Scroll to top
Podijeli

Imam Sadik, a.s., u jednom pogledu


Autor teksta: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 8

16. Juna 2020.

Imam Sadik, a.s., u jednom pogledu

Imam Džafer ibn Muhammed Sadik, a.s., je šesti u nizu čistih Imama za koje je časni Poslanik, s.a.v.a.,  jasno rekao da će biti njegovi nasljednici poslije njega.

Imam Sadik, a.s., je rođen 83. hidžretske godine. Odrastao je u okrilju svoga djeda Imama Zejnu-l-Abidina i plemenitog oca Imama Muhammeda Bakira, a.s. Od njih je usvojio znanje o šerijatu i islamskim naukama. On, zajedno sa svojim čistim očevima, gradi svjetlosni lanac sačinjen od međusobno povezanih svjetlosnih karika, a koje okončavaju u Božijem poslaniku, s.a.v.a. Ni jedan stranac ili nepoznata osoba nije napravila rastojanje među njima. Na osnovu toga se može reći da je Imam Sadik, a.s., u gutljajima pio sa bistrog vrela objave i izvora Božanske mudrosti.

Istaknuto svojstvo Imama Ehli bejta, a.s., iz naučne oblasti, čiji su utemeljitelji bili oni sami, a posebno Imam Bakir i Imam Sadik, jeste upravo taj spoj sa izvorom objave. Taj naučni centar je ustvari univerzitet Poslanikove poslanice koji je uspio za nas očuvati izvornost i čistotu te poslanice.

U takvim okolnostima je Imam Sadik, a.s., nakon svojih plemenitih očeva preuzeo središnjost šerijatskog vođstva i krajnjom čvrstinom se uspeo na tvrđave znanja. Imam Sadik, a.s., je zapanio poglede koje je privukao sebi i ispunio srca svojom grandioznošću na način da čak u današnjem vremenu naučnici spuštaju svoje glave iz poštovanja prema njemu.

Svi muslimani, naučnici i oni koji to nisu, njega smatraju vjerovjesničkom uspomenom, velikanom i predvodnikom one porodice od koje je Gospodar otklonio svaku nečistoću i koju je potpuno očistio.

On je bio simbol legitimnosti one borbe koju je pokreno Ehli bejt, a.s., protiv tlačiteljstva i nepokornosti dvaju stabala, Beni Umejja i Beni Abbasa.

I učenjaci toga vremena su prepoznavali Imama kao uzburkano more znanja, Imama kojem se u pogledu znanja i spoznaje niko nije smio usuditi biti rival.  Gledali su na njega kao na jedinstvenog učitelja svih znanja koje je čovjek do tada otkrio.

Imam Sadik, a.s., je oko četiri decenije svoga bereketom ispunjenog života proveo pod vlašću Beni Umejja. Bio je svjedok tlačenja, ubistava i okrutnosti koje su Beni Umejje činile općenito islamskom ummetu, a posebno Poslanikovom, s.a.v.a. Ehli bejtu i njihovim sljedbenicima.

Prirodno je da su se nakon ustanka Imama Husejna, a.s., Imami iz Ehli bejta, a.s., pretvorili u omiljene vođe i predvodnike većih skupina muslimana. Upravo od tog vremena su i abbasijske skupine u ime Ehli bejta, a.s., sa sloganom “zadovoljstvo Poslanikove, s.a.v.a., porodice” i u ime vraćanja hilafeta sinovima hazreti Fatime, kćerke Božijeg poslanika počeli sa svojim djelovanjem.

Beni Umejje su nakon velike nepravde, tlačenja i ubijanja te izazivanja sveopće srdžbe kod ljudi bili prisiljeni da siđu sa trona vlasti. Imam Sadik, a.s., se uzdržao od ponovne borbe i nije pao pod uticaj slogana koje su abbasije koristile kako bi sjele na mjesto Beni Umejja i kako bi se domogli vlasti.

