Scroll to top
Podijeli

Tefsir


Autor teksta: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana

4. Februara 2019.

Osnove tumačenja Kur’ana

Tefsir je pojašnjavanje onoga što Uzvišeni Allah želi kazati u Svojoj Časnoj Knjizi. Prema tome, u tome nije dopušteno oslanjati se na pretpostavke, nečija stajališta koja se čovjeku čine kao dobra, niti na bilo šta drugo čija se argumentativnost ne može potvrditi razumom ili Vjerozakonom, a zbog zabrane da se slijedi pretpostavka i da se Allahu pripisuje nešto za šta On nije dao Svoje odobrenje. Uzvišeni kaže:

قُلْ آللّهُ أَذِنَ لَكُمْ أَمْ عَلَى اللّهِ تَفْتَرُونَ

Reci: “Je li vam to Allah odobrio, ili na Allaha iznosite potvore?!”[1]

 

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ

I ne drži se onoga o čemu nemaš znanja![2]

 

Pored ovih, postoji još velik broj ajeta i predaja u kojima se izriče zabrana da se nešto radi bez znanja o tome. Isto tako, i u šiijskoj i u sunijskoj tradiciji prenosi se jako velik broj predaja u kojima se izriče zabrana da se Kur’an tumači prema ličnom nahođenju. Odatle se može kazati da nije dopušteno ni slijediti bilo kog komentatora u njegovom komentiranju Kur’ana, bez obzira na to da li se čovjeku dopadalo njegovo tumačenje ili ne, s obzirom na to da je ovakvo što, u konačnici, slijeđenje pretpostavke, a pretpostavka istini ništa ne koristi.

 

Izvori za tumačenje

Komentator Kur’ana obavezno se mora držati formalnih jezičkih izraza i u obzir uzimati ono kako ove izraze razumijeva autentični Arap – a mi smo već objasnili argumentativnu vrijednost formalnog jezičkog izraza Kur’ana; ili mora slijediti sud autentičnog nepatvorenog razuma, jer on je argument iznutra onako kako je Vjerovjesnik, s.a.v.a., argument izvana; ili mora slijediti ono za šta je utvrđeno da potiče od Onih zaštićenih od grijeha (ma‘sumūn), a.s., jer su oni izvorišta u vjeri, oni za koje je Vjerovjesnik, s.a.v.a., naglasio da se moramo njih držati, rekavši:

“Ostavljam vam dvije dragocjenosti: Allahovu Knjigu i članove svoje porodice. Ako se njih dvoje budete držali, nećete zalutati poslije mene!”

Njihove, a.s., riječi imaju se potvrditi kao nesumnjive ako na njih ukazuje nesumnjiv lanac prenosilaca, onaj u pogledu kojeg ne postoji sumnja, jednako kao što se one neće potvrditi kao nesumnjive ukoliko na njih ukazuje neka slaba predaja, ona koja u sebi ne objedinjuje uvjete argumentativne vrijednosti. No, pitanje je da li njihove, a.s., riječi mogu biti potvrđene i samo pretpostavljenom vjerodostojnošću lanca prenosilaca, a ukoliko na njegovu valjanost upućuje neki kategoričan dokaz. O tome postoje različita mišljenja među istaknutim učenjacima.

 

Postoji prigovor o tome da li ono što pouzdani pojedinac prenosi od Bezgrješnih (ma‘sumūn), a.s., ima argumentativnu vrijednost u tumačenju Kur’ana. Nedoumica je u sljedećem: da li bi argumentativna vrijednost koja bi se potvrdila predajom pojedinca ili nekim drugim hipotetskim dokazima za posljedicu imala i obaveznost primjene ovakvog čega sa svim implikacijama toga kad se ne zna istinsko stanje stvari, onako kako se u stvarnosti postupa onda kad postoji kategoričan dokaz? Ovo se odnosi samo na one slučajeve kad predaja govori o nekom šerijatskom propisu ili o temi iz koje je Zakonodavac, posljedično, izveo šerijatski propis. Međutim, ovakvog čega ponekad nema u predaji koju pojedinac prenosi od Bezgrješnih, a.s., u tumačenju Kur’ana.

