Scroll to top
Podijeli

Zapisivanje i prenošenje sunneta


Autor teksta: Saib Abdulhamid
Izvor: Historija Poslanikovog sunneta

28. Juna 2020.

Zapisivanje i prenošenje sunneta

U vezi sa zapisivanjem i prenošenjem sunneta p postoje tri karakteristična obilježja, koja je Zehebi sažeto prenio, a mi ćemo ih kroz nekoliko tački uz dodatno dokumentiranje detaljnije obraditi.

 

  1. Predostrožnost u prihvatanju predaje

Zehebi je rekao: „Ebu Bekr je bio prvi koji se s predostrožnošću odnosio prema predajama (…) Kod Ebu Bekra je došla nana nekog umrlog i zatražila svoj udio u naslijeđu, pa joj je on rekao: ʻNe nalazim ništa za tebe u Božijoj Knjizi i ne znam da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., išta odredio za tebe u naslijeđuʼ, a onda je upitao ljude za taj slučaj. Mugajra je ustao i rekao: ʻVidio sam Poslanika, s.a.v.a., kako (nani) dodjeljuje šestinu.ʼ Ebu Bekr ga je onda upitao: ʻImaš li nekog uza se da to i posvjedoči?ʼ pa je Muhammed ibn Meslema slično posvjedočio, i tek onda je Ebu Bekr primijenio to i na nju.“[1]

Ova predaja sadrži velike koristi. Prva od njih je predostrožnost u prihvatanju predaje, ali postoje još dvije koje Zehebi nije spomenuo, a to su:

  1. a) Pravednost ashaba

Ova predostrožnost je pokazana prema predaji ashaba izravno od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jer je Mugajra, ashab, svoje viđenje, koje je možda bilo popraćeno slušanjem, ovako naveo: „Vidio sam Poslanika, s.a.v.a., kako jednoj nani dodjeljuje šestinu.“ Ebu Bekr je ipak bio oprezan u prihvatanju njegove predaje, sve dok nije našao svjedoka koji je to vidio kad i ovaj, ili čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Ovo je ispravan princip i u skladu je s onim što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., naložio o čuvanju i zaštiti sunneta, a potpuno suprotan načelu pravednosti svih ashaba, bezuvjetnom prihvatanju njihove predaje te njihovom oslobađanju od pravila kvalificiranja (el-džerh ve-t-ta’dil)[2].

Uskoro ćemo se uvjeriti da su se i Omer i Osman i Ali, a.s., držali ovog Ebu Bekrovog stava. Svi oni tako su se odnosili prema predaji ashaba izravno od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa je potpuno jasno da je načelo pravednosti ashaba rođeno dosta kasnije i da mu nije bilo ni traga sve do kraja hilafeta Imama Alija, a.s., čak ni poslije tog perioda, i to ne baš kratko vrijeme!

Kad Hatib El-Bagdadi odbacuje tvrdnje onih koji misle da je čovjek pravedan ako javno očituje islam i ne čini razvrat, on kaže: „Dokaz ispravnosti našeg stava je to što je Omer ibn Hattab odbio prihvatiti predaju Fatime bint Kajsa rekavši: ʻNe bismo ostavili Knjigu našeg Gospodara i sunnet našeg Vjerovjesnika zbog izjave jedne žene za koju ne znamo je li dobro zapamtila ili nije.ʼ“

I dodao je: „Isto tako, svima su poznate riječi Alija ibn Ebu Taliba: ʻMeni niko neće prenijeti govor od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a da mu ja neću zatražiti da se zakune.ʼ“ Jasno je da su muslimani njemu prenosili hadise,[3] da je on tražio od njih da se zakunu, iako su muslimani, a da od razvratnika niti je tražio da se zakunu niti je prihvatao predaju; čak možda nije prihvatao ni predaje mnogih drugih, koji su i bili muslimani i zakleli se.

Tako su postupali i drugi ashabi. Preneseno je od njih da su odbacivali prenesene predaje iako su njihovi prenosioci bili muslimani. Niko ih nije kritikovao za to, niti se suprotstavljao tome. To znači da je to bio njihov stav jer, da je među njima bio neko ko je imao suprotan stav, to bi nam se, po uobičajenoj praksi, i prenijelo.[4]

Prema tome, u periodu ashaba nema ni traga ni glasa o načelu pravednosti ashaba, a u narednim dijelovima rasprave navest ćemo više živih svjedočenja o tome.