Vlast Beni Umejja je pala 132. godine po hidžri i hilafet je prešao na abbasije. Imam Sadik, a.s., je skoro deset posljednjih godina svoga časnog života bio savremenik sa Ebu-l-Abbasom Safahom, a jedan mali dio života je proveo pod vlašću Mensura Davanikija.

Imam Sadik, a.s., je promijenio svoj smjer djelovanja okrenuvši se od otvorenih političkih konflikata prema odgoju islamskog ummeta u naučnom, misaonom, ideološkom i moralnom pogledu. To je bio odgoj koji je uprkos kontinuiranom nastavku političkih i misaonih devijacija u muslimanskom društvu, garantovao dugoročan opstanak izvornog islamskog pravca.

U to vrijeme su se islamskim svijetom proširile različite sekte kao što su mu’tezelije, ašarije, haridžije, kisanije i zejdije. Među njima su se u velikoj mjeri povećale trzavice i sukobi.

Nevjerstvo i hereza su također ponovo oživjeli i prodrli u islamsko društvo. U takvoj situaciji Imam Sadik, a.s., je preuzeo na sebe obavezu odbijanja nevjernika sa jedne i suprotstavljanja devijantnim skupinama sa druge strane.

Imam Sadik, a.s., je preuzeo na sebe izgradnju ispravnog islamskog društva koje je bilo odgovorno za ukorijenjivanje puta Ehli bejta, a.s., u islamskom ummetu. Također je ulagao ogromne napore da osnuje univerzitet Ehli bejta, a.s., i odgoji učenjake u različitim naučnim diciplinama, posebno u vjerskim znanostima koji bi mogli zagarantovati spasenje ummetu na putu koji ih čeka u bliskoj pa čak i dalekoj budućnosti te da u  njihovim srcima posije sjeme ustanka protiv samovolje vladara.

Istovremeno Imam Sadik, a.s., nije zanemario jačanje puta revolucije i džihada. Potvrđivanjem  i potpomaganjem ustanaka poput ustanka njegovog amidže Zejd ibn Alija ibni-l-Husejna, a.s., i ostalih revolucionara iz časne alevijske porodice posvetio se jačanju tog duha u islamskom društvu.

Naravno, Imam nikada nije bio bezbjedan od posljedica političke borbe sa abbasijama i Mensur je uvijek strijepio od njega. Smatrao ga je skrivenom rukom koja je stajala iz svih revolucionarnih pokreta usmjerenih protiv njega. Upravo je taj pesimizam bio razlog da on četiri puta pozove Imama Sadika, a.s., na saslušanje na svoj dvor u Iraku te da vršenjem pritiska na Imama, a.s., i suđenjem na način kako nikako ne dostoji nekome kao što je on,  da Imamu do znanja da nije smanjio nadzor nad njim i da ga stalno prati.

Naravno, u nekim historijskim izvorima stoji da se Mensur nekoliko puta odlučio da ubije Imama Sadika, a.s., i da je Uzvišeni Gospodar spriječio izvršavanje njegove želje.

Tako je Imam Sadik, a.s., u strahu, uznemirenosti i atmosferi koja je bila ispunjena neprijateljstvom proveo posljednje godine svoga života koje su se podudarale sa uspostavom temelja abbasijske vlasti. Ipak je, unatoč svemu, uspio da uz pomoć pronicljivosti, iskustva i snage volje okonča svoju misiju i potakne izvore znanja  i spoznaje u svom ummetu. On je iznutra obnovio islamski ummet. Odgojio je učenjake i fakihe koji su bili Božiji povjerenici halala i harama. Uspio je, unatoč dominaciji nedostojnih ljudi  nad islamskom vlašću i unatoč puhanju jakih vjetrova paganstva nad poslanicom Pečata poslanika učvrstiti temelje šiitske zajednice kao jedne skupine dobrih robova koji mogu nositi temelje puta vjerovjesničke misije.