Scroll to top
Podijeli

Noć kadra i položaj čovjeka


Autor teksta: Ali Safai

2. Maja 2021.

Noć kadra i položaj čovjeka

Čovjek treba prepoznati i spoznati svoj položaj i svoje poslove u različitim društvenim, političkim i ekonomskim uvjetima kao i drugim posebnim uvjetima koji postoje među različitim narodima i općenito u ovom prostranom svijetu. Treba da zna šta želi da radi, da ima neki plan (takdir). Treba da se zapita da kada mu dijete slomi nogu ili glavu, kada dobije proljev, kada mu pušta cijev u kući… da li sve tuge svijeta trebaju da se sakupe?! Da li je sva njegova briga upravo i samo to?!

S pravom se kunem Bogom da kada na Sudnjem danu Bog sakupi Svoje prijatelje i mi vidimo šta su bile njihove brige mi ćemo plakati nad sobom i bit ćemo postiđeni koliko su naše brige bile bezvrijedne!

Kada na Sudnjem danu dovedu Alija, a.s., na Mahšar, a i nas također, usporedit će njegove sa našim brigama i mi ćemo ostati postiđeni! Vidjet ćemo da je neki čovjek koji je u Jemame bio gladan i to je bila jedna od njegovih briga, dok je moja briga bila to što je jajašce mog slavuja  ostalo malo  ili se nije izleglo, ili nam je motor auta ostao bez zraka, ili je neko zagrebao i išarao nešto po njemu.

Bog je svjedok da mi nismo spoznali Boga, a ne poznajemo ni svoju vrijednost. Bog se žali na to jer to čovjeka čini jako niskim.

وَمَا قَدَرُواْ اللّهَ حَقَّ قَدْرِهِ

A oni ne poznaju Allaha kako Mu dolikuje.[1]

Znači da ljudi nisu spoznali vrijednost Boga i Njegovo pravo.

Mi ne samo da nismo spoznali vrijednost  Boga već ne znamo ni svoju vrijednost. Cijeli život smo dijelili ono što nam je bilo dato, rasipali, trošili i to na koga sve i stavljali u ruke kakvih niskih ljudi!

Večeras je noć odredbe. Noć odredbe je noć kada čovjek treba shvatiti i razmotriti svoj položaj u ovom svijetu. Treba pogledati oko sebe, osvrnuti se na svoje biće, na svoje snage i sposobnosti koje ima i shvatiti ko mu je to dao i kakav je plan za njega predvidio. Kakv je plan predviđen za njega u njegovoj porodici, u ulici u kojoj živi, njegovom gradu i njegovoj državi?

Mi smo naučili samo da donosimo izgovore i negodujemo kako nam ne daju da radimo, ili je društvo izopačeno i ne može se više ništa uraditi …, a zapravo sve što je više problema to je više i dužnosti i odgovornosti.

Zapravo istina je da se od prepreka i problema treba napraviti sredstvo za iznalaženje rješenja i savladavanja istih. Nedaće, crnilo i bolesti i koje su zahvatile društvo su pitanja kojima se ti trebaš pozabaviti. Ta pitanja su tvoj posao. Ovo je upravo ona rasprava na koju se ukazuje u tefsiru sure Duha.[2] Problemi, ružne stvari, crnilo su bila pitanja kojima se Poslanik bavio, a nisu bila prepreke u njegovom djelovanju. Upravo u takvoj situaciji Bog neće ostaviti Poslanika i neće se oprostiti od njega.

وَالضُّحَى وَاللَّيْلِ إِذَا سَجَى مَا وَدَّعَكَ رَبُّكَ وَمَا قَلَى

Tako Mi jutra, i noći kada nastupi s tminama . Gospodar tvoj nije te, zbilja, niti napustio niti omrznuo.[3]

Opraštanje i napuštanje se dešavaju onda kada Poslanik napusti svoj posao.

Bolest je za bolesnika problem i teškoća, ali za liječnika je predmet i povod za njegov rad. Kada bolesnika dovedu kod doktora doktor neće reći zašto ste mi doveli bolesnog čovjeka? Ne može pobijeći, već ga treba srdačno dočekati. Treba se truditi da pronađe uzrok bolesti i da razmotri sve faktore koji su doveli do te bolesti kako bi ga izliječio.

Prema tome, bolest je tema i povod za rad, a ne povod za bježanje! U noći kadra čovjek treba u sebi stvoriti širinu i osloboditi se uskog razmišljanja o tome kako nemamo hljeba, vode… Čovjek treba razmišljati o svojim unutrašnjim snagama i potencijalima, treba ih razmotriti i vidjeti šta je uradio sa njima. Šta je uradio sa umom kojeg mu je Bog dao ili sa srcem? Šta je uradio sa snagom imaginacije ili snagom promišljanja? Kako se odnosio prema njima? Sve razine osvjedočenja i prosvijetljenja onih osoba koje su radile i došle do položaja osvjedočenja bile su utemeljene na snazi njihove imaginacije. Šta smo mi uradili sa tom snagom i tim prozorom koji nas povezuje sa nebeskom objavom i osvjedočenjem na različitim stranama svijeta. Čovjekova mašta je temelj oštroumnosti.

