Scroll to top
Podijeli

Lekcije iz Afganistana i uloga susjeda u ometanju američkih mina



4. Septembra 2021.

Lekcije iz Afganistana i uloga susjeda u ometanju američkih mina

Elif Sabbag, stručnjak za pitanja “Izrael”

Zašto je svijet, uključujući i Amerikance, smatrao Ameriku poraženom u Afganistanu? Odgovor leži u poslovici: “Rezultati su mjerilo.”

Pretpostavlja se da kada je Amerika poražena, Afganistan pobjeđuje. Pretpostavlja se da će se, kada Amerika porazi u istočnoj zemlji, politički život u njoj i u njenim susjednim zemljama stabilizirati. Hoće li se zemlje susjedi Afganistana uskoro osjećati smireno i stabilno?

Odgovorima na ova dva pitanja možemo utvrditi je li Amerika poražena u Afganistanu. A ako vidimo da je poražena, ko je poražen: vojska ili politika Bijele kuće?

Kad se prisjetimo linije događaja u Afganistanu i vratimo se čitanju proteklih decenija, potrebno je postavljati pitanja objektivno, daleko od pretjerane želje ili radosti u okviru zadatka podizanja morala. Je li američka vojska zaista poražena ili je poražena američka politika? Da li su talibani pobijedili? Zašto je Afganistan pao u ruke “talibana” bez otpora vojske koju su Amerikanci obučavali 20 godina i koja je u ruke dala najbolje oružje svih vrsta? Zašto je Amerika prepustila svo ovo oružje, procijenjeno na desetine milijardi dolara, pokretu “Talibani”, znajući da je Amerika okupirala Afganistan pod izgovorom opiranja pokreta i njegovih međunarodnih terorističkih akata?!

Oni koji misle da su američku vojsku Talibani porazili, pretjeruju. Američka vojska je jaka vojska, a većina zemalja u svijetu smatra je najmoćnijom vojskom na svijetu, sve dok američki političar nije postao fasciniran njenom vojnom snagom do mjere gluposti. Bijela kuća se uvjerila da je njena vojska sposobna sa punim uspjehom izvesti sve vojne zadatke koji se od nje zahtijevaju, u skladu s onim što odlučuje politički establišment u Bijeloj kući.

Iz dana u dan postaje jasno da “najjača vojska na svijetu” ne može provesti glupe političke odluke, a za to mora platiti cijenu životima svojih vojnika, dok se oni vraćaju kući, a vojska se tada mora osjećati poniženo, a osjećaj poniženja i očaja se povećava kad god je vojska bila sigurnija u svoju moć, a vidi da trpi gubitke koje je mogla izbjeći.

Onda zašto je svijet, uključujući i Amerikance, smatrao Ameriku poraženom u Afganistanu? Odgovor leži u poslovici: “Rezultati su mjerilo.”

Komentatori i političari jednoglasno se slažu da su povlačenje SAD -a iz Afganistana, te pregovori i sporazum koji su mu prethodili i ono što je Amerika potpisala s “talibanima” u Kataru 19. februara 2020. godine, gdje se propisuje da se SAD povlači iz svih vojnih baza u Afganistanu i predaje ih ovom pokretu, bez obzira na položaj lojalne afganistanske vlade, učinili da ova vlada i njeni privrženici ne vjeruju svom američkom gospodaru, štaviše, sporazum su smatrali njihovom izdajom i da će ih to gurnuti u krvavi afganistanski sukob koji se neće završiti. Stoga je većina u policiji i vojsci, pa čak i šef države, Ashraf Ghani i njegov zamjenik, odlučili da se neće boriti protiv talibana. U skladu s tim, svaki od njih tražio je svoje interese.

Istraživač JINSA-e John Hanna sažeo je ovaj konsenzus 15. augusta 2021.: “Svi u američkoj vladi koji su pomno proučavali Afganistan shvatili su da će se to dogoditi ako Amerika povuče svu logističku i zračnu podršku za afganistansku vojsku. Nije došlo do obavještajnog propusta, ali svi su shvatili šta će se dogoditi.”

On je dodao: “Poraz najmoćnije zemlje na svijetu vjerovatno će povećati moć globalnih džihadističkih pokreta, uključujući Al-Qaidu i ISIS, neprijatelje Sjedinjenih Država. U Iranu, Rusiji i Kini oni će biti ohrabreni da djeluju da poraze Ameriku i njene alate, a američki saveznici na Bliskom istoku i u cijelom svijetu će zadrhtati. Svijet, koji je svoju sudbinu, odvraćanje i sigurnost povezao sa snagom i kredibilitetom Sjedinjenih Država, danas se plaši i brine da će Sjedinjene Države napustiti svoje stare saveznike.