  1. b) Znanje ashaba

Mugajra je pripovijedao o Poslanikovoj odredbi o udjelu nane (džedde) u naslijeđu i sam bio svjedok događaja, a Muhammed ibn Meslema je također rekao da je bio očevidac istog događaja, dok o tome Ebu Bekr tada nije znao ništa. Slično tome desilo se i Omeru, a on često ne bi znao za neki poznati sunnetski propis, kao što vidimo u priči Ebu Musaa El-Eš’arija kada mu je ovaj pripovijedao hadis: „Ako neko tri puta nazove selam pa ne dobije odgovor, nek se vrati“ i Omer mu na to rekao: „Ili ćeš dovesti svjedoka za to ili ću te kazniti!“ Ebu Musa je onda otišao do skupine ensarija tražeći nekog ko bi mu potvrdio hadis. Oni su mu rekli: „To će posvjedočiti samo naši mališani!“ pa je Ebu Se’id El-Hudri ustao i posvjedočio za njega kod Omera: „Tako nam se naređivalo!“ Omer je tada rekao: „Nisam znao za ovo Poslanikovo, s.a.v.a., naređenje! Omela me je kupoprodaja po pijacama!“[5] Ovo je poznati sunnet za koji su znali i mališani u Medini, a Omeru je bio nepoznat…! Isto tako ostao mu je nepoznat propis o pobačaju sve dok ga Mugajra i Muhammed ibn Meslema nisu upoznali s presudom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., o tome[6] i još mnogo drugih slučajeva.

Dakle, ovo je prozor otvoren prema stvarnim činjenicama koje govore da ashab ne može znati cijeli sunnet, sve Poslanikove govore, radnje i odobrenja. Nešto mu mora ostati nepoznato, jer nije bio prisutan, a poslije to nije čuo od drugih niti saznao sve dok se ne bi desilo nešto poput ovog događaja.

Također, oni jako različito pamte i shvataju ono što oni vide i čemu prisustvuju. Ashab Bera ibn ‘Azib kaže: „Nismo čuli sve hadise (izravno) od Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Naši drugovi su nam prenosili, a mi smo bili zauzeti čuvanjem deva.“[7]

Mesruk, jedan od tabi’ina, rekao je: „Družio sam se s ashabima Muhammeda, s.a.v.a. Oni su bili poput bara – neke bare napoje samo jednog jahača, neke dva, dok su neke bare takve da bi, kad bi svi stanovnici Zemlje prišli da s njih piju, one napojile sve njih, a doista je Abdullah ibn Mes’ud jedna od takvih bara.“[8]

Također Mesruk veli: „Izbliza sam posmatrao Muhammedove drugove i vidio da se njihovo znanje završava na šestorici: Aliju, Omeru, Abdullahu, Zejdu, Ebu Derdāu i Ubejju. Potom sam izbliza posmatrao tu šestoricu i vidio sam da njihovo znanje završava na Aliju i Abdullahu.“[9] I drugi su sveli znanje ashaba na šestoricu, a to su gore navedeni, osim Ebu Derdāa. Umjesto njega su stavili Ebu Musaa El-Eš’arija. Zatim su znanje šestorice sveli na Alija i Omera.[10]

Ibn Haldunov zaključak bi bio: „Nisu svi ashabi bili dostojni izdavanja fetvi niti se vjera uzimala od svih njih, već je to pitanje bilo ograničeno samo na nosioce Kur’ana koji su poznavali njegove derogirajuće i derogirane, jasne i manje jasne ajete i ostala njihova značenja, što su ih primili od Vjerovjesnika, s.a.v.a., ili od onih koji su čuli od njega i od njihovih najodabranijih i bili nazivani učačima (kurra), jer su Arapi bili nepismeni.“[11]

 

  1. Zabrana pripovijedanja hadisa

Zehebi je rekao: „Sidik (Ebu Bekr) je nakon preseljenja Poslanika sakupio ljude i rekao im: ʻKad se vi već sad razilazite o hadisima koje prenosite od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zamislite kako će se ljudi poslije vas razilaziti. Zato nemojte ništa prenositi od Božijeg Poslanika, a kad vam neko to zatraži, vi mu recite: Među nama i vama je Božija Knjiga, pa njen halal smatrajte halalom, a njen haram haramom.ʼ“[12]

