Scroll to top
Podijeli

Erdogan, „talibani“ i Katar: „Isti smo po tendenciji“!



27. Jula 2021.

Erdogan, „talibani“ i Katar: „Isti smo po tendenciji“!

Husni Mahli – analitičar međunarodnih pitanja i stručnjak za pitanja turske

Nakon uloge koju je Al Thani odigrao u “arapskom proljeću”, u koordinaciji s Turskom, Katar je zamjenio Saudijsku Arabiju u Afganistanu, pa čak i u Pakistanu, tradicionalnom savezniku Rijada.

Pedeset godina nakon prvog sastanka predsjednika Roosevelta i kralja Abdu-l-Aziza 14. 2. (Valentinovo) 1945. godine, a kao rezultat toga Saudijska Arabija, sa svojom religijom, doktrinom i novcem u službi Amerike u cjelini i detaljno, ovo vrijeme je Washington želio da Al Thani igra istu ulogu nakon puča Hamada bin Khalife Al Thanija na svog oca u junu 1995.

Od tog datuma (31 godina), Amerika je Dohi dozvolila da ima regionalnu ulogu koja je mnogo veća od njene veličine, kojom bi trebala izvući tepih ispod nogu svojih “rođaka” Al Sauda; Nakon uloge koju je igrao Al Thani, kako je to priznao Hamad bin Jassim, u takozvanom „arapskom proljeću“, u koordinaciji sa Turskom s njenom povijesnom, vjerskom i sektaškom veličinom, u službi takozvanog „političkog islama“, Katar je zamijenio Saudijsku Arabiju u Afganistanu, pa čak i u Pakistanu, tradicionalnom savezniku Rijada.

Saudijska Arabija je po uputama Washingtona, zajedno s Pakistanom i UAE, odigrala ključnu ulogu u pružanju podrške afganistanskim džihadističkim skupinama u njihovom ratu protiv sovjetske okupacije u periodu između 1979. i 1989, a zatim je doprinijela rađanju “talibanskog” pokreta za period između 1993-1994., i dovođenju njega na vlast u Kabulu u septembru 1996., uz američku podršku.

Sve to je rezultiralo američkom okupacijom Afganistana u novembru 2001. godine, nakon događaja od 11. septembra, u kojima je “Al-Kaida”, tvorevina saudijske i američke obavještajne službe, odigrala svoju dobro poznatu ulogu. Katarsko „posredovanje“ između talibana i Washingtona pokazalo je američku želju da Katar, zajedno s Turskom, smjesti s novim ulogama u regiju koja se proteže od granica Kine do Balkana na zapadu, a odatle do cijelog Bliskog i Srednjeg Istoka, u okviru svojih projekata u Afganistanu, predajući dosije Al Thaniju, a s njim i potomcima porodice Othman u Istanbulu.

To objašnjava uspjeh takozvanog katarskog „posredovanja“ u okončanju američke okupacije Afganistana, a time i odobravanje predsjednika Erdogana Bidenovog zahtjeva da tursku vojsku pošalje u ovu vrlo važnu zemlju sa strateški važnim položajem za Ameriku, u vrijeme kada je Pakistan bio i ostao najvažniji element u obje jednačine; prva je za vrijeme i nakon dovođenja “Talibana” na vlast, a sada da se ponovo dovede na vlast nakon 20 godina predstave koja je i za smijati se i za plakati, koja se, čini se, nastavlja, što može učiniti Afganistan fokusom koji privlači sve pokrete islamskog ekstremizma, koje je Afganistan prije 30 godina izvezao u svijet s inteligencijom Kissingera i Brezinskog; koji su pristalice teorije “zelenog pojasa”.

Talibani su odgovorili na tursku poziciju i u izjavi datoj 13. jula rekli: “Pokret će se nositi s turskim snagama ako ostanu kao okupatorske snage protiv kojih je potreban džihad, prema fetvi koju je 2001. objavilo 1.500 afganistanskih učenjaka.” Kao i: “izrazila je nezadovoljstvo zbog neuspjeha turske strane da se pridržava svojih obećanja, nakon što ih je Ankara prekršila, što zahtijeva suprotstavljanje okupaciji koja traje već 20 godina kao pitanje nacionalne i vjerske odgovornosti.”

Predsjednika Erdogana nije bilo briga za prijetnje “talibana”, pa je želio uvjeriti njihove čelnike iznenađujućom izjavom, jer je rekao: “Između Turske i talibana nema kontradikcije i ideološkog neslaganja. S toga očekujem više razumijevanja od njih po svim pitanjima. ” Ovo tursko udvaranje nije bilo dovoljno talibanskim čelnicima. Glasnogovornik pokreta Zebihullah Mudžahid ponovio je svoje prijetnje Turskoj, rekavši: “Nastavak okupacije od strane Turske pobuđuje osjećaje mržnje i neprijateljstva u našoj zemlji prema turskim zvaničnicima i šteti bilateralnim odnosima. ”

Glasnogovornik političkog ureda pokreta “Talibani” Muhammed Naim držao je otvorena vrata s Turskom, pozivajući se na njen zahtjev za pregovore s njima, i rekao: “Nećemo sada komentarisati turski zahtjev sve dok pitanja o kojima Ankara s nama želi pregovarati ne budu jasna. Međutim, mi smo u stalnom kontaktu s Turskom, jer je to velika zemlja i igra svoju ulogu u raznim pitanjima, a imamo i puno zajedničkog s njom, od svega je najvažnija religija. Turska bi trebala zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Nakon toga, s njom će se voditi dijalog.”