Dakle, jaka američka vojska zaista nije poražena u Afganistanu, niti će biti poražena bilo gdje drugdje, već je poražena američka međunarodna politika. Što se tiče vojski, bez obzira koliko bile moćne, one su oruđe za provođenje politika. A kad je politika poražena, vojska ponižena i poražena, hoće li odani sljedbenici Sjedinjenih Država shvatiti lekciju iz Afganistana?

Šta je sa rezultatima?

Postoje li garancije slobodnog, suverenog, stabilnog i prosperitetnog Afganistana? Otvoreno pitanje na koje trenutno nema odgovora.

Ekstremistički cionista i šef „bliskoistočnog foruma“ u Americi, Daniel Bybas, rekao je u intervjuu objavljenom 19. avgusta pod naslovom „Razmišljanja o afganistanskoj katastrofi“: “Očekujem, ironično, da će susjedi poput Irana, Pakistana i Kine, kao i bliski susjedi, poput

Turske i Rusije, više patiti od nasilja podržanog od talibana nego Sjedinjene Države. Talibani imaju mnogo računa za rasčištiti i bitki za boriti se u svom regionu.”

On je dodao: “Oni uživaju u američkom povlačenju, i ko ih može spriječiti u zabavi? Rekavši to, dodao je: “Nemojmo pretjerivati ​​s dobitkom. Sva američka mjesta povlačenja patila su od oblika građanskog rata.”

Michael O’Hanlon, bivši saradnik Instituta Brookings i autor knjige Umjetnost rata u doba mira: Velika strategija SAD -a i odlučna suzdržanost, kaže: “Postoji još jedna moguća budućnost Afganistana. Iako nije lijepa, vrlo je strateški povoljna za Sjedinjene Države: Vojna pat pozicija, u kojoj talibani kontroliraju dio zemlje i vladu, dok prijateljske militantne snage kontroliraju veliki dio … To može pomoći u očuvanju saveznika SAD-a u životu i osigurati relativno sigurne dijelove zemlje, na koje se mogu osloniti prijateljske obavještajne baze, što će olakšavati sprečavanje pojave budućih nasilnih ekstremističkih utočišta u Afganistanu.”

Simon Henderson, saradnik Jamesa Bakera i direktor Bernsteinovog “programa o zaljevu i energetskoj politici” na Vašingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku, u svom članku od 14. avgusta 2021. godine, smatra da je povlačenje SAD-a iz Afganistana bilo “ponižavajuće”, ali njegovi rezultati su povezani s pitanjem: “Kako čitaju Kina, Iran, Rusija, Pakistan i Indija historiju i koliko to utiče na njihove današnje odluke?”

Pukovnik Lawrence Wilkorsen, bivši vojnik u Vijetnamu za vrijeme povlačenja Amerikanaca iz njega i direktor Ureda bivšeg državnog sekretara Colina Powella, nije odstupio od procjena svojih prethodnika, tokom intervjua na televiziji Al-Mayadeen u kolovozu 28., 2021. na

programu “Amerika … gorki izlaz”. On je rekao: “Pitanje koje mi pada na pamet je: Kada će se Pakistan, Iran, Rusija i Kina prestati radovati uspjehu Talibana i razumjeti šta se dogodilo u Afganistanu? Hoće li talibani biti efikasna vlast? On je odgovorio: “Moguće je, ali ako se nemiri nastave, kako ljudi tamo očekuju, to će biti prijetnja interesima susjednih zemalja.”

Sve ovo potvrđuje da američki ciljevi povlačenja nisu bili jednostrani. Nije samo potreba Sjedinjenih Država da obrate pažnju na svoja unutrašnja pitanja, posebno na svoju ekonomiju, koja svjedoči zastrašujućem padu u odnosu na kinesku ekonomiju, nego i ove percepcije svjedoče da je jedan od američkih ciljeva pretvoriti Afganistan u leglo terorizma i destabilizacije, koje će prijetiti strateškim ekonomskim projektima Kine, Rusije i Irana.