Plašite se oštroumnosti vjernika.[4]

Kada se snaga mašte odgoji petvori se u pronicljivost. Šta smo mi uradili sa njom?

Snagom promišljanja koja je vaga i mjera mi smo vagali stvari koje nemaju nikakvu vrijednost. Zapravo kažemo:

Na onaj novac koji je bio nekoliko dana kod tebe trebaš dodati određenu sumu kao profit za taj novac pa tek mi ga onda možeš vratiti.

Ili:

Onoga dana kada si bio moj gost ja sam te počastio salatom a ti mene nisi!

Mi u toj mjeri vagamo i pravimo usporedbe. Znači naš um na ovom svijetu treba vagati te stvari?! Zar se vaga koju nam je Gospodar podario koristi samo za tu količinu i samo za te stvari?! To je vrlo zanimljivo.  Da je tako onda ne bi bilo potrebe za vagom!

Čovjek se treba duboko zamisliti nad svojim bićem u smislu kako će ga ustrojiti i organizovati. Kako će koristiti svoje udove i organe. Kako će koristiti oči uši, jezik…?

Sve naše radnje i sva naša djela proizlaze iz navike, naše jelo, spavanje… postalo je navika i nemamo mjeru i procjenu.

Kunem se Bogom da zaostajemo za životinjama! One svojim instiktima shvataju i znaju šta da jedu, a mi sa svojim ne shvatamo ništa. Ni putem odgoja nismo došli do tog saznanja. Pogledima i međusobnim nadmetanjem unosimo u sebe raznorazne prljavštine i onda to zalijemo gaziranim pićem, a onda podrignemo i nadmemo se. Ne znamo šta trebamo da radimo.

Na polju i na „teritoriji“ svoga bića – ne van sebe – smo nesretni i jadni. Mi smo nepravedni i nasilni vladari koji je sve svoje snage kojima raspolaže u jad i bijedu pretvorio.

Za sve se to treba odgovarati i bit ćemo pozvani na odgovornost. Ako me moja ruka, moje oko, moje uho, moj život, moj stidni organ, moj stomak, moja misao, moj razum, moja namjera, moja mašta… svaki od njih pojedinačno u prisustvu Gospodara bude pitao šta sam uradio sa njima i ako kažu da sam ih zdrave preuzeo a oštećene vratio šta ću da kažem? Bit ću ponižen.

Isto tako, umjesto da ta snaga bude uzrok oštroumnosti i preciznosti pretvorila se u nebitne pretpostavke kako bi neke stvari izvukla odnekle i prilijepila ih negdje drugo i na svojvrstan način rekla: dođi i vidi! To njemu ne donosi ništa osim što čovjek sebe muči, slama, zamara, oštećuje svoje organe i  uvlači druge ljude u nevolje.

Izgubili smo ovu snagu imaginacije, maštanja i razmišljanja a šta smo dobili? Šta smo uradili sa svojom porodicom, braćom, sestrama, roditeljima koji su umorni, lišeni mnogo čega i koji su nevoljama?

Otac ima cijeli svijet želja, a ja sve svoje nesreće stavljam njemu na teret i kažem mu:

Ti si mene unesrećio.

On te je donio na ovaj svijet i ti si cijeli život bio pored njega. Čak i ako te nije ispravno odgojio ipak ti shvati i iznađi način kako ćeš se ophoditi prema njemu. Služi mu. Otac koji je sada onemoćao, ostario i koji se osjeća jadno dao je svoj život čiji je produkt tvoje nemilosrdno biće.

Napravimo program za ukazivanje dobročinstva roditeljima, bilo da su živi ili mrtvi. Mislimo na njih i uradimo nešto za njih, podignimo korak za njih. Učinimo jedan korak za brata, za sestru, za bližu rodbinu, za komšije, sugrađane… jer su svi na svoj način u problemima. Ko treba napraviti korake i poduzeti nešto za one koji su zapali u hiljade razvrata, bludnjih radnji, nemoralnih dijela?

Ako se nalaziš u nekom regionu koje je potpuno u mraku znači da ti nisi zapalio ni jednu šibicu. Ne trebamo iznositi neka opravdanja i govoriti da drugi nisu uradili ništa, jer ti trebaš pretpostaviti da u ovom svijetu nema nikoga osim tebe. Trebaš ti sam početi i osigurati svaki uvod koji je potreban.

