Scroll to top
Podijeli

Posljednji dani hazreti Fatiminog života


Autor teksta: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 3

11. Januara 2022.

Zehra, s.a., nakon oca

Posljednji dani hazreti Fatiminog života

Hazreti Fatima, s.a., nakon svoga plemenitog oca nije živjela duže od nekoliko mjeseci. Ovaj period je provela u uzdasima, suzama i jecajima sve dok nije ušla u skupinu onih koji su u historiji zabilježeni kao osobe koje su mnogo plakale. Nikada nije viđena nasmijana.[1]

Hazreti Fatimin plač imao je brojne razloge, uzroke i motive. Najvažniji od njih su zastranjenje muslimana s pravog puta i propadanje u dolinu punu opasnosti koje je okončalo u neslaganju, razmimoilaženju i postepenom rasulu muslimana. Ta cijenjena žena je za vrijeme života svoga oca bila svjedok širenja Božije poslanice. Na putu njenog unapređenja na pladanj iskrenosti stavila je i darovala najvrednije stvari koje su vodile pobjedi islama i učvršćivanju temelja pravde u cijelom svijetu. Međutim, uzurpiranje hilafeta i naredni događaji urušili su palaču njenih želja i ožalostili njeno čisto srce i dušu. Tako je pored tuge i žalosti nastale gubitkom njenog plemenitog oca pretrpjela dodatnu tugu i žalost.

Jednog je dana Ummu Seleme ušla kod hazreti Fatime, s.a., i rekla: „Kćerko Božijeg Poslanika, kako si osvanula?“

أَصْبَحْتُ‏ بَيْنَ‏ كَمَدٍ وَكَرْبٍ، فُقِدَ النَّبِيُّ وَظُلِمَ الْوَصِيُّ، هُتِكَ وَاللهِ حِجَابُهُ مَنْ أَصْبَحَتْ إِمَامَتُهُ مَقْبَضَةً عَلَى غَيْرِ مَا شَرَعَ اللهُ فِي التَّنْزِيلِ، وَسَنَّهَا النَّبِيُّ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ وَسَلَّمَ، فِي التَّأْوِيلِ، وَلَكِنَّهَا أَحْقَادٌ بَدْرِيَّةٌ وَتِرَاتٌ أُحُدِيَّةٌ

„Noć sam provela u velikoj tuzi, jer je Poslanik otišao s Ovoga svijeta, a njegovom nasljedniku je nanesena nepravda. Tako mi Gospodara, uklonjeni su zastori obmane i prevare s djela onoga ko upravlja suprotno Božijim propisima, propisima Kur’ana ili sunnetu Božijeg Poslanika u vezi s prenesenim značenjem i tumačenjem Kur’ana. Ipak su to zamjerke s Bitke na Bedru i zloba s Bitke na Uhudu koje sebe očituju i pokazuju.“[2]

Prenosi se od Imama Alija, a.s., da je rekao:

غَسَلْتُ النَّبِيَّ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ وَسَلَّمَ، فِي قَمِيصِهِ، فَكَانَتْ فَاطِمَةُ تَقُولُ: أَرِنِي‏ الْقَمِيصَ،‏ فَإِذَا شَمَّتْهُ غُشِيَ عَلَيْهَا، فَلَمَّا رَأَيْتُ ذَلِكَ غَيَّبْتُهُ

„Gasulio sam čisto tijelo Božijeg Poslanika ispod košulje. Fatima je stalno tražila da joj pokažem košulju njenog oca. Kada sam joj je pokazao i kad ju je pomirisala, vrisnula je i pala u nesvijest. Kada sam to vidio, sakrio sam košulju.“[3]

Prenosi se da se poslije bolnog preseljenja Božijeg Poslanika Bilal suzdržavao učiti ezan. Rekao je: „Poslije Božijeg Poslanika nikada nikome neću proučiti ezan.“

Jednog dana je hazreti Fatima rekla: „Voljela bih da još jedanput čujem glas Bilala, očevog mujezina.“

Ova vijest je stigla do Bilala. On je počeo učiti ezan i pruočio je: „Allahu ekber, Allahu ekber.“

Fatima se prisjetila svoga plemenitog oca i perioda njegovog života. Nije mogla suzdržati plač. Kada je Bilal došao do rečenice: „Ešhedu enne Muhammeden resulullah“, hazreti Fatima je vrisnula, pala na zemlju i izgubila svijest. Ljudi su se, misleći da je hazreti Fatima preselila, okrenuli prema Bilalu i rekli: „Prekini učenje ezana, kćerka Božijeg Poslanika je preselila.“

Bilal je prestao učiti ezan i nije ga do kraja proučio. Kada je hazreti Fatima došla sebi, zatražila je od Bilala da dovrši učenje, ali je Bilal odgovorio: „O Gospođo nad svim gospođama svijeta, plašim se da ćeš, ako čuješ moj glas ezana, sebe uništiti“ pa ona više nije insistirala.“[4]

