Scroll to top
Podijeli

Poslanikova i Hatidžina želja


Autor teksta: Ajetullah Ibrahim Emini
Izvor: Banuje nomunei islam

13. Maja 2019.

Poslanikova i Hatidžina želja

Jedna od tajni stvaranja je da svako želi da ima potomka kako bi ga odgajao po svojoj želji i ostavio kao spomen na sebe. Čovjek svoje dijete smatra preostalim dijelom svoga bića i sa dolaskom smrti, njegovo postojanje se ne skončava. Međutim, čovjek bez potomka svoj život smatra kratkim i sa dolaskom smrti, skončanim. Sistem stvaranja, na taj način, čuva čovjekovu vrstu od izumiranja. Poslanik, s.a.v.a., i Hatidža, s.a., su, također, imali takvu želju. Hatidža, koja se zalagala na putu širenja monoteizma i spasa čovječanstva, nije izbjegavala nikakvu žrtvu. Hatidža koja je za ostvarenje Poslanikovog svetog cilja zanemarila imetak, rođake i prijatelje i bez ikakvih uvjeta pokorila se zahtjevima Muhammeda, sigurno je željela da sa Muhammedom, s.a.v.a., ima dijete koje će podržati vjeru islam i nastojati da je proširi i ostvari Muhammedove, s.a.v.a., ciljeve. Časni Poslanik, s.a.v.a., je znao da je smrt čovjeku neizbježna i da u okviru ograničenog perioda svog života ne može u potpunosti ostvariti svoje veliki cilj i spasiti čovječnstvo od vrtloga zablude. Poslanik, s.a.v.a., je dobro znao da poslije njega trebaju postojati osobe koje će ozbiljno nastojati da slijede njegov cilj i prirodno je da je želio da te požrtvovane osobe budu iz njegovog potomstva. Muhammed, s.a.v.a., i Hatidža, s.a., su imali ovakvu želju, ali nažalost dječaci koje su se ranije rodili i koji su se zvali Abdullah i Kasim, u djetinjstvu su umrli. I koliko god su Muhammed i Hatidža bili tužni zbog njihove smrti, njihovi neprijatelji su bili veseli i radosni, jer su mislili da je time prekinuta Muhammedova loza. Ponekad su Poslanika nazivali „ebter“ što znači (prekinut) bez djeteta. Kada je umro njegov sin Abdullah, ‘As ibn Va'il je, umjesto da izrazi suosjećanje Muhammedu, s.a.v.a., zbog gubitka djeteta, na javnim mjestima ga je nazivao „ebter“ i bez potomka i govorio: „Nakon što Muhammed umre neće ostati nikakvog traga od njega.“ Svojim uvredama je vrijeđao Muhammeda, a.s. i hazreti Hatidžu.[1]

Ipak Bog je obradovao Poslanika viješću da će mu dati mnogo dobra. U odgovoru neprijateljima Poslanika objavio je suru „Kevser“ rekavši:

Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.“[2]