Kada dugoročne ciljeve podijeliš na male dijelove brzo ćeš stići do njih, ali kada budeš htio da poduzimaš krupne i velike korake izgubit ćeš i ciljeve koji su ti blizu i ostat ćeš lišen.

Pogledajte današnje društvo! Pogledajte snage i potencijale mladih ljudi. Obratite pažnju na škole. Zašto su te snage koje su stigle do te razine stale? Zašto su se povukle? Zašto se javila klonulost? Njihov način odijevanja i njihova stanja ukazuju na neke druge pozadine i korijene.

Vi ste u prošlosti počeli na jednom dijelu zemlje iz utroba mrtvih žena izvlačili živu djecu. Ali šta se desilo danas da i vaša živa djeca rađaju mrtvu ili umiru pri porođaju?

Odredba noći kadra je razmišljanje upravo o ovim važnim pitanjima, ali ako moja briga i tuga bude to da mi Bog da kuću, ovosvjetski život, obuću, odjeću, oprosti roditeljima… to nije dostojan i vrijedan život.

Šta smo mi uradili sa svojim snagama i sa svojom kraljevinom u sopstvenom biću? Pogledajmo osnovne i srednje škole u našem gradu, pogledajmo fakultete. Ko treba poduzeti korake za njihovo unaprijeđenje? Koliko smo se olahko i sa klonulošću odnosili prema ovim pitanjima i iznosili izgovore i govorili da taj i taj treba uraditi to i to i da se nas to ne tiče!

Ne radi se o tome! U zajednici u kojoj svako treba da ima noć kadra i da planira sve do zore (u njoj je spas sve dok zora ne svane), ne može se sjediti skrštenih ruku. Ovo planiranje se traži od svakoga od nas pojedinačno.

Ko treba početi da poduzima nešto u zemlji u koju su svi uprli poglede kako bi je ponizili i ti vidiš stanje u regionu kako  proračunato sprovode planove u djelo, kako nastoje poraziti, kako žele uništiti snage koje bi im sutra mogle praviti smetnju, i istvaraju nove saveze, potpisuju ugovore kako bi tebe opkolili, kako bi opkolili tvoja prirodna blaga.?

Zar ti nisi čovjek u ovom svijetu?! Zašto trebaš sebi dozvoliti da budeš toliko ponižen?!

Trebaš u noći napraviti plan kako bi u svitanju zore poduzeo korake! Upravo zato noć kadra biva bolja od hiljadu hiljadu mjeseci. Upravo zbog toga je noć kadra bolja od osamdeset i tri godine.[5]

U noći kadra, dok čovjek vidi sebe u stanju slomljenosti, poniznosti, bijede, traženja utočišta, pokajanja… uz sva ova stanja opet traži Božiju dobrotu i iščekuje Njegovu naklonost. U ovoj noći čovjek treba napraviti plan za svoje poslove. Treba podići ruku ne bi li je Božija naklonost uhvatila, jer Njegova milost je sveobuhvatna, ali zastori se moraju ukloniti da bi se ostvarila blizina Božija. Sve dok postoje ti zastori neće se postići blizina.

Jedan prijatelj me upitao zašto mi u sebi i u svojim djelima ne osjećamo neko lijepo stanje? Rekao sam mu:

Ako se ti u pustinji iznenada nađeš suočen sa ogromnim lavom ili čuješ njegov glas, bez obzira što si umoran i bezvoljan, odmah ćeš se trznuti, imat ćeš drugo stanje, uplašit ćeš se i pobijeći. Tada ćeš imati stanje straha. Imat ćeš volje da bježiš. Ali ako istog tog lava budeš vidio u zološkom vrtu ti ćeš doživjeti malu promjenu srtanja, ali vrlo malu. Moguće je da se uplašiš ali taj strah je znatno manji, zato što postoji pregrada.

Zato ako želiš da doživiš stanje trebaš paziti na dvije stvari: trebaš ostvariti blizinu  i trebaš ukloniti prepreke, jer osoba koja teži dobrom duhovnom stanju neće ga badava izgubiti.

Naravno, trebamo obratiti pažnju na činjenicu da čovjek često zaglavi u tom duhovnom stanju. Misli da ako postigne neko stanje, prolije suzu, uzdahne, zajeca onda je jako dobar i postigao je blizinu, a ako ne bude imao takvo stanje onda je jako loš!

Oba ova stanja su plod njegove slabosti i bespomoćnosti, jer ni suhoća očiju nije ružan znak kao što ni vlažnost nije pokazatelj blizine i dobrote.

Jedan jako imućan čovjek je došao u Mešhed i duže vrijeme je dolazio u harem, ali nije postizao neko duhovno stanje niti se u njegovoj nutrini javljo neki osjećaj žara.

