Scroll to top
Podijeli

Historijske činjenice u riječima hazreti Zejneb


Autor teksta: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke

7. Oktobra 2019.

Razmotrit ćemo riječi hazreti Zejneb, s.a., na skupu kod Ibn Zijada i pročitat ćemo taj živi historijski dokument iz III st.[1]. Nakon što je Jezid izrecitirao nevjerničke stihove Abdullaha ibn Zibe’raa Sehmija, koje je on izrekao za vrijeme svog nevjerstva i tomu još dodao svoje stihove, te otvoreno rekao da želi osvetiti svoje očeve, koji su kao idolopoklonici ubijeni od strane Muhammedovih, mir s njim, pomagača, ustala je Zejneb, kćerka Alija, mir s njim, i počela govoriti. Ona je otvorila novo poglavlje u historiji koje govori o Jezidovoj vladavini koja je trajala tri godine i nekolika mjeseca. Ona je rekla:

“Istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik: Oni koji su zlo činili, završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali.[2]

To znači: ako ti danas poričeš Božije ajete, gledaš na njih podrugljivo, radostan si zbog šehadeta potomaka Božijeg poslanika i pjevaš zbog toga isto kao što su se nekada idolopoklonici Mekke radovali šehadetu skupine muslimana na Bici na Uhudu i pjevali su zbog toga, i još pričaš o osveti koju ćeš učiniti Poslaniku – to ima svoj razlog. Da li znaš zbog čega si takav i zašto si dotle došao? Toliko si činio grijeh da si dovde došao. Ko god bude krenuo putem grijeha i bude istrajavao na tome on će, kako to kaže časni Kur’an, jednoga dana poreći ajete (znakove) Božije i to će ići do te mjere da će ih ismijavati. Tada će biti zaslužni da im se spusti Božija kazna na njih.

Potom je rekla:

“O Jezide, misliš li da ćemo, zato što si nam zemlju i nebo učinio tijesnim i kao roblje nas prebacuješ s jedne na drugu stranu, kod Boga mi biti poniženi, a ti počastvovan, i da je to zbog uzvišenosti tvoga položaja kod Njega? Na osnovu te umišljotine digao si nos i oholo, gordo i uznosito gledaš okolo. Bivaš tako radostan i veseo, kao da su ti temelji vlasti postojani i sve ide po tvojoj želji, a tebi je samo data prilika i čas. Ovo su riječi Svevišnjeg Gospodara: Neka ne misle nevjernici da je život dugi koji im Mi dajemo dobro po njih! Mi nevjernicima život dugi dajemo da grijehe nagomilaju. Njima patnja – patnja prezrena.[3][4]

Hazreti Zejneb ovim rečenicama podsjetila je Jezida na događaj koji se desio u Mekki na dan njezina osvajanja 8. godine po Hidžri. Božiji Poslanik tada je svim mekkanskim muškarcima i ženama učinio dobročinstvo i oslobodio ih. Sam Jezid bio je sin jedne oslobođene žene. Njegov otac Muavija, djed Ebu Sufjan, Muavijina majka također, bili su među skupinom oslobođenih ljudi na Dan osvajanja Mekke. Božiji poslanik svu njihovu prošlost zaboravio je i velikodušno, uz sveopći oprost oslobodio ih, rekavši:

“Idite, vi ste oslobođeni!”

U drugom dijelu govora kćerka Imama Alija, mir s njim, pretočila je u riječi sjećanje na taj dan i rekla:

O sine onih kojima je poklonjena sloboda!

Je li pravedno da svoje žene i sluškinje čuvate pokrivene, a Poslanikovim kćerkama si poderao prekrivače i učinio si da im od jecaja glas promukne. Učinio si ih potištenim. Jure ih deve i neprijatelji ih gone pjevajući iz jednog naselja u drugo. Niko ih ne čuva i ne pruža utočište. Gledaju ih bliski i daleki, a one nemaju nijednog od svojih muškaraca sa sobom, niti ikoga da ih štiti.”[5]

Potom je rekla:

“Kako neće gajiti zlobu prema nama oni koji nas gledaju s prijekorom, mržnjom i osvetoljubivošću. Ti, dok ne osjećaš da činiš grijeh i ne smatraš to opasnim, kažeš: ‘Kamo sreće da su moji velikani s Bedra ovdje da vide.’ Ti, koji se saginješ da štapom udaraš u zube Ebu Abdullaha Husejna, velikana mladića Dženneta, kako nećeš tako govoriti kada si otvorio stare rane? Prolijevajući krv porodice Muhammedove i zvijezda na zemlji iz porodice Ebu Talibove, korijene si iščupao! Ubrzo ćeš ući na isto mjesto gdje se oni nalaze i uistinu ćeš poželjeti da su ti, bogdo, udovi bili mlitavi, a jezik nijem. Poželjet ćeš da nisi ni rekao ono što rekao pa se radovao i veselio zbog toga.”[1]

Kada je kći Imama Alija to rekla, uputila je dovu, rekavši: “Bože uzmi naše pravo i osveti se onim ljudima koji su nam nanijeli nepravdu!”, a potom se obratila Jezidu: “Tako mi Boga, oderao si svoju kožu i odrezao svoje meso, a uskoro ćeš doći pred Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vidjeti da su njegovi sinovi smješteni u Džennetu uzvišenom. Vidjet ćeš toga dana da je Bog Poslanikovu čistu porodicu sakupio i sve ih smjestio u Džennet. Ovo je ono obećanje koje je Svevišnji Gospodar dao u časnