Scroll to top
Podijeli

Protivnici imameta su isti oni koji su bili protivnici vjerovjesništva


Autor teksta: Ahmed Husejn Jakub
Izvor: El-Muwadžihetu ma’a Resulillahi we alihi

20. Oktobra 2020.

Protivnici imameta su isti oni koji su bili protivnici vjerovjesništva

Kada je Poslanik, s.a.v.a., objavio vjerovjesništvo i poslanicu, kurejšijski klanovi su se protivili Muhmmedovom vjerovjesništvu, nisu ga priznali i preko 21 godinu su svim silama pružali otpor naspram Poslanika odbijajući vjerovjesništvo i poslanicu, pa su tvrdili da Muhammed nije dostojan vjerovjesništva, jer je on siroče – kako se Ebu Sufjan izrazio – a bolji od njega je „veliki čovjek iz jednog od dva grada!“

I oni su ga klevetali i davali mu razne etikete, da je čarobnjak, da je pjesnik, da je lud, da je vračar, da je lažov… do kraja spiska kojeg je časni Kur’an zabilježio radi pouke. Oni su uložili sav svoj trud da preusmjere vjerovjesništvo sa Muhammeda!

Stajali su ispred Vjerovjesnika deset godina u Mekki, u kojima su on i Hašimije okusili gorčinu svih vrsta muka, a kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., odlučio da se iseli iz Mekke, svi klanovi su skovali zavjeru da ga ubiju, pa ga je Allah izbavio, pa su ga ganjali na putu prema Jesribu, pa ga je Allah izbavio. Potom su sedam godina vodili oružani rat protiv njega i uprkos tome, odbili su ga priznati kao vjerovjesnika i poslanika i odbili su ući u njegovu vjeru u cijelom tom periodu.

Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., izveo pohod na Mekku i ušao u nju kao pobjednik, kurejšijski klanovi su bili primorani da priznaju da je Muhammed poslanik i vjerovjesnik kako bi sačuvali svoju krv! Je li razumno da oni čiji je stav o Božijim Poslaniku takav zaborave to nakon što su verbalno izgovorili dva šehadeta?!

Zbog toga, isti oni ljudi koji su se protivili vjerovjesništvu Muhammeda, protivili su se predvodništvu Alija i isti oni koji su se ujedinili da upropaste Muhammedovo vjerovjesništvo,  ujedinili su se da upropaste predvodništvo Alija i Ehli bejta.

Munafici su desna ruka kurejšijskih klanova

Munafici (licemjeri) su skupina ljudi koja se ubraja među muslimane, koja je izgovorila dva šehadeta, pokazala islam, privrženost Muhammedu i njegovoj porodici, a pritajila je nevjerstvo, pokvarenost, neposlušnost i duboku mržnju prema Muhammedu i njegovoj porodici.

Fenomen licemjerstva se pojavio nakon što je Poslanik, s.a.v.a., uspio formirati jedno političko uređenje u časnoj Medini i nakon što je Svevišnji Allah ojačao njegovu poziciju, pa njegovi neprijatelji od stanovnika Medine i okoline nisu mogli javno pokazati neprijateljstvo prema njemu ili kretati se u smjeru koji je sprotan od pobjedničke snage u društvu, pa se širilo licemjerstvo u Medini i među beduinima u njenoj okolini. Svevišnji Allah kaže: Oko vas ima beduina koji su licemjeri, a među stanovnicima Medine onih koji su na licemjerje već navikli; ti ih ne poznaješ, ali ih poznajemo Mi – Mi ćemo ih dvostruko kazniti, a potom će biti u silno stradanje vraćeni. (Et-Tevbe, 101)

I moć licmjera Medine i okoline se povećala oslobađanjem Mekke i raspadom posljednjeg uporišta idolopoklonstva, pa više niko nije mogao javno pokazati protivljenje islamu ili vođstvu Vjerovjesnika, stoga se širio krug licemjerja, jer poglavari klanova su bili primorani da se deklarativno izjasne kao muslimani i iskažu odanost Vjerovjesniku i njegovom Ehli bejtu iz žudnje za nečim ili zbog straha, a da pritaje suprotno tome.

Tu se desilo čudesno približavanje između licemjera Medine i njene okoline s jedne, licemjera Mekke sa druge i licemjera od beduina sa treće strane. Svevišnji Allah kaže: Ima beduina koji smatraju globom to što su potrošili pa samo iščekuju da vas nesreća zadesi – neka njih zlo zadesi! (Et-Tevbe, 98)

Ti beduini nemaju udio u dobru niti imaju vjeru i nemaju nikakvu brigu osim zarade i materijalnog dobitka, pa su oni svi protiv onog koga zadesi nesreća kako bi stekli profit, a bliskost između ove tri strane tj. kurejšijskih klanova, licemjera Medine i njene okoline i beduina, stigla je do nivoa savezništva.