Ako detaljno pročitamo američki sporazum s Talibanima, otkrit ćemo da je glavni zadatak talibanskog pokreta u budućnosti štititi sigurnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u regiji, te odašiljati terorističke organizacije u susjedne zemlje da bi širile uništenja i krvoprolića.

Dva puta za budućnost Afganistana i susjednih zemalja

Mnogi mediji nedavno su “otkrili” postojanje sporazuma između “talibana” i Amerike, koji je potpisan u Dohi 29. februara 2020. Zapravo, sporazum nije bio tajna, već je njegovu kopiju objavila Novinska agencija Anadolija na arapskom jeziku na dan potpisivanja.

Pregovori o sporazumu trajali su više od godinu dana, uz pomoć Pakistana i Katara, te učešće desetina ministara vanjskih poslova u pregovorima, od kojih je najvažniji ministar vanjskih poslova Turske, koji je svjedočio sporazumu u Dohi. Njegov početak bio je oslobađanje vođe “talibana”, mule Abdul Ghanija Baradara, iz zatvora u Pakistanu na američki zahtjev, koji je tamo i bio zatvoren na američki zahtjev, kako bi vodio pregovore u Kataru.

Sporazum je također uključivao oslobađanje 5.000 talibanskih zatvorenika iz afganistanskih zatvora, u zamjenu za 1.000 afganistanskih zatvorenika iz talibanskih zatvora. Što je još važnije, sporazum je sadržavao osnovne odredbe u drugom dijelu, koje propisuju „da Islamski Emirat Afganistana, poznat kao Talibani, kojeg Sjedinjene Države ne priznaju, spriječi bilo koje grupe ili pojedince u Afganistanu, da ugroze sigurnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, i zabranjuje da ih regrutira, obučava i finansira, i neće ih ugostiti u skladu s obavezama sadržanim u dva sporazuma.” Ove klauzule ostavljaju vrata otvorenim Talibanima i drugim ekstremističkim organizacijama da se presele u susjedne zemlje, da tamo rade u skladu sa svojom ideologijom kako bi ih destabilizirali, sve u službi američke strategije.

Što se pakistanskog novinara Hamze Zahara Salama tiče, on je odlučio poslati poziv izraelskoj vladi putem novina “Israel Hayom” 15.8.2021, koji sadrži da “Izrael” treba da intervenira u onome što se događa u Afganistanu. Zašto? i kako?

Pisac kaže: „Istina je da su razlike između Talibana i Irana brojne, ali zajednički animozitet između Talibana i Irana s jedne strane, i Amerike s druge, može stvoriti stanje saradnje među njima, a to bi trebalo zabrinuti Izrael, ali dubina razlika (sunitsko-šiitska) saradnju među njima čini teškim, jer razlike između Irana i talibana imaju vjersku/sektašku osnovu, a ne konkurenciju za regionalne interese, što može predstavljati klin između dvije strane. U skladu s tim, on sugerira da bi „Izrael trebao komunicirati s talibanima preko svojih arapskih saveznika u Zaljevu i osigurati sebi prisustvo u Afganistanu.“ Da li Izrael to čini putem Katara, koji je bio domaćin pregovora, ili preko drugih zemalja?

Čini se da se arapska i zaljevska strana odazvala ovom pozivu, pa se dr. Radwan Al-Sayed sa “Foruma za promicanje mira u UAE” (novine Al-Ittihad u UAE 29. avgusta 2021.) dobrovoljno javio stranama u Afganistanu da iskoriste iskustvo foruma i rekao: “Forum u UAE ima bogato iskustvo za jačanje mira tokom njegove decenije rada, bilo u smislu obnove vjere, bilo u smislu stupanja u mirovne inicijative i inicijative za pomirenje, i on nudi ovo iskustvo Afganistancima i spreman je s njima doprinijeti oblikovanju budućnosti Afganistana koja je sigurna i otvorena prema svijetu.

To je poziv na građanski mir u Afganistanu na temelju pomirenja između “bratskih muslimana.” Hoće li UAE, putem ovog centra, odigrati ulogu u normalizaciji odnosa između Afganistana i “Izraela”, pod tzv. otvorenošću prema svijetu i “vjerskoj obnovi”? Hoće li to biti na štetu zajedničkih interesa Afganistana i njegovih susjednih zemalja, u službi američke strategije ometanja međunarodnih ili regionalnih strateških interesa Irana i Kine?