 

Ovaj prigovor je veoma slab i suprotan je istraživanjima. U raspravama iz metodologije islamskog prava (‘ilmu-l-usūl) dokazano je da je značenje valjanosti znakova koji kao vjerovatni govore o zbilji to da se ti znakovi po Vjerozakonu i prema stavu Zakonodavca koriste umjesto dokaza koji donose znanje i sigurnost. Vjerovatna spoznaja i razotkrivanje zbilje, koji se dobivaju iz vjerovatnih dokaza zamjenjuju sigurnost i izvjesnost koji se stiču iz znanstvenih dokaza. Prema iznesenom, u svakom primjeru gdje se slijede znanstveni dokazi mogu se slijediti i ove vrste znakova i vjerovatni dokazi koji su prema Vjerozakonu valjani. Također, pouzdana pojedinačna predaja predstavlja jedan od tih valjanih vjerovatnih dokaza koji se prema Vjerozakonu u svim slučajevima može koristiti umjesto znanstvenog dokaza.

Na to nam ukazuje način postupanja razumnih ljudi, jer oni jednako kao što slijede dokaze iz kojih proizlaze znanje i izvjesnost slijede i valjane znakove i dokaze koji donose vjerovatnoću, a koje nazivamo znakovima. U primjeni valjanih dokaza ne prave nikakvu razliku među dokazima koji donose znanje i dokazima koji donose vjerovatnoću. Primjera radi, kod razumnih ljudi znači da je njezin vlasnik posjednik onoga što se nalazi u ruci te za njega vezuju sve implikacije vlasništva i o njemu govore kao o čovjeku koji posjeduje određenu stvar, bez ikakvog osporavanja toga. Nije ustanovljeno da je Zakonodavac opovrgao takvu trajnu praksu razumnih ljudi.

 

Naravno, ono što je kod pojedinačne predaje i drugih načina sticanja vjerovatnoće uvjet i potrebno jeste sljedeće: da se ne može osloniti samo na njih, nego oni trebaju posjedovati sve uvjete argumentativnosti te biti obuhvatni, a jedan od tih uvjeta je da te pojedinačne predaje ne sadrže sigurnu laž. Predaja koja je sigurno lažna ne može biti obuhvaćena dokazima argumentativnosti pojedinačne predaje. Prema tome, sve predaje koje nisu u skladu s konsenzusom, s kategoričnim sunnetom, s Kur’anom ili s logikom zdravog razuma ni u kojem slučaju ne mogu biti argument, čak i kad bi ispunjavale sve ostale bitne uvjete argumentativnosti. U tome nema nikakve razlike između onih predaja koje jamče pojašnjenje određenog šerijatskog propisa i drugih.

 

Razlog je to što ono što prenosilac prenosi, koliko god on sam bio pouzdan, može biti u suprotnosti sa stvarnošću. Najmanje čega može biti u tome jeste mogućnost da stvar njemu ne bude dokraja jasna, posebno u slučajevima kad ima više posrednika. Stoga ovu predaju moramo povezati s nekim dokazom argumentativnosti kako bismo uklonili tu mogućnost i smatrali je nepostojećom. Međutim, u slučajevima kad je njena nepodudarnost sa stvarnošću nedvosmislena, kad predaja ne odgovara stvarnosti stvari, tad je nezamislivo da se prihvati kao vjerodostojna, jer kategoričan dokaz po svojoj suštini objašnjava stvar, a njegova je argumentativna vrijednost postojana po sudu elementarnog razuma.

 

Prema tome, dokaz argumentativnosti mora biti specificiran s predajom koja nije sigurno lažna i nije u suprotnosti sa stvarnošću. Isto je i sa svim drugim stvarima koje dolaze preko drugih relevantnih puteva, kojima se otkriva stvarnost. Ovim se otvaraju mnoga druga vrata i nalazi se odgovor na mnoge nejasnoće i suprotstavljanja, pa neka se to ima na umu.

 


[1] Junus, 59.

[2] El-Isra’, 36.