Zajednička tačka

Kurejšijski klanovi su zavidili Muhammedu i Beni Hašimima, jer ih je Allah izdvojio između njih vjerovjesništvom i dao im prednost nad ostalima, a kao rezultat rata koji je vođen između Muhammeda i klanova, Muhammed, Hamza i Ali su pobili poglavare kurejšija. Zato su se klanovi sa zavišću prema Muhammedu i Beni Hašimu okupili gajeći zlobu prema njima, jer su im oni pobili njima mile ljude.

Dakle, zavist prema Muhammedu i njegovoj porodici, zloba prema Muhammedu i njegovoj porodici je temelj približavanja i savezništva između kurejšijskih klanova i licemjera Medine i njene okoline i beduina, a to jeste njihov zajednički interes.

Vjerski tekst i ljudsko mišljenje

Muhammed, njegova porodica i oni koji iskreno vjeruju drže do šerijatskih tekstova i Božanskih uputa radi shvatanja šerijatskih ciljeva, a klanovi Kurejša, licemjeri i oni u čijim srcima je bolest, bježe od vjerskog teksta i tvrde da ono što Muhammed naziva vjerskim tekstom i Božanskim uputama samo su Muhammedova lična mišljenja koja iznosi u trenucima srdžbe i tako njihovo mišljenje može biti komponenta njegovog mišljenja.

Zbog toga su bili ubjeđeni da su njihova mišljenja uspješnija i ispravnija za šerijatske ciljeve u odnosu na Muhammedova mišljenja. (tražimo utočište kod Allaha.)

Stoga im je neposlušnost prema Poslaniku, s.a.v.a., postala lahka. Pariranje vjerskim tekstovima svojim mišljenjima i davanje prednosti svojim mišljenjima nad vjerskim tekstovima postalo im je također jednostavno i lahko i postalo im je lahko da primjenjuju svoje mišljenje i zanemare vjerski tekst.

I da bi ostali u okviru vjerske legitimnosti, oni su davanje prednosti svom mišljenju nad vjerskim tekstom nazvali idžtihadom i odredili su za njega i nagradu, pa su rekli: mudžtehid će se nagraditi kod Allaha bez obzira da li pogodio ili promašio, a previdjeli su činjenicu da ne postoji nikakva mogućnost za idžtihad u slučaju postojanja vjerskog teksta.

I tako su oni napustili izvijesnost i neopozivost znanja koje dolazi od Allaha i Njegovog Poslanika i slijedili su pretpostavke i nagađanja koje su produkt njihovih mišljenja i sljeđenja svojih strasti.

Kako i kad se okončala pojava licemjerja?

Pojava licemjerja je ostala jedna od najočitijih pojava koje su pratile nastanak Vjerovjesnikove države tokom njegovog časnog života i vrlo kratak period nakon njegovog preseljenja, a čim su kurejšijski klanovi uspjeli u svom crnom puču protiv Vjerovjesnikove, s.a.v.a., porodice, munafici – licemjeri – su jednoglasno stali uz kurejšijske klanove koje su predvodili Omer, Ebu Bekr i Ebu Ubejde. Munafici nisu stali uz njih iz ljubavi prema klanovima niti prema njihovim vođama, već je svrha njihovog stajanja bilo spriječavanje Vjerovjesnikove porodice u ostvarivanju njihovog prava na vođstvo ummeta, a krajniji cilj licemjera je bio urušavanje islamskog političkog uređenja putem velikog koraka očitovanog u udaljavanju šerijatski legitimnog vođstva.

Ovo stajanje licemjera uz klanove je bilo preokretna tačka u historiji ummeta i u historiji pojave licemjerstva, jer od tog trenutka, Allah je preko noći popravio stanje licemjera i riječ tj. termin licemjerje u potpunosti je nestao i apsolutno nijedan prenosilac nije zabilježio da se ijedan munafik protivio Ebu Bekru, ili Omeru ili Osmanu, ili Muaviji ili nekom od emevijskih ili abbasijskih vladara! I kao da su munafici samo čekali smrt Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da oni preko noći poprave svoje stanje i da prihvate vlast bilo koga ko će njima upravljati osim Ehli bejta, ali kada je vlast došla do ruke Imama Alija svi su se ujedinili protiv njega, ali u odori mu’mina, a ne odori munafika.

Iz knjige El-Muwadžihetu ma’a Resulillahi we alihi, jordanski pravnik i slamski mislilac Ahmed Husejn Jakub, izdanje Muessesetu daireti ma’arifi-l-fikhi-l-islami, treće izdanje, 2005., str. 243 – 246.

Povezani članci