Scroll to top
Podijeli

Specificiranje Kur’ana predajom jednog čovjeka


Autor teksta: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana

10. Januara 2020.

Specificiranje Kur’ana predajom jednog čovjeka

 

Da li se na temelju pojedinačne predaje nekoj općenitoj kur’anskoj naznaci može dati specifičan smisao onda kad se utvrdi argumentativnost ove predaje na kategoričan način?

Većina učenjaka mišljenja je da može, dok jedna skupina sunijskih učenjaka smatra da ne može, a neki od njih ovakvo što ne dopuštaju ni u kom slučaju. Isa ibn Ebān kaže: “Ako je određeni kur’anski iskaz – ranije – specificiran nekim kategoričnim dokazom, tom iskazu može se dati specifičan smisao i temeljem pojedinačne predaje, a u protivnom ne može.”

El-Kerhi kaže: “Kad se općeniti iskaz specificira nekim odvojenim dokazom, nakon toga ovaj iskaz može se specificirati i predajom koju prenosi samo jedna osoba, u protivnom to nije dopustivo.”

Kadija Ebu Bekr smatra da u vezi s ovim treba biti suzdržan.[1]

Mi mislimo da je ispravno ono na čemu stoji većina učenjaka. Dokaz za to jeste činjenica da predaja – kako smo pretpostavili – nesumnjivo posjeduje argumentativnu vrijednost, pa je samim tim obaveza postupati prema njenoj naznaci, ukoliko za to ne postoji neka zapreka.

 

            Primjedbe i mišljenja

Ono što se čini kao zapreka tome jesu stvari koje nisu pogodne za ovakvo što:

  1. Kažu: Kur’an je veličanstveni Allahov govor, objavljen Njegovom časnom Vjerovjesniku. To je ono što je kategorično i u šta nema ni najmanje sumnje. Što se, pak, tiče predaje koju prenosi samo jedna osoba, ovdje ne može biti pune pouzdanosti da je predaja koju dotični prenosi podudarna sa stvarnošću i da je baš takva potekla od Nepogrešivoga. Najmanje čega u tome može biti jeste to da samom prenosiocu stvar ne bude dokraja jasna. Razum, pak, ne dopušta odustajanje od nečega nesumnjivog zbog nečega za šta postoji mogućnost da u sebi ima pogrešnosti.

Odgovor:

I za sam Kur’an – i pored toga što nesumnjivo potječe od Allaha – nemamo pouzdanog znanja da neki njegovi iskazi imaju isključivo općenitu narav, jer se prema iskazima općenite naravi obavezno mora i odnositi kao prema takvima s obzirom na njihov formalni jezički izražaj, a umni ljudi saglasili su se da vanjska forma izraza ima argumentativnu vrijednost, što Zakonodavac ničim ne osporava. Jasno je, međutim, da je argumentativnost formalnog jezičkog izraza uvjetovana nepostojanjem nekog indikatora koji bi ukazivao na nešto drugo u odnosu na formalni izraz. Ovaj indikator može biti povezan s ovim iskazom, a može biti i odvojen od njega. Tako, kad ovaj indikator ukaže na nešto drugo, tad se mora odstupiti od onoga što se formalno izražava i postupiti prema onome što kazuje ovaj indikator. Prema tome, neminovno je općem kur’anskom iskazu dati specifičan smisao i prema predaji samo jedne osobe nakon što se kategorično utvrdi da ona ima svoju argumentativnu vrijednost. To, naime, znači da  je sadržaj takve predaje potekao od Bezgriješnih kao rezultat pobožnosti.

Može se kazati i to da je, iako je Kur’an nesumnjiv u svojoj prenesenosti s Božanskog izvora, njegova naznaka ipak hipotetična, tako da, po sudu razuma, ne smeta odstupiti od hipotetske naznake zbog nekog drugog hipotetskog dokaza za koji se kategorično utvrdi da posjeduje argumentativnu vrijednost.

  1. Kažu: Od Bezgriješnih, a.s., vjerodostojno se prenosi da se sve predaje obavezno moraju omjeriti o Kur’an, te one koje budu u suprotnosti s njim moraju se odbaciti i potpuno zanemariti, jer nisu potekle od njih. Tako i specifična predaja koja je u suprotnosti s općenitom naznakom Kur’ana spada u ovu vrstu, pa se stoga ima odbaciti – ne smije se smatrati istinitom.

Odgovor:

Uobičajeni indikatori koji pojašnjavaju kur’ansku nakanu u očima običajnog prava nisu ni u čemu u suprotnosti s Kur’anom. Specifičan dokaz jeste indikator kojim se pojašnjava smisao onoga izrečenog u općenitom dokazu, a do suprotnosti između jednog i drugog dolazi samo ako je jedan od njih oprečan drugom u smislu da obični ljudi ne mogu shvatiti šta se njima hoće kazati ako i jedan i drugi potječu od istoga govornika ili od nečega što je u njegovoj ulozi. Prema tome, specifičan smisao predaje jedne osobe nije u suprotnosti s općenitim kur’anskim iskazom, već on samo pojašnjava ono što se tim iskazom željelo kazati.