Bilo mu je muka od samog sebe i odlučio je da se naljuti i da ne ide više kod Imama, a.s. Uzeo je povratnu kartu. Prije odlaska u putu je sreo starca koji na kolicima vukao veliki teret. Otišao je kod njega i upitao ga: Zašto si toliko natovario?

Starac je odgovorio:

Ovaj teret sam natovario jer trebam novac kako bih kćerki spremio ruho. Napravio smo ugovor. Sa druge strane porodica mi je rekla da se ne vraćam kući dok ne osiguram taj novac!

Jadni starac! Cijelim svojim  bićem i svom svojom snagom je radio.

Trgovac se trznuo vidjevši tu situaciju i u njemu se desila promjena stanja. Zajedno sa starcem je krenuo njegovoj kući. Došao je u kuću i i trudio se da im riješi njihove probleme. Obezbijedio je ruho i kćerka je otišla u kuću svoga muža. Ponovo se vratio u harem da se poselami sa Imamom.

Kada je ušao u harem iz očiju su mu počele da liju suze kao iz nekog vrela. Stanje mu se promijenilo.

Jedan čovjek koji je poznavao duhovna stanja govorio je:

Treba se skinuti kamen sa izvora kako bi se otklonila tvrdoća srca.

U svijetu u kojem su starci pod teretom, djevojke pokvarene, a momci beskorisni moja duša je sretna da slažem novac ili da ga pretvaram u prstenja ili zlato koja vrijede po nekoliko miliona maraka, a da onda očekujem da mi u noćnom namazu srce zadrhti ili da me u haremu obuzme posebno duhovno stanje!

Bahru-l-ulum je bio jedan od velikih učenjaka. On je poslao poruku jednom učenjaku koji je i sam posjedovao keramete da mu dođe. Kada je došao zatekao ga je kako se zamišljen drži za bradu.  Stanje mu se bilo potpuno promijenilo i bio je vrlo onespokojen. Taj velikan mu je rekao:

Ti živiš tu a u tvom komšiluku je osoba koja dva dana nije ništa jela i ostala je gladna. Zašto nisi ništa poduzeo?!

Ovaj učenjak mu je u odgovoru rekao da nije znao, a velikan mu je upitio prigovor i rekao:

A zašto nisi znao? Da si znao i da nisi ništa poduzeo bio bi Jevrej!

Sada vi pogledajte kakvi su ljudi izgarali i nestajali u vašem komšiluku? Ne u komšiluku, već u vašoj kući. Koliko su naše žene i djeca propali ili su naše sestre i braća otišli u nemoral? Uz sva ova naša nedovoljna zalaganja očekujemo da nam srce zadrhti ?! Mi smo učinili mnogo zločina.

Onoga dana kada nam uruče knjigu naših djela taj dan je dan podrhtavanja naših srca.

Ako danas ne budemo ponizni i pokorni, šta ćemo uraditi sutra kada se svi na Mahšaru budu prepali od nas? Ne samo da će se svi plašiti nas, već ćemo se mi plašiti sami sebe. U predaji stoji da:

Sutra na sudnjem danu kada se čovjeku uruči knjiga dijela vidjet će da je u njoj napisano da je on učestvovao u prolijevanju krvi neke osobe. Ta količina krvi je njegov dio. On će odgovoriti:

Bože, ovo nije knjiga mojih djela. Ovo nisu moja djela. Ti sam znaš da sam ja otišao sa ovog svijeta a nisam bio pod teretom ničije krvi.

Doći će glas:

Ova knjiga djela se odnosi na tebe samog. Ti si bio na tom i tom skupu i tu si izgovorio neke riječi koje su uzrokovale prolijevanje krvi tog i tog čovjeka ili si prešutio, i zbog toga je prolivena njegova krv. Ovo je tvoj udio u njegovoj krvi.

U situacijama kada ja imam mogućnosti i sredstava, a neko drugi u nedostatku istih umre da li ću ja biti jedan od onih kojima se Bog smilovao?! Da li ću stići do Božije milosti? Nije to tako, mi smo napravili lošu računicu.

سَاء مَا يَحْكُمُونَ

– Loše prosuđuju![6][7]

[1] An’am, 91.

[2] Obratiti se na knjigu Tathir ba đarije Kur’an, sv. 3. od istog autora.

[3] Inširah, 1-3.

[4] Kafi, sv. 1, str, 218, hadis 3.

[5] Obratiti se na knjigu Tathir ba đarije Kur’an, sv. 3. Sura Kadr, od istog autora.

[6] Ankabut, 4.

[7] Safaije Haeri, Ali, Ahbat, sv. 1, Lejletu-l-kadr, Kom, prvo izdanje, 1381. god. po sunčevom hidžretskom kalendaru.