Hazreti Fatimin plač i jecaji nisu prestajali ni danju ni noću. Njene suze nisu prestajale teći. To je bilo toliko da su njene komšije zbog takvog stanja izgubile strpljenje. Velikani Medine su se okupili, došli kod Zapovjednika vjernika i rekli mu: „Ebul-Hasane, Fatima danonoćno plače. Nemamo spokoja ni noću da možemo spavati niti mira danju da možemo raditi i voditi život. Htjeli smo ti reći da zatražiš od nje da plače ili noću ili danju.“

Zapovjednik vjernika je došao kući, prišao hazreti Fatimi i rekao joj:

يَا بِنْتَ رَسُولِ اللهِ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ وَسَلَّمَ، إِنَّ شُيُوخَ‏ الْمَدِينَةِ يَسْأَلُونِّي أَنْ أَسْأَلَكِ إِمَّا أَنْ تَبْكِينَ أَبَاكِ لَيْلًا وَإِمَّا نَهَارًا

„Kćerko Božijeg Poslanika, velikani Medine su me zamolili da tražim od tebe da iz žalosti prema ocu plačeš ili noću ili danju.“

Ona reče:

يَا أَبَا الْحَسَنِ، مَا أَقَلَّ مَكْثِي بَيْنَهُمْ وَمَا أَقْرَبَ مَغِيبِي مِنْ بَيْنِ أَظْهُرِهِمْ

„O Ebul-Hasane, neću još dugo ostati među njima i vrlo brzo ću ih napustiti.“

Zapovjednik vjernika je bio primoran da iza zida na Baki’u, izvan grada, napravi nadstrešnicu koju je nazvao kućom tuge, tj. Bejtul-ahzan. Hazreti Fatima je izjutra išla u Bejtul-ahzan vodeći Hasana i Husejna ispred sebe. Prolazeći pored Baki’a, ona bi plakala. Kada bi pala noć, Zapovjednik vjernika bi odlazio kod hazreti Fatime i pratio bi je do kuće.[5]

Od Enesa se prenosi da je rekao: „Kada smo ukopali Božijeg Poslanika, s.a.v.a., došao sam kod hazreti Fatime, s.a., pa ona reče:

كَيفَ طَاوَعَتْكُم أَنْفُسُكُم عَلَى أَنْ تُهِيلُوا التُّرابَ عَلَى وَجْهِ رَسُولِ اللهِ

‘Kako vam je srce dozvolilo da sipate zemlju na blagoslovljeno lice Božijeg Poslanika?’ pa je briznula u plač.“[6]

Imam Sadik, a.s., je rekao:

وَحَزِنَتْ فَاطِمَةُ، عَلَيهَا السَّلَامُ، حُزْنًا شَدِيدًا، أَثَّرَ عَلَى صِحَّتِهَا وَالْمَرَّةَ الْوَحِيدَةَ الَّتِي ابْتَسَمَتْ فِيهَا بَعْدَ رَحِيلِ أَبِيهَا، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ، عِنْدَمَا نَظَرَتْ إِلَى أَسْمَاءَ بِنْتِ عُمَيسٍ وَهِي عَلَى فِرَاشِ الْمَوْتِ وَبَعْدَ أَنْ لَبِسَتْ مَلَابِسَ الْمَوْتِ، فَابْتَسَمَتْ وَنَظَرَتْ إِلَى نَعْشِهَا الَّذِي عُمِلَ لَهَا قَبْلَ وَفَاتِهَا وَقَالَتْ: “سَتَرْتُمُونِي سَتَرَكُمُ اللهُ

„Fatima, s.a., je bila veoma tužna, što je uticalo na njeno zdravlje. Jedini njen osmijeh nakon preseljenja njenog plemenitog oca bio je onda kada je ležeći u smrtnoj postelji obučena u ahiretsku odjeću bacila pogled na Esmu bint Umejs. Tada se osmjehnula, pogledala u tabut koji je bio napravljen prije njenog preseljenja za nošenje njenog tijela i rekla:

‘Prekrili ste me, da Allah prekrije vaše greške.’“[7]

 

[1] Ibn Sa’d, Et-Tabekat, sv. 2, str 84; Hiljetul-evlija, sv. 2, str. 43.

[2] Biharul-envar, sv. 43, str. 156.

[3] Ibid., str. 157.

[4] Ibid.

[5] Ibid., str. 177.

[6] Ibn Esir, Usdul-gabe, sv. 5, str. 534; Ibn Sa’d, Et-Tabakat, sv. 2, str. 82.

[7] Tevfik Ebu ‘Alem, Ehlul-bejt, str. 165.

Povezani članci