Na to, također, ukazuje i to što mi znamo da od Bezgriješnih, a.s., potječu mnoge izjave kojima se općeniti kur’anski iskazi specificiraju, odnosno kojima se konkretiziraju njegovi načelni iskazi, pa da je specificiranje i konkretiziranje u suprotnosti s Kur’anom, tad ne bi bile umjesne njihove riječi: “Ono što je oprečno riječima našeg Gospodara nije poteklo od nas: to je ili dodato ili laž!” [2] Tako, sama činjenica potjecanja ovih izjava od njih, a.s., ukazuje na to da specificiranje i konkretiziranje kur’anskih iskaza nema ništa zajedničko sa suprotstavljenošću Kur’anu.

Ovome se može dodati i to da su Ma’sumi, a.s., postavili pravilo prema kojem od dviju međusobno suprotstavljenih predaja prevagu ima ona koja je podudarna s Kur’anom. To znači da i ona druga predaja – dakle, ona koja nije podudarna s Kur’anom – sama po sebi jeste dokaz da nije bilo ove oprečnosti. Jasno je, pak, da ona – ukoliko je njena suprotstavljenost Kur’anu takva da ovo dvoje nije moguće objediniti – kao takva ne može imati argumentativnu vrijednost niti, pored ove činjenice, za nju ima dodatnog prostora za suprotstavljanje ili preferiranje. Prema tome, mora se zaključiti da se pod nepodudarnošću s Kur’anom podrazumijeva mogućnost povezivanja ovoga dvoga po uobičajenom pridržavanju specificiranja i konkretiziranja.

Zaključak je da je ona predaja koja specificira ili konkretizira smisao Kur’ana argument sama po sebi i da je obavezno postupati po njoj, osim kada dođe do oprečnosti.

  1. Kažu: Ako bi se dopustilo specificiranje Kur’ana predajom samo jedne osobe, onda bi bilo dopušteno na isti način i dokinuti neki kur’anski propis. Međutim, kako ovakvo dokidanje propisa, sasvim sigurno, nije dopustivo, to znači da ni takvo specificiranje, isto tako, nije dopustivo. Nerazdvojivost ovoga dvoga temelji se na činjenici da dokidanje propisa – kako smo to objasnili u poglavlju o derogaciji – predstavlja specificiranje u vremenskim odnosima, tako da dokidajući dokaz otkriva činjenicu da je prethodni propis bio specifičan za samo jedno vremensko razdoblje, a koje se okončava s pojavom derogirajućeg dokaza. Tako, dokidanje određenog propisa ne znači i njegovo suštinsko ukidanje, već samo formalno, u njegovom vanjskom obliku. Specificiranje u jedinicama jeste, pak, ekvivalentno specificiranje u vremenima. I jedno i drugo jeste specificiranje, pa ako je dopušteno jedno, dopušteno je i drugo.

Odgovor:

Ono što ove dvije vrste specificiranja čini različitim jeste kategoričan konsenzus učenjaka o odbijanju derogacije na ovaj način, i da nije ovakvog njihovog jedinstvenog stava, tad bi se neki propis mogao dokinuti i predajom samo jedne osobe, a koja bi imala argumentativnu vrijednost, onako kako se njome može specificirati općeniti kur’anski iskaz. Već smo objasnili da Kur’an, iako je nesumnjiv u pogledu svoje prenesenosti s Božanskog izvora, ne posjeduje (uvijek) i kategoričnu naznaku, tako da nema nikakve zapreke da se od nje odstupi temeljem pojedinačne predaje čija se argumentativna vrijednost ustanovi nekim kategoričnim dokazom.

Naravno, spomenuti konsenzus nije stvar pokornog prihvatanja (te’abbudijjen), već se temelji na činjenici da se pojedine pojave, ukoliko se ostvare u vanjskom svijetu, neminovno prenose masovnim putevima, a koji ne ostavljaju nimalo prostora za sumnju (tevātur), pa ako o nečemu takvom vijest prenosi samo jedan čovjek, mimo drugih ljudi, to će biti pouzdan dokaz prenosiočeve laži ili njegove pogrešne percepcije, tako da takva predaja – zbog same svoje usamljenosti – ne može zadobiti argumentativnu vrijednost. Stoga i kažemo da se Kur’an ne može potvrditi predajom samo jedne osobe.

Ono u šta nema sumnje jeste to da se dokidanje ne tiče samo jedne skupine među muslimanima, a ne i drugih, tako da postoje brojni poticaji za njegovo prenošenje, pa ako bi se utvrdilo postojanje dokidanja, onda bi vijesti o ovakvom čemu morale biti prenesene na masovan, nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način. Ako bi vijest o ovome prenosio samo jedan čovjek, to bi bio dokaz lažnosti njegove predaje, ili njegove greške. Time se jasno raspoznaje razlika između specificiranja općenito izrečenog sadržaja i derogacije, te se obara navodna nerazdvojnost dopustivosti jednog i dopustivosti drugog.

 


[1] Usp. El-Āmidijev Usūlul-ahkām, 2/472.

[2] El-Vesāil, 27/105, odjeljak 8, hadis br. 33345 i 33347.