Scroll to top
Podijeli

Odlike Imama Askerija, a.s.


Autor teksta: Fadl ibn Hasan Et-Tabersi
Izvor: I'lamul-vera bi a'lamil-huda

13. Novembra 2021.

Odlike Imama Askerija, a.s.

1 – Merhum Kulejni prenosi od svojih učitelja: „Ahmed ibn Abdullah ibn Hakan, bio je zadužen za porez i državnu imovinu u pokrajini Kom. Bio je veoma fanatičan i žestok nasibija i neprijatelj Ehli bejta, a.s. Jedanput kada se na njegovom skupu povela priča o Alevijama, rekao je: „Među alevijama nikad nisam vidio nekog poput Hasan bin Alija ibn Muhammeda ibn Ride. Hasanu ibn Aliju nema ravna ni u njegovoj porodici ni u Hašimijama kada je riječ o plemenitosti, razumu i vrlinama. Hašimije mu, iako je mlad daju prednost nad svojim starijim ljudima, a na svojim skupovima daju mu prednost nad svima, isto tako se prema njemu ponašaju emiri, zapovjednici i istaknute ličnosti, i svi slojevi društva.“

Jednog dana bio sam sa svojim ocem, odjednom vratari povikaše: „Ebu Muhammed ibn Rida je u kući. Moj otac odmah glasno povika: „Odmah ga pustite.“ A mene je iznenadila hrabrost vratara kako ih nije prepao gromki glas i veličina mog oca, pa su ga još pozvali po nadimku, a što se moga oca tiče osim halife ili prestolonasljednika ili onog kome to halifa dozvoli, niko nema pravo da ga oslovi sa nadimkom.

U tom trenutku je ušao svjetlosmeđ i lijepo građen čovjek, lijepa lica, iz čije pojave je zračila slava i sjaj. Kada ga je moj otac ugledao, ustao je i pošao prema njemu. A ja nisam vidio svog oca da nekome pokaže toliko poštovanje. Kada je stigao do mog oca, on ga je zagrlio, poljubio ga u lice i postavio ga na pročelje skupa, na mjestu gdje je obavljao namaz, a on je sjeo naspram njega i počeo razgovarati s njim, pokazujući poniznost i skromnost pred njim.

To me baš začudilo, kad iznenada uđe vratar i reče: „Evo dolazi Muvafak.“

Kada bi Muvafak dolazio kod mog oca, prvo bi ulazili stražar i emiri, svi bi ustali i od oca pa do vrata napravili špalir tako bi stajali da uđe Muvafak, kada bi on otišao i oni bi izašli nakon nekog vremena.

No, moj otac je prisno razgovarao sa Hasan ibn Alijem, sve dok posebni Muvafakovi robovi nisu došli i tada je bilo jasno da će i sam ući u prostoriju. Moj otac reče: „Nek sam ti žrtva, ako želiš ustani i ti.“ A zatim je rekao čuvarima: Odvedite ga iza redova da ga ne vidi Muvafak. Hasan ibn Ali i moj otac krenuše, on se poselami sa mojim ocem i ode. Mnogo sam razmišljao o tome što sam vidjeo, čudeći se ponašanju moga oca, sve do noći.

Kada je otac klanajao akšam i sjeo, ja sjedoh spram njega a bili smo sami. Otac reče: Ahmede, treba li ti nešto? Rekoh, da oče, čovjek koji je danas dolazio, i ti si mu pokazao toliko poštovanje i respekt, ko je on? Otac reče: „On je Imam rafidija, Hasan ibn Ali, poznat kao Ibnur-Rida. Nakon toga je ušutio i ništa nije rekao.

Nakon nekog vremena reče: „Ako abasije izgube hilafet, među hašimijama nema nikog ko ga je dostojan osim ovog čovjeka, on je od svih bolji u znanju, vlinama, odricanju i lijepom moralu. Da si samo vidio njegovog oca, niko mu nije bio ravan u dostojanstvu, plemenitosti, vrlinama, razumu, mudrosti.“

Ove me očeve riječi uznemiriše, i počeo sam razmišljati. Nakon toga sam počeo istraživati o ovom čovjeku, pitajući hašimije i ostale istaknute ljude i fakihe o njemu. Svi slojevi društva su ga hvalili i poštovali. To je učinilo da u mojim očima postane još poštovaniji, jer vidio sam da ga hvale i uvažavaju i prijatelji i neprijatelji i učeni i neznalice.

Jedan od prisutnih reče: „Šta znaš o njegovom bratu Džaferu?“ On reče: „Ko je Džafer da bismo o njemu govorili!? Džafer otvoreno čini grijehe, kakve on veze ima sa Hasanom!? Džafer je griješnik i pijanica koji se obrukao pred ljudima, od njega nisam vidjeo jadnijeg čovjeka.

Džafer jednog dana dođe kod halife, a to je bilo kada je Hasan ibn Ali preselio. I ja sam se začudio tim događajem, nisam mislio da je to Džafer. Dakle, desilo se ovo: Džafer je došao kod mog oca i rekao: „Ibn Rida je bolestan.“ Otac je odmah uzjahao konja i pošao kod halife da ga obavjesti o bolesti Hasan ibn Alija. Nije puno prošlo on žurno izađe a sa njim je izašlo pet posebnih halifinih ljudi, jedan od njih bio je Nahrir.

Otac je ovoj peterici naredio da budu u kući Hasan ibn Alija da prate dešavanja i da dostavljaju vijesti većim položajima. Otac je poslao i nekoliko ljekara da obilaze Imama u posebnim vremenima. Nakon dva dana da Imam je oslabio. On je naredio ljekarima da ne odlaze iz njegove kuće i da stalno paze na njega. Također je naredio da glavni sudac sa deset povjerljivih i pouzdanih ljudi dođe u kuću Hasan ibn Alija i da paze na njegovo stanje.