Poslanik, s.a.v.a., je bio siguran da nema sumnje u Božije obećanje i da će imati čisto i blagorodno potomstvo koje će biti izvor svega dobrog na svijetu. Božije obećanje se ostvarilo kada je rođena Fatima i kada je svjetlom vilajeta obasjan svijet. Kada je Poslaniku, s.a.v.a., stigla vijest da je Bog Hatidži poklonio kćerku njegovo srce se ozarilo i ne samo da nije bio tužan zbog toga što se radi o kćerki, nego mu se srce smirilo i uvjerio se u Božije obećanje i radnosnu vijest. Poslanik, s.a.v.a., nije bio od onih ljudi kratke pameti iz doba džahilijeta koji su se stidjeli kada bi dobili kćerku i koji su u bijesu kritikovali i iskaljivali ljutnju na nevinim majkama djece te se posramljeni udaljavali od ljudi.[3] Muhammed, s.a.v.a., je poslan da se bori protiv ljudi koji ženama nisu pridavali vrijednost i značaj, koji su ih udaljavali iz društva dok su nevine djevojčice žive zakopavali u zemlju. Htio je da im stavi do znanja da je i žena jedan bitan član društva i da ima izuzetno velike i teške dužnosti i odgovornosti. I ona treba da uloži napor u razvoju i napretku društva i da ispuni dužnosti koje su stvaranjem predviđene za nju. Bog je htio da praktično svijetu pokaže vrijednost žene i zato je sjeme čistog Poslanikovog potomstva postavio u biće njegove kćerke i učinio je tako da imami, predvodnici i vodiči vjere islama poteknu iz potomstva hazreti Fatime Zehre. Na taj način je zadao jak udarac nerazumnim  koji kćerku nisu smatrali svojim potomstvom, nego su je smatrali sramotom i tegobom. Kada se rodila Fatimu, s.a., povili su je i stavili u Hatidžino naručje. Ta milostiva majka se obradovala i nadojila je svoje dojenče kako bi se dobro razvijala i rasla.[4] Hatidža nije bila od onih sebičnih i nerazumnih žena koje, bez ikakvog razloga i izgovora, svome djetetu uskraćuju mlijeko koje im je Bog osigurao. Pošto je znala kakvu ulogu ima mačino naručje puno milosti kao i dojenje djeteta u budućem djetetovom životu i kakve značajne rezultate ima za sreću djeteta, Hatidža je preferirala da Fatimu odgaja u svom toplom naručju i da je hrani svojim čistim mlijekom koje je izviralo iz vrela plemenitosti, časti, znanja, vrline, ustrajnosti, hrabrosti i požrtvovanja. I zaista da li bi neko drugo mlijeko, osim Hatidžinog moglo izgraditi tako čistu, hrabru i izuzetnu ličnost i dovesti do zrijenja blagodarno voće Poslanikove bašte. Period dojenja i dane djetinjstva Fatima Zehra, s.a., je provela u veoma opasnom okruženju i kriznom stanju početka islama koji su bez sumnje ostavili utjecaj na osjetljivi duh tog nemoćnog djeteta. Naučnici su pouzdano dokazali da okruženje u kojem se dijete razvija i osjećaji i ideje oca i majke imaju veliki utjecaj na njegov duh i ličnost. Muslimani su toliko mučeni da su im životi došli u ozbiljnu opasnost i primorani da, radi očuvanja života, napuste sve i otputuju u drugu zemlju. Jedna grupa muslimana je uzela dozvolu od Poslanika i uputila se u Etijopiju.[5] Kada nevjernici pritiskom, maltretiranjem i mučenjem nisu uspjeli spriječiti razvoj i širenje islama i vidjevši da muslimani podnose mučenja i maltretiranja, ali ne odustaju od svojih vjerovanja i ubjeđenja, sklopili su savez i odlučili da ubiju Muhammeda, s.a.v.a. Ebu Talib i ostali pripadnici porodice Beni Hašim su nastojali da zaštite i sačuvaju Poslanika. Hamza, Poslanikov amidža, noćima je sa isukanom sabljom čuvao stražu. Kada su neprijatelji izgubili nadu da će ubiti Poslanika muslimane su izolirali u području Še'b Ebu Talib, izložili ih ekonomskom pritisku i kupovinu i prodaju sa njima zabanili. Muslimani su u tom izoliranom zatvoru, izloženi  sunčevoj žegi, pod pritiskom i u oskudici proveli oko tri godine, izdražavajući sa veoma malo hrane koja im je ilegalno i skriveno dolazila. Fatima Zehra, s.a., je rođena i odrastala u takvim kriznim i opasnim vremenima. Plemenita Hatidža je u takvoj situaciji i uvjetima dojila svoje drago novorođenče. Period dojenja Fatime je prošao upravo u Še'bu Ebu Taliba.

 

[1] Es-Siretu-n-nebevije, Ibn Hišam, sv. 2, str. 34; Tefsiru džem'u-l-dževami’, Tabersi, str. 529.

[2] El-Kevser.

[3] En-Nahl, 58.

[4] Delailu-l-imame, str. 9.

[5] Es-Siretu-n-nebevije, Ibn Hišam, sv. 1, str. 344; El-Kamil fi-t-tarih., sv. 2, str. 51.

Povezani članci