To je na teoretskoj razini, jer informacije govore o kontinuiranim intenzivnim kontaktima između Ankare i lidera “Talibana” putem poznatog posrednika Katara. U praksi se protok afganistanskih izbjeglica u Tursku nastavio preko granice s Iranom.

To je, zajedno s Erdoganovim govorom o “jedinstvu vjere i uvjerenja” s “Talibanima”, izazvalo široke reakcije u političkim, popularnim i medijskim krugovima, koji su optuživali Erdogana da “slijedi naredbe predsjednika Bidena u vezi sa slanjem turske vojske u Afganistan.” Umirovljeni admiral Atilla Kyat rekao je, “Washington nas želi uvjeriti da smo mi i talibani braća po vjeri. Ne smijemo upasti u ovu opasnu zamku. Ako smo mi i talibani braća, to će značiti da smo mi, ISIL i El-Nusra amidžići.”

Bivši turski ambasador u Washingtonu, Faruk Logoglu, “izrazio je zabrinutost zbog ovog ideološkog zbližavanja Turske i Talibana”, i rekao: “Erdoganova ideologija muslimanskog bratstva dovela je Tursku u ćorsokak i mračni put u Siriji i Libiji te u našem odnosu s Egiptom, a sada Tursku stavlja pred “mnogo ozbiljniji izazov u Afganistanu.”

Čelnik Radničke stranke Arkan Bash smatrao je da je “dosije Afganistana opasan američki projekat usmjeren na čitavu regiju”, a predsjednika Erdogana je optužio da “služi Washingtonu u ovom projektu, koji je produžetak takozvanog arapskog proljeća. ” Bash je ukazao na “Savez Ankare, Washingtona i Katara u „arapskom proljeću“ i podršci ove trojke svim oružanim skupinama džihadističke prirode, uključujući ISIL i El-Nusru, produžetak El-Kaide, bivšeg talibanskog saveznika.”

Rekao je: “Erdogan, koji je u savezništvu s El-Nusrom u Idlibu, koji ima na hiljade stranih militanata, i podržava sve ekstremističke frakcije u Libiji, besramno se slaže s talibanima o temeljima i principima sljedeće faze, kojom Washington cilja Rusiju i Kinu, koje Erdogan smatra neprijateljskim zemljama u skladu sa svojim historijskim projektima i planovima nacionalnog, vjerskog i sektaškog karaktera. ”

Umirovljeni general Türkar Erturk osvrnuo se na “važnost Erdoganove ideološke uloge u regiji” i rekao: “Erdogan je postao stranka palestinske stvari kada je uspostavio brze odnose, s vjerskog gledišta, s Hamasom nakon njegove pobjede na Izborima 2006., kao što je religija bila ulaz i u širi odnosi sa svim naoružanim i nenaoružanim stranama u Siriji nakon 2011. godine. Sada se religija koristi i kao alat za dijalog s talibanima, a zatim i savezništvo s njima. ”

Glasnogovornici opozicionih stranaka, predvođenih Republikanskim narodom, Dobrom strankom i Demokratskim narodom, smatrali su „Erdoganovo ushićenje po pitanju Afganistana novom pustolovinom koja će zaglaviti Tursku u afganistansku močvaru, kako se to desilo u Siriji i Libiji, jer je priča o zaštiti aerodroma u Kabulu neozbiljna, jer su talibani porazili Ameriku, sa svim njenim snagama i snagama NATO-a, kojih je više od 200.000, a s njima i 300. 000 afganistanskih snaga”, dok lojalistički mediji u govoru predsjednika Erdogana o Afganistanu vide „povijesnu priliku Turske da se vrati u centralnu Aziju, koju su prva turska plemena ostavila prije hiljadu godina.

U svim slučajevima, kako regionalnim tako i međunarodnim potezima vezanim za Afganistan, koji se graniči s Kinom, Iranom i islamskim republikama turskog porijekla i koji je ruska stražnja bašta, postalo je jasno da će Bajdenov sporazum s Erdoganom, ako se postigne, učiniti od Turske važnu stranu u ukupnim budućim jednačinama za ovu zemlju.

To se poklapa s prvom stogodišnjicom Sporazuma o prijateljstvu i savezu potpisanog 1.3. 1921. godine između Ankare i Kabula, u kojem se “Talibani” mogu vratiti u tursko-katarski zagrljaj, nakon što je bio u Saudijskom zagrljaju, pod uvjetom da Pakistan ostane, kao što je to bio u prošlosti, sigurnosni ventil u svim američkim računicama, sve dok drži ključeve svojih nuklearnih bombi, i barem do sada nije bilo jasno šta će Washington učiniti sa ostacima ISIL-a i El-Nusre; sirijskim krilom El-Kaide, koje uključuju hiljade stranih militanata (posebno Čečena i Ujgura) i Sirijaca, a oni, zajedno s drugima, imaju bliske odnose s predsjednikom Erdoganom, koji, čini se, traži slične odnose s talibanima.

https://www.almayadeen.net/analysis/%D8%A5%D8%B1%D8%AF%D9%88%D8%BA%D8%A7%D9%86-%D9%88%D8%B7%D8%A7%D9%84%D8%A8%D8%A7%D9%86-%D9%88%D9%82%D8%B7%D8%B1-%D9%83%D9%84%D9%86%D8%A7-%D9%81%D9%8A-%D8%A7%D9%84%D9%87%D9%88%D9%89-%D8%B3%D9%88%D8%A7

Povezani članci