Scroll to top
Podijeli

Da li je važnija vjera u Boga ili u Božijeg prijatelja?


Autor teksta: Ali Reza Panahijan

20. Marta 2019.

Da li je važnija vjera u Boga ili u Božijeg prijatelja?

Iako se u časnom Kur’anu mnogo koristi izraz vjerovanje (iman) vidimo da se vrlo rijetko ljudima naređuje da vjeruju u Boga. Zašto? Zato što su ljudi u principu po svom fitretu toga duboko svjesni. Povjerovati u Boga i nije nešto posebno teško. Stoga vidimo da je šejtan imao vjeru u Boga, ali je problem nastao na pitanju Adema. I ostali džini i ljudi su takvi. Časni Kur'an kaže da kada bi ih upitao ko je vaš stvoritelj, zasigurno bi rekli: Allah!
Teško ljudi nailaze na problem sa Gospodarom. Problemi počinju od poslanikā pa nadalje tj. poslanikovih opunomoćenikā. Protivnici i neprijatelji Božijeg Poslanika i ostalih poslanikā obično nisu imali “prigovor Bogu” i nisu se sukobljavali sa Njim. Nisu pričali protiv Boga već protiv Božijeg Poslanika, tj. Božijeg prijatelja! Ovo je jedna veoma zanimljiva činjenica. U časnom Kur'anu obično niko ne negira Boga. Čak su i mušrici, kako ajeti kažu, svoje kipove uzimali za posrednike kod Gospodara.

Prema tome, vjerovanje u Gospodara ne da nije nešto vrijedno, nego nije neko veliko umijeće. Vjerovanje u Gospodara nije manje vrijedno u odnosu na ostale aspekte vjere, nego nije izvjesno koliko je čovjek iskren u tome. Stoga vjerovanje u vrline Božijih prijatelja ima veću vrijednost. Vjerovanje u Božije prijatelje je sastavni dio vjerovanja u Boga. Jasno je da je vjerovanje u vrline Božijih prijatelja samo jedan ogranak vjerovanja u Boga.
Bože, upoznaj me sa Tobom, jer ako me ne upoznaš sa Sobom neću spoznati Tvoga Poslanika,… (fragment iz dove)
Jasno je da je osnova i temelj vjerovanje u Boga, ali koliko ljudi ima ispravan stav u toj tvrdnji? Koliko su iskreni? Kada neko kaže da je povjerovao u Boga treba preispitati tu svoju tvrdnju. Moguće je da je ta osoba sakrila svoje nevjerstvo. Možda je i njoj samoj skriveno. Uopšte i ne misli da je to pitanje toliko važno. Zato je mjerilo ispravnosti vjerovanja u Boga, vjerovanje u Božijeg prijatelja, a ne samo vjerovanje u Boga. Vjerovanje u Boga je osnov, temelj i načelo koje je skriveno iza vjerovanja u Božije prijatelje. Iako je ovo drugo (vjerovanje u Božijeg prijatelja) ogranak, ipak je ono mjerilo i pokazatelj istinitosti i iskrenosti onog prvog (vjerovanja u Boga). Obzirom da je ono pokazatelj dubine vjerovanja u Boga možemo reći da je ono osnova, temelj i glavno načelo i to jako važno načelo. Stoga osobe koje imaju istinsko vjerovanje u Boga vrlo lahko iskazuju vjerovanje u Božije prijatelje. Vrijedi i obratno. Mnogi misle da imaju vjeru u Boga, ali kada budu iskušani tako što trebaju povjerovati u vrline Božijeg prijatelja ispostavi se da nemaju vjeru.
Vjera u Boga ima neke olakšice za razliku od vjere u Božije prijatelje.
Prva je to što vjera u Boga ima fitetsku potporu i pozadinu. Druga je to što je opšteprihvaćena. Ljudi je bez problema prihvataju. A treća je to što Bog nije otjelovljen i vidljiv da bi mogao izazvati u nama nešto što bi izvelo na površinu naše skriveno nevjerstvo. Nije nam pred očima. Zapravo, On šalje Svoje prijatelje pred naše oči. Onaj trenutak kada se mi suprotstavljamo Božijim naredbama i zabranama je trenutak kada se suočavamo sa Njegovim prijateljem koji sprovodi Njegovu zapovijed. Tu mi zapadamo u probleme. Do tada je čovjek mislio sa je bilo lahko vjerovati u Boga, ali tad shvata da to što je imao uopće nije bila vjera.
Pitanje vjere u Božijeg prijatelja je puno osjetljivije od pitanja vjere u Boga. Uzvišeni Gospodar je u cijelom Kur'anu desetak puta naredio da vjerujemo u Njega, a o samom vjerovanju govori više od 500 puta! U tim slučajevima kada naređuje vjerovanje obično se obraća vjernicima, a ne nevjernicima. Time želi reći da njihovo vjerovanje nije potpuno i trebaju ga upotpuniti.

O vi koji vjerujete, vjerujte!