Ovi ljudi su stalno bili u kući sve dok Imama Hasan ibn Ali nije preselio, kada se vijest o njegovom preseljenju raširila među ljudima, grad Samara je bio ispunjen plačem i jecajima, pijace su prestale s radom, hašimije, vojni zapovjednici, državni šefovi i ostali slojevi društva su došli na dženazu. Stanje u Samari taj dan je bilo nesvakidašnje.

Kada je završeno gasuljenje i umotavanje u ćefine, halifa je naredio da Ebu Isa ibn Mutevekil predvodi dženazu namaz, ljudi se još nisu počeli redati, Ebu Isa je otvorio lice Imama i rekao prisutnima: „Pogledajte lice koji je umro kad mu je suđeno, i sada neke halifine sluge i grupa ljudi svjedoče da je on preselio u svojoj postelji.“

Nakon toga pokrio mu je lice i predvodio namaz i naredio da se tijelo ukopa. Nakon toga Džafer je došao  kod mog oca i rekao: „Daj mi mjesto moga brata davat ću ti godišnje 20 hiljada dinara.“ Moj otac ga je sasvim grubo udaljio od sebe rekavši: „Budalo, halifa svojom sabljom udara po čelima ljudi koji vjeruju da su tvoj otac i brat Imami, s namjerom da ih odvoji od tog vjerovanja ali mu to ne polazi za rukom.

A ti da si bio Imam kod sljedbenika tvoga oca i brata, onda ne bi bilo potrebe da te postavljam na to mjesto, a ukoliko nemaš taj položaj nikada nećeš do njega stići. Otac je naredio da mu više ne dozvole da uđe u njegovu kuću. Sve dok moj otac nije umro, i kada sam ja izišao on je bio u tom svom stanju. Halifa koliko god je istraživao i pokušavao da nađe Imam Askerijevog sina nije uspio u tome. Šiije vjeruju da je Imam Askeri umro i da je ostavio sina iza sebe koji je postao Imam nakon njega.“

2 – Muhamed ibn Ismail Alevi kaže: „Imam Ebu Muhammed, a.s., je zatvoren u zatvor kod Ali ibn Utaša. Ovaj čovjek je bio veliki neprijatelj Ehli bejta. Sa Ebu Talibovim rodom je bio veoma grub. Bilo mu je rečeno: „Budi oštar sa Ebu Muhammedom.“ Prenosilac kaže: „Samo nakon jednog dana kojeg je Imam Askeri, a.s., proveo u zatvoru, ovaj čovjek je prema njemu postao skrušen i ponizan, i stalno je Imama gledao sa poštovanjem. Nakon što je Imam izišao iz zatvora, ovaj čovjek je povjerovao u njegov imamet i potpuno progledao na oči.“

3 – Muhammed ibn Ismail kaže: „Kada je Imam Askeri, a.s., bio u zatvoru Saliha ibn Vasifa, došla mu je grupa abasija, tjerajući ga da bude grub prema Imamu. Salih im je rekao: „Šta da radim s njim, s njim sam stavio dva najgora čovjeka, ali oni su sada postali pobožnjaci, i samo klanjaju i mole se Allahu.“

Nakon toga je naredio da mu dovedu ona dva čovjeka. Salih im je rekao: „Teško vama šta vam je rekao da se tako promjenite?“ Oni rekoše: „Šta da kažemo za čovjeka koji danju posti a noću klanja, on ne priča ni sa kim, ničim se ne bavi osim ibadetom. Kada god smo ga pogledali ramena su nam zadrhtala i stanje bi nam se promjenilo.“ Kada su abasije to čule vratili su se beznadežni.

Jedna grupa naših prijatelja kaže: „Imama Askerija, a.s., su predali Nahriru. Ovaj pakosni čovjek je bio grub prema njemu, uznemiravao ga je i mučio. Jednog dana mu žena reče: „Boj se Allaha, zar ne znaš koga držiš u zatvoru?“ Tada mu je žena malo govorila o njegovom ibadetu i zuhdu.

Nahrir kaže: „Tako mi Allaha, bacit ću ga među zvjeri, i tražio je dozvolu od nadređenog i on mu je dao odriješene ruke. Nakon toga je ovaj naum proveo u djelo, i stavio Imama među krvoločne zvijeri. Bio je uvjeren da će ga divlje zvijeri raskomadati. Ali, nasuprot njihovim očekivanjima vidjeli su da Imam među zvijerima klanja, a one ga okružile. Nakon toga je naredio da izvedu Imama odatle.“

Imam Askeri, a.s., se razbolio početkom mjeseca Rebi’ul-evela a 8. ovog mjeseca, 268 napušta ovaj svijet. Iza sebe je ostavio očekivani dokaz Kaima da ustanovi vladavinu istine. Imam Askeri, a.s., je krio rođenje Imama Mehdija, a.s., jer halifa tog vremena se trudio da dođe do njega. Vidjela ga je samo grupa posebnih Imamovih sljedbenika.

Džafer, brat Imama Askerija, a.s., je prisvoijo Imamovo imanje i tražio je od halife da uzme Imamove sluškinje. A šiijama koji su očekivali sina njegovog brata i vjerovali da je rođen, je nanio mnogo štete, odveo ih je u zatvore, zbog njeg su stavljani na muke. Džafer je mnogo nastojao da se predstavi kao nasljednik svoga brata, međutim, nisu prihvatali njegove riječi, nazvali su ka Kezzabom, tj. lažovom i odrekli ga se.