Ovdje se javlja više očitih problema. Neki od njih su:

  1. ova se predaja kosi s načelom pravednosti ashaba i potvrđuje ono što smo već spomenuli;
  2. razilaženje među ashabima u prenošenju sunneta bilo je toliko veliko da je to navelo Ebu Bekra da im zabrani prenošenje bilo čega od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Međutim, postoje neka razilaženja koja nisu štetna, kao što su različite riječi uz očuvanost značenja, poput hadisa: „Ko slaže o meni, neka se pripremi za boravište u Vatri“, a preneseno je i: „Ko meni pripiše ono što nisam rekao, neka se pripremi za boravište u Vatri.“ Dakle, oba teksta govore isto, iako su riječi različite. U ovome nema nikakvog problema. Ovo se dešava s hadisima jer većinom ashab čuje hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jedanput i, ako ga prenese po pamćenju poslije nekog kraćeg vremena, desi se da se izmijene riječi.

U svakom slučaju, ovo nije neuvjetovano, jer isto tako često zamjenom riječi hadis izgubi nešto od svog značenja ili dobije neko dodatno značenje koje nije bilo prvobitno sadržano u njemu. Postoje i druge vrste različitosti, koje su opasne, čiji su izvori misli nekog ashaba, njegov zaborav ili to što je čuo samo djelić hadisa itd. Mnogi od ashaba odbacili su razilaženja ove vrste kad su se javila.

  • Aiša je odbacila hadis Omera i sina Omerovog: „Doista, umrli se kažnjava ako njegova porodica plače za njim“ riječima: „Vi prenosite od Poslanika i ne lažete, ali uho griješi. Tako mi Allaha, Božiji Poslanik nije rekao da Allah kažnjava vjernika ako njegova porodica plače za njim! Dovoljan vam je Kur’an (kao dokaz): Niko nositi neće onoga drugog breme![13] On je rekao: ‘Umrli se kažnjava zbog svojih grijeha i ispašta, a njegova porodica plače za njim.ʼ“[14]

Aiša je prigovorila na mnoge hadise od Ibn Omera, Ebu Hurejre, Enesa ibn Malika i drugih. Bedrudin Ez-Zerkeši[15] ih je sakupio u jednoj knjizi pod naslovom El-Idžabe li irādi ma-stedrekethu Aiša ‘ala-s-sahābe.

  • Zubejr je odbacio predaju čovjeka koji je pripovijedao hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., na sljedeći način. Prvo ga je upitao: „Jesi li ti ovo čuo od Božijeg Poslanika?“ i nakon što je ovaj potvrdio, Zubejr mu je rekao: „Ovaj i slični njemu sprečavaju me da prenosim od Božijeg Poslanika. Boga mi, ti ovo jesi čuo od Božijeg Poslanika, i ja sam tada bio prisutan. Međutim, Poslanik je započeo ovaj govor prije nego što si ti došao, pripovijedajući nam šta je rekao jedan od sljedbenika Knjige i kad si ti došao, dakle nakon što je bio izrečen početak hadisa, ti si pomislio da je to Poslanikov hadis.“[16]
  • Ovoj vrsti greške pripadaju i navodi da su se hadisi Ebu Hurejre od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pomiješali s njegovim citatima od Ka’bu[17]-l-Ahbara.[18]
  • Jedan od tih slučajeva je i govor Imrana ibn Husajna: „Tako mi Allaha, znam da bih, kad bih htio, mogao dva dana neprestano pripovijedati hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ali ono što me sprečava jeste to što su neki od Poslanikovih ashaba čuli i vidjeli isto što i ja, ali prenose hadise koji nisu onakvi kakvi bi trebali biti! Ja se bojim da se i meni ne desi ono što i njima. Trebam ti reći da oni miješaju – u drugoj predaji: griješe – mada ne namjerno.“[19]

Ovo bi bio kratak prikaz razilaženja ashaba o hadisu, koje će dovesti do većeg razilaženja kada se to bude prenosilo na zaključne i izvedene teme iz hadisa u oblastima vjerovanja, fikha, tefsira i ostalih sfera vjerskih spoznaja i sve to će biti polje sporova narednih generacija. To je upravo ono što je Ebu Bekr naslutio da će se desiti, pa je bio primoran da donese posljednju odluku o zabrani hadisa i zadovoljavanju Kur’anom. Međutim, je li zabrana hadisa i obraćanja njemu prilikom donošenja fetvi bilo najbolje rješenje za ovaj problem?