U svim ostalim slučajevima kada govori o vjerovanju obično opisuje iman (vjerovanje) ili opisuje vjernike ili daje preporuke vjernicima.
Vrlo je zanimljivo da se na dva mjesta kaže: vjerujte u Boga, vjerujete u Poslanika i u svjetlo koje smo spustili sa njim.

U tefsiru se ta svjetlost tumači da je to Imam Ali, a. s.
U časnom Kur'anu se veoma rijetko naređuje vjerovanje na općenit način ljudima. Ta se naredba u principu odnosi ili na one koji istinski vjeruju ili na one koji tvrde da vjeruju. Kao da želi reći: ti koji si povjerovao imaš još posla na tom polju. Trebaš svoje vjerovanje upotpuniti vjerom u Poslanika, vjerom u Alija, a. s! To je jako važno pitanje. Mi trenutno nismo u prilici da sebe stavimo ispred Poslanika i Imama Alija pa da ispitamo svoje vjerovanje. Kada se čovjek stavi u tu poziciju čitava priča postaje drugačija. Zašto će se neki “okrenuti” poslije pojave Imama Mehdija? Danas ga iščekuju, ali kad dođe okrenut će mu leđa! Zašto? Zato što dok je bio skriven lahko je bilo vjerovati u njega. Kad se pojavi nastaje problem. Jevreji u Mekki su govorili: kad dođe posljednji Božiji poslanik mi ćemo povjerovati u njega. Kada se pojavio, kada su se suočili sa njim, postali su mu prvi neprijatelji! Povjerovati u Božijeg prijatelja nakon suočavanja sa njim nije nimalo lahko. Naravno, suočavanje sa Božijim prijateljem za dobre robove biva razlogom jačanja uvjerenja. Zaljubljuje se u njega. Vjerovanje u Božije prijatelje je pitanje koje prevazilazi pitanje ljubavi. To je daleko iznad toga da se upoznamo sa njegovim životom i da steknemo uvid u njegov nivo znanja. Neko je upitao jednog čovjeka šta ti misli o Imamu Sadiku, a ovaj je odgovorio: Stvarno je bio učen čovjek! On toliko shvata! Imam je Božiji velijj, Božiji prijatelj. Povjerovati u takvog čovjeka je daleko iznad voljeti takvog čovjeka. Naravno da ljubav doprinosi vjerovanju. Ali to nisu iste stvari. Vjerovati u Alija znači biti ubijeđen u njegovu posebnu vezu sa nevidljivim svijetom, biti ubijeđen da je Gospodar njega odredio da bude to što jest, zaštitnik vjernika.

Vjerovanje u Božijeg prijatelja je osjetljivije od vjerovanja u samog Boga. Povjerovati da je on Božiji prijatelj znači povjerovati da on posjeduje sve vrline, a to nije nimalo jednostavno. Mi smo vidjeli kroz historiju da su oni ljudi koji su tvrdili da vjeruju prilikom suočavanja sa imamom Alijem pokazali svoje nevjerstvo. Isti je slučaj i sa Imamom Mehdijem, a. s. Mnogi sada tvrde da vjeruju, ali kad se suoče sa njim isplivat će na površinu njihovo nevjerstvo. Nije bio mali broj ljudi kroz historiju koji su pali na tom ispitu.
Shvatili smo da se jako teško suočiti se sa Božijm prijateljem. Reći ću nešto još teže. Imam Ali je bio na ovom svijetu i preselio. Ostalo je njegovo ime, njegove riječi, ostale su uspomene i sjećanja na njega. Teško je da se probudi u čovjeku oholost i zavist prema njemu poslije toliko godina, ali mi vidimo da neki ni danas ne mogu podnijeti da se danas spomenu njegove vrline! Ne mogu da ga prihvate! Oholost ovakvih ljudi je veća od oholosti onih koji su ga vidjeli pa ga nisu mogli podnijeti i prihvatiti. Oni koji su ga vidjeli mogli su pomisliti: zašto bi on bio toliko bolji od mene a imamo isto godina? To je donekle i prirodno. Ali nije prirodno da se poslije više od hiljadu godina čovjek ubija samo da bi dokazao da Imam nema znanje iz skrivenog svijeta, da nema svetost! Pa to su mu i njegovi neprijatelji priznavali. Zašto mu ti poričeš? Neki se ubiše samo da bi dokazali na Imam nije bezgrješan. Što ih to toliko uznemirava? Šta će oni izgubiti ako Imamova bezgrješnost ostane na svom mjestu?
Mi nemamo neki muzej koji bi pokazivao neke prljave i pokvarene ličnosti kao npr. Šimra. Taj bi muzej bio koristan da ljudi odu i iskažu svoju mržnju, da uzmu pouku…
Zanimljivije od tog nepostojećeg muzeja je ovo što mi imamo priliku vidjeti, a to je odnos prema Božijim prijateljima i netrpeljivost prema njima iako nisu tu među nama da nekome zasmetaju!