Scroll to top
Podijeli

Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 3



25. Juna 2021.

Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 3

Politička devijacija

1 – Političko stanje za vrijeme Haruna

Prvih deset godina Imameta, Imam Rida, a.s., je bio savremenik sa Harun Er-Rešidom – od 183 – 193 godine po H., Harunova politika nije se razlikovala od politike halifa, njegovih prethodnika, niti od politike za vrijeme Imama Kazima, a.s., osim što se nije otvoreno protivio Imamu Ridi, a.s. Zato što to nisu omogućavale političke prilike tog vremena. Ubijanje Imama Kazima, a.s., trovanjem, bio je povod njegovog straha od oružanih pokreta ljudi koji su vezani za Ehli bejt, a.s., zato ga zatičemo da kada Imam Kazim, a.s., umire kao šehid, halifa saziva, predvodnike, pisare, Hašemije, suce, zatim otkriva Imamovo lice rekavši: “Da li na njemu vidite trag ili nešto što bi aludiralo na ubistvo?”[1]

Upravo zbog toga nije mogao koristiti iste metode protiv Imama Ride, a.s., odbijao je ljude koji su ga poticali da ubije Imama – kao što je već rečeno – a pored toga Imam Rida, a.s., je koristio metod u političkim potezima koji je razoružao Haruna jer nije imao nikakvih evidencija o njegovim potezima, jer većina izvještaja koji su mu stizali nisu ukazivali na to da se primjećuje politička aktivnost od strane Imama Ride, a.s.

Zbog toga Harunova vlast je bila mirnija i pitomija sa Imam Ridom, a.s., mada iako je bilo tako, ona je okarakterisana na sljedeći način:

Prvo – Strahovlada

Kako ni druge Emevije i Abasije tako ni Harun na vlast nije stigao u skladu sa Poslanikovom oporukom niti izborom muslimana, niti su ga izabrale utjecajne osobe – što je u ono vrijeme bilo aktuelno, da postavljaju i miču s položaja – već na vlast je stigao tako što ga je odredio prethodni halifa. Svijest o tome nagoni ga na to da učvrsti svoju vlast na svaki mogući način, zato je da bi učvrstio vlast koristio metod strahovlade, tako da nije tolerisao nikakav protest, pa makar bio i dobronamjeran, kao što nije tolerirao ni savjet ni naređivanje dobra ili odvraćanje od zla. Prilikom jedne hutbe, ustao je čovjek i rekao mu: O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate![2] On je naredio da mu udare 100 bičeva.[3]

Godine 188. po H., Harun Rešid hapsi rođaka od Ahmed ibn Isaa Alevija, toliko ga je bičevao da je ovaj podlegao povredama. Grijeh ovog starca, koji je imao više od 90 godina što nije rekao Harunu gdje se nalazi Ahmed ibn Isa Alevi.[4]

Harun je progonio Jahja ibn Abdullaha ibn Hasana ibn Hasana. Zatim ga je amnestirao. Kada su ga doveli pred njeg, bacio ga je u tamnicu na doživotnu robiju. Kažu da mu je Muvekil uskratio hranu pa je umro od gladi.[5]

U njegovo vrijeme Hamid ibn Kahtabe Ta’i ubija 60 šiija i baca ih u bunar, jer mu je tako naredio Harun kada je bio u Tusu.[6]

Usprkos svojoj praksi teroriziranja i ubijanja šiija, ipak nije posegnuo za ubistvom Imama Ride, a.s., već se zadovoljio prijetnjama i planiranjima njegovog ubistva bez namjere da to provede u djelo. Na jednom mjestu je rekao: “Sigurno ću otići u Mekku i poslat ću Ali ibn Musaa kod njegovog oca (ubit ću ga).” Kada je vijest o tome stigla do Imama on je rekao: “Neće mi od njega ništa biti.”[7]

Kada je Harun jedanput tražio da dođe pred njega, Imam Rida, a.s., je rekao svojim pratiteljima: “Zaista me u ovo doba zove samo zbog nekog zla, ali tako mi Allaha, nije u mogućnosti da mi učini ništa nažao.” Kada je došao kod Haruna, on mu je ukazao poštovanje i tražio od njega da napiše šta je potrebno njegovim ukućanima, kada je izišao, tad Harun reče: “Ja sam imao želju, a i Allah je imao želju, ono što je Allah želio bijaše dobro.”[8]

Imam Rida, a.s., je bio pod jakom prismotrom Harunovih špijuna, prenosili su mu svaku izgovorenu riječ, svaki njegov pokret. Navodili su mu sve susrete i posjete. Zbog čega je Imam bio veoma oprezan kako se Harun ne bi osjetio ugroženim od njega.