To je pod pretpostavkom da je to jedna od ovlasti halife i da je halifi prepušteno da obustavi Poslanikov, s.a.v.a., sunnet kad god on to želi, kako u prenošenju tako i u fetvama ili zapisivanju, kao što ćemo vidjeti. Ali ako su ove stvari iznad halife i njegovih ovlasti, onda se tu treba dobro zadržati.

Treći problem koji izaziva Ebu Bekrova zabrana jeste posljedica te odluke, a to je nestanak jednog dijela sunneta, bez obzira na veličinu tog dijela, posebno kada ta zabrana traje više godina.

 

[1] Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 2.

[2] El-Džerh ve-t-te’dil je termin u hadiskoj znanosti i odnosi se na kriterije po kojima se određuje je li određeni prenosilac pouzdan, tj. prihvatljiv za prenošenje ili ne. U školi halifa, svi ashabi kao prenosioci hadisa tretirani su kao pravedni, što znači da su iznad ovih pravila i da se prihvaćaju bezuvjetno.

[3] Od ashaba, jer ko prenosi od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., treba biti jedan od njih.

[4] El-Kifaje fi ‘ilmi-d-diraje, str. 81–83. (skraćeno)

[5] Sahihu-l-Buhari, El-I’tisam bil-kitabi ves-sunne, zaglavlje 22, hadis broj 7353; Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 6.

[6] Ibid., zaglavlje 13, hadis broj 7317: Mugajra ibn Šu’ba: „Omer ibn Hattab je pitajući o slučaju kada trudnica bude udarena u stomak, pa pobaci dijete – upitao: ‘Je li iko od vas od Vjerovjesnika, s.a.v.a., čuo išta o tome?ʼ ‘Ja (sam čuo)ʼ rekoh, a on zatraži pojašnjenje: ‘Šta si čuo?ʼ Rekao sam mu: ‘Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.a., kad je rekao: ‘Za njega treba osloboditi roba ili robinju.’ʼ On mi je naredio: ‘Ne smiješ ići sve dok ne dovedeš svjedoka za ono što si rekao!ʼ Onda sam krenuo i našao Muhammeda ibn Meslemu. Doveo sam ga, pa je posvjedočio da je i on čuo Vjerovjesnika, s.a.v.a., kad je rekao: ‘Za njega treba osloboditi roba ili robinju.ʼ“ Vidi i: Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 7–8.

[7] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihejn, sv. 1, str. 326.

[8] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 343.

[9] Ibid., str. 351; Sijeru a’lami-n-nubela, sv. 1, str. 493–494; Tedribu-r-ravi, sv. 2, str. 193.

[10] Ibid., sv. 2, str. 351.

[11] Ibn Haldun, El-Mukaddime, str. 563.

[12] Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 2 i 3.

[13] El-An’am, 164; El-Isrā, 15; Fatir, 18; Ez-Zumer, 7; En-Nedžm, 38.

[14] Sahihu Muslim, kitabu-l-dženaiz, babu el-mejjit ju’azzeb bi bukai ehli ‘alejhi, hadis 928.

[15] Bedrudin Muhammed ibn Behadur ibn Abdullah Ez-Zerkeši Eš-Šafi’i El-Mesri, umro je 1392. (794. hidžr. god.).

[16] Mehmud Ebu Rije, Edva ‘ala-s-sunneti-l-muhammedije, str. 116 i 117, prenoseći od Ibnu-l-Dževzija.

[17] Ka’b ibn Mati’ ibn Zi-Hedžen El-Himjeri, tabe’in, bio je jedan od najvećih jevrejskih rabina u Jemenu, primio islam u vladavini Ebu Bekra.

[18] Sijeru a’lami-n-nubela, sv. 2, str. 606; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 117; Iršadu-s-sari, sv. 2, str. 690.

[19] Ibn Kutejbe, Te’vilu muhtelefi-l-hadis, str. 49 i 50.

Povezani članci