Ne postoje imperativi u politici, niti razvojni putevi koji automatski postižu svoje ciljeve, osim ako je to popraćeno svrsishodnim radom prema dobro osmišljenom planu koji definira bliske i daleke ciljeve i alate koji se koriste prema svakoj sljedećoj fazi, bez potpunog isključivanja bilo kojeg alata.

Kad govorimo o alatima, ne mislimo samo na materijalna oruđa, poput oružja, već i na medijski rad, politički i društveni diskurs, diplomatiju i pregovore, a ne zaboravljamo ni na ekonomsku izgradnju, ljudski razvoj i odgovarajuće zakone za sve ovo.

Dakle, budućnost novog Afganistana nosi više od jednog puta ili smjera, ali se može sažeti u dva glavna kontradiktorna puta, ili saradnja sa susjednim zemljama radi provođenja unutarnjih pomirenja i uspostavljanja novog sistema u kojem svi sudjeluju i ujedinjeni su jednom državom, u kojoj se zajednička pripadnost državi postupno povećava na račun plemenske i vjerske/sektaške i etničke/jezične pripadnosti, u kojoj su interesi Afganistana povezani s interesima susjednih zemalja, a ove zemlje će pomoći ekonomskom i ljudskom razvoju i stabilnosti u Afganistanu, ili se “talibani” vraćaju u svoju prethodnu eru, kontrolirajući i monopolizirajući moć i religiju, potiskujući i zastrašujući svoje protivnike, te dopuštajući tursku osmansku atlantičku intervenciju i arapsku zaljevsku, i preferira odnose s Amerikom i Turskom, pod izgovorom njihovog atlantskog oružja i njihovih sumnjivih odnosa s Emiratima i Katarom, ili izgradnje novog Afganistana na temelju odnosa države sa svim građanima Afganistana kod kuće, i odnos i saradnja i dobrosusjedstvo sa susjedima u inostranstvu! To se ne odnosi samo na vodstvo “talibana”, već i na susjedne zemlje.

Prema tome, uloga koju susjedne zemlje Afganistana trebaju odigrati je velika, vrlo velika i hitna, jer se ono što se dogodilo u Libiji mora dogoditi u Iraku (izmjena i dopuna posljednjeg sastanka u Bagdadu), kao i u Afganistanu, bez kašnjenja.

Afganistan je ranjena zemlja koja krvari već desetljećima, a sastoji se od 14 etničkih ili plemenskih grupa. Plemenska, etnička i jezička pripadnost prioritet je u životu pojedinca i grupe, jer nepostojanje sveobuhvatne i zaštitne države za prava pojedinaca i grupa tjera ljude da se sklone u manje i bliže identitete. Tamo gdje je bilo okupacije i krvavih sukoba desetljećima, savezi su se mijenjali, i oružje se premještalo s jednog ramena na drugo, mali identiteti i pripadnosti morali su rasti, a kolektivni identitet koji se njeguje i štiti jednom slobodnom, nezavisnom i suverenom državom će biti poremećen.

Dakle, u Afganistanu neće biti stabilnosti ili prosperiteta ako država ne povrati svoju ulogu i ne garantira prava svim svojim etničkim, plemenskim, vjerskim, sektaškim, kolektivnim i individualnim komponentama. Da bi se to dogodilo, potrebno je poduzeti inicijativu da se susjedne zemlje najprije sastanu s talibanima i svim aktivnim snagama u Afganistanu, na kojem se definiraju zajednički interesi svih unutar Afganistana, kako bi se spriječio bilo kakav građanski rat u okviru borbe za vlast, i na kojem se definira odnos Afganistana sa susjedima, a to se postiže pomoću praktičnih sredstava, poput zajedničkih ekonomskih projekata, obnove uništene infrastrukture, programa održivog ekonomskog i humanog razvoja i drugih.

Stabilan Afganistan, ako postigne sporazum i unutrašnju stabilnost, a isto to i sa susjednim zemljama, bit će kandidat za veliki ekonomski prosperitet u korist svih svojih građana, s obzirom na njegov geopolitički položaj u Centralnoj Aziji, njegovu vezu između Kine i Srednjeg Istoka i njegovu lokaciju na novom Putu svile između Kine i Evrope. Također može doći do obližnjeg mora kroz Iran, Pakistan ili oboje. Ovo je pravi i veliki poraz Bijele kuće u Afganistanu i drugdje u svijetu.

https://www.almayadeen.net/analysis/866966

 

Povezani članci