Drugo – Totalitarizam

Harun je vlast totalno preuzeo u svoje ruke i učinio svoja tri sina vladarima nasljednicima nakon sebe. Odabrao je sina Muhameda sina Zubejdinog da bi njoj ugodio, usprkos tome što je i sam priznao da Muhamed nije sposoban da bude halifa, rekavši: “Dao sam prednost Muhamedu… dobro znajući da se on upravlja za svojim strastima, da upropasti sve što mu dođe do ruku, da uzima u obzir mišljenja svojih robinja i žena, da nije bilo Ummu Džafere – dakle Zubejde – i naklonosti Hašemija prema njemu, dao bih prednost Abdullahu –Me’munu.”[9]

Odabrao je Zubejdinog sina zbog njene velike ljubavi prema njemu, ne razmišljajući o posljedicama ovog izbora sa kojim će se muslimani susresti zbog krvavog sukoba između njegova dva sina u kojem će izginuti hiljade muslimana a koji će biti finansiran muslimanskom imovinom.

Njegov totalitarizam se ogledao i u tome da je državne i vojne položaje davao svojim rođacima i bliskim prijateljima i ulizicama bez uzimanja u obzir njihovih vjerskih, moralnih i administrativnih kvaliteta.

Treće – Vanjske prijetnje

Država i vlast su bili okruženi stranim prijetnjama, tako da se početkom imameta Imama Ride, a.s., desio napad Hazara na muslimane, u kojem je pobijeno na hiljade muslimana a zatočeno više od sto hiljada žena i muškaraca, kako navode povjesničari: “Desila se islamu velika stvar, nešto što se prije nikada čulo nije.”[10]

S druge strane Rimljani su čekali priliku za napad na muslimane, zato su koristili svaku priliku da prekrše mirovni sporazum, pa bi nakon krvave bitke, bio pisan novi mirovni sporazum. Ratovanje nije bilo zbog širenja islama i proširivanja islamske države, već zbog zasićavanja vladarevih apetita da vlada što većim brojem zemalja i da što veći broj ljudi bude pod njegovom vlasti. Pored toga na taj način su muslimani bili zauzeti i udaljeni od političkih dešavanja i suprotstavljanja a Harunovo ponašanje je bio najbolji svjedok toj činjenici. Čovjek kojem je stalo do islama i muslimana neće se baviti sluškinjama i noćnim sjedeljkama, niti će biti zaokupljen luksuzom i provodima.

Četvrto – Unutrašnji nemiri

Zbog pogrešne politike koju je vodio Harun dok je bio na vlasti, unutar države se javljaju razdori i napetost. Godine 184. po H., digao se Ebu Amr Hamza Šari, pobuna je trajala do 185. godine po H., a Harun je uspio savladati njegov pokret nakon ubistva deset hiljada njegovih pomagača i saučesnika.

Iste godine građani Taberistana ubijaju Harunovog upravnika.

Te godine diže se i Ebu-l-Hasib po drugi put, uspio je zauzeti Nisa, Ebiver, Tus i Nišabur. Zatim je krenuo prema Mervu i Sarahšu što ga je osnažilo. Ustanak je ugušen 186. godine nakon što su pale hiljade ljudi s obje strane.[11]

Kriza se proširila kada je 187. godine, Harun počeo ubijati Barmekijane, koji su bili stupovi vlasti i koji su ga ojačali.[12] Imali su ogromnu ulogu u gušenju Abasijskih protivnika.

Iste godine Harun baca u zindan Ibn Abdulmelik ibn Salih ibn Ali Abasija jer ga je njegov sin klevetao i tvrdio da želi doći na vlast.[13]

Ubio je Ibrahim ibn Osmana ibn Nehika koji je želio osvetiti krv Barmekijana.[14]

Godine 189. po H., Harun odlazi u Rej nakon što su mu stigle vijesti da se Ali ibn Isa ibn Mahan, upravitelj Horasana, okrenuo protiv njega, a s druge strane bila je prekinuta veza između naroda Horasana i Haruna. Nakon četiri mjeseca Harun se vraća u Bagdad a upravnik Horasana ostaje na svom položaju.[15]

Harun je žustro i bez promišljaja micao ljude sa osjetljivih položaja. Naprimjer, poziciju upravnika policije daje osmerici ljudi i svako malo bi jednog micao a drugog postavljao.[16]

Ova pogrešna i nefunkcionalna politika koju vodi Harun dovodi do slabljenja relacije ummeta sa vladarom što ga čini omraženim kod ljudi. Kada Harun u Meki prolazi pored Fudejla ibn Ajada, Fudejl je rekao: “Ljudi ga mrze.”[17]

Kratko rečeno politička situacija s kojom se Harun uhvatio u koštac bila je uzrok da zanemari plan o ubistvu Imama Ride, a.s., jer je prolazilo kratko vrijeme od ubistva njegovog oca u zatvoru trovanjem, dodavši tome i da je period imameta Imama Ride, a.s., bilo slobodan od šiijskih ustanaka, koji bi da ih je bilo bili dovedeni u vezu sa Imam Ridom, a.s., pa bi on bio odgovoran za to.

