Scroll to top
Podijeli

Uticaj poslaničkih učenja u razvoju historije


Autor teksta: Murteza Mutahari
Izvor: Objava i vjerovjesništvo

23. Februara 2019.

Uticaj poslaničkih učenja u razvoju historije

 

  1. Poduka i odgoj

Poduka i odgoj u prošlosti su imali vjerski poticaj. Vjerski poticaj je bio pomagač i podrška učiteljima, očevima i majkama. Ovaj primjer jedan je od onih u kojima je vidljivo kako je usavršavanje društvene svijesti otklonilo potrebu za vjerskim poticajima.

  1. Učvršćivanje zavjeta i ugovora

Društveni život čovjeka utemeljen je na poštovanju sporazuma, zavjeta, ugovora i ispunjavanju obećanja. Poštovanje zavjeta i sporazuma jedan je od stubova postojanja ljudskog društva. Ovu ulogu je uvijek imala vjera i još uvijek nije našla zamjenika u tome. Will Durant, iako je jednim dijelom protiv vjere, u knjizi Lekcije historije priznaje ovu činjenicu i kaže:

“Vjera (…), potpomognuta svojim obredima, ljudske zavjete je dovela u oblik veličanstvenog odnosa čovjeka sa Bogom i tim putem stvorila čvrstinu i postojanost.”

Religija je, načelno, bila čvrst oslonac moralnim i ljudskim vrijednostima. Moralne vrijednosti bez vjere su kao novčanica bez pokrića čija će bezvrijednost ubrzo postati jasna.

  1. Oslobađanje iz društvenih zatočeništava

Borba sa tiranijom, gušenjima i sukobima, kao i sa svim onim kroz šta se očituje prekoračenje granica, jedna je od osnovnih uloga poslanikā. Kur’an jasno naglašava ovu njihovu ulogu. Kao prvo, ciljem slanja poslanikā i ciljem poslaničke misije smatra se uspostavljanje pravde. Kao drugo, u svojim kazivanjima, Kur’an više puta podsjeća na sukobe poslanikā sa svim vidovima silništva, a u nekim ajetima jasno kaže da je sloj društva koji je neprekidno bio u sukobu sa poslanicima bio upravo sloj bogatih silnika.

Marxove ideje, kao i ideje njegovih sljedbenika, da su vjera, vlast i bogatstvo tri različite prednosti vladajućeg sloja nad slojem obespravljenih i potlačenih, nisu ništa do besmislica i oprečne su neosporivim historijskim činjenicama. Doktor Arani, pravdajući Marxov stav, kaže:

“Vjera je stalni instrument u rukama moćnih i vladajućeg sloja društva. Za savladavanje podređenog sloja, tespih i krunica stoje stalno u istom stroju sa kopljem.”[1]

Da bi se prihvatila ovakva tumačenja historije i ovakva filozofija historije, postoji samo jedan put: zatvoriti oči i previdjeti historijske činjenice.

Hazreti Ali je junak tespiha i koplja, ali za savladavanje kojeg sloja? Sloja koji je niži i podređen ili sloja koji vlada i nadređen je? Njegova misao vodilja je:

“Budite neprijatelji tlačitelju i pomagači potlačenom.”[2]

Ali je tokom cijelog svog života bio prijatelj koplja i tespiha, a neprijatelj zlata. Njegovo koplje je bilo korišteno protiv onih koji su posjedovali zlato i moć. Kako to kaže doktor Ali el-Verdi u knjizi Mehzeletu-l-‘akli-l-bešeri (Tamo gdje je ljudski um besmislen), hazreti Ali je svojom ličnošću poništio Marxovu filozofiju.

Još besmisleniji je Nietzscheov govor – upravo suprotan Marxovom mišljenju – da je jedini sloj koji uzrokuje napredak i usavršavanje društva sloj koji posjeduje moć, a vjera koja se javila da pomogne slabima, bila je uzrok zastoja i propasti. Predstavljeno je kao da se ljudsko društvo hitro kreće na putu napretka onda kada nad njim vlada zakon džungle.

Po Marxovom mišljenju, činilac napretka je obespravljeni stalež i poslanici su bili protiv ovog staleža, a po Nietzscheovom mišljenju, činilac razvoja su moćnici, dok su poslanici bili protiv ovog staleža. Marx kaže da je vjera izmišljotina jakih i bogatih, dok Nietzsche kaže da je vjera izmišljotina slabih i obespravljenih. Jedna od Marxovih grešaka je ta što je historiju tumačio samo na osnovu suprotstavljenosti klasnih interesa i previdio je ljudski aspekt historije.[3] Druga greška je ta što je isključivo sloj obespravljenih smatrao činiocem razvoja. Treća greška ogleda se u tome što je poslanike stavio na stranu vladajućeg sloja. Nietzscheova greška je ta što je silu smatrao činiocem razvoja historije, u smislu da je boljeg čovjeka smatrao jednakim sa jačim, a jačeg jedinstvenim činiocem koji unapređuje historiju.[4]

 

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

 

[1] Časopis Internacionalist, preneseno iz knjige Načela psihologije doktora Aranija.

[2] Nehdžu-lbelaga, dio pisma 47 (obraćanje Imamu Hasanu i Imamu Husejnu, mir neka je s njima).

[3] Vidjeti knjigu Mehdijev ustanak i revolucija sa gledišta filozofije historije istog pisca i djelo pod naslovom Društvo i historija (jedno od djela u nizu rasprava o svjetonazoru).

[4] Ovdje smo primorani da se zadovoljimo ovom sažetom raspravom o filozofiji historije i ulozi poslanika u razvoju historije, a da opširnije i preciznije istraživanje ove teme prepustimo knjizi pod naslovom Filozofija historije sa gledišta islamske kulture.