Uloga Imama Ride, a.s., u ovom periodu bila je mirno ispravljanje postojećeg stanja poput projekta objašnjavanja značenja političkih pojmova na miran način bez proglašavanja otvorenog neslaganja.

2 – Političko stanje za vrijeme Muhameda – Emina

Imam Rida, a.s., je pet godina bio savremenik vlasti Muhamed ibn Haruna, od 193. do 198. godine po H. U tom periodu od strane Emina nije pokazana nijedna inicijativa teroriziranja Imama ili pak općenito Ehli bejta, nije mu prijetio ubistvom niti ubistvom ostalih alevija, niti je u povjesnim analima od njega zabilježeno da je o tome otvoreno razmišljao. Možda zbog toga što uvjeti u kojima se nalazio nisu dozvoljavali takvo šta, na početku vlasti, izbio je sukob između njega i njegovog brata Me’muna, pa je islamska država u pogledu vlasti podjeljena na dva djela. Svaki od njih je imao svoje pomagače i sljedbenike i izvore moći sagledane u novcu i oružju.

Godine 194. po H., stanovnici Homsa su se pobunili protiv abasijske vlasti. Predvodnik Eminove vojske  nakon ubijanja velikana Homsa i zatvaranja ljudi, paljenja nekih nahija međutim pobuna je ugušena tek nakon brojnih ubijanja i uništenja ekonomije.

Iste godine Emin naređuje da se sa mimbera proglasi ljudima da je njegov sin Musa prestolonasljednik nakon njega, zatim je naredio svome bratu Me’munu da da prednost njegovom sinu Musau ali ovaj to nije ispoštovao.

Godine 195. po H., šalje vojsku u Horasan da ratuju protiv njegovog brata Me’muna, međutim vojska je poražena, ipak Emin je održavao taj poduhvat do 197. godine po H., ali njegova vojska nikada nije mogla osvojiti Horasan, već je svaki put pretrpjela poraz. Me’munova vojska je pratila poražene vojnike do Bagdada i držala je grad godinu dana pod opsadom.

Godine 198. po H., nakon krvavog rata u kojem su poginule desetine hiljada boraca s obje strane, Me’munova vojska osvaja Bagdad, ubijaju Emina i njegove prijatelje na taj način Me’mun postaje vladar kojeg nije imao ko osporiti nakon što je ubio svog brata.[18]

Takva stanja nisu davala priliku vladaru da vrši potjeru za Imam Ridom, a.s., i drugim alevijama. Prirodno je da je Imam Rida, a.s., koristio ove prilike da popravi ono što je moguće popraviti od devijacija u islamskom društvu kao i da radi na širenju narodnog šiijskog uporišta, da širi zdrave pojmove i ideje. Alevije su radile na obnavljanju vojne strukture, kako bi bili spremni za uvjete koji slijede i koji će islamski ummet svjedočiti ukorak sa svojim vladarima.

 

[1] Tarihu-l-Ja’kubi, 2/414.

[2] Saf, 3.

[3] El-‘Akdu-l-ferid, 1/51.

[4] Tarihu-l-Ja’kubi, 2/423.

[5] Tarihu-l-Ja’kubi, 2/408.

[6] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 1/109.

[7] Isbatu-l-vasijjeh, str. 174.

[8] Biharu-l-envar, 49/116 iz Mehedžu-d-de’avat.

[9] Tarihu-l-hamis, sv. 26, str. 334.

[10] Tarihu-l-islam lil Zehebi, događaji 181. i 191. godine po H. str. 12.

[11] Tarihu-t-Taberi, 8/272.

[12] Tarihu-t-Taberi, 8/287.

[13] El-Kamilu fi-t-tarih, 6/180.

[14] El-Kamilu ti-t-tarih, 6/186.

[15] El-Kamilu fi-t-tarih, 6/191.

[16] Tarihu-l-Ja’kubi, 2/429.

[17] Tarihu Bagdad, 14/12.

[18] El-Kamilu fi-t-tarih, 6/222-282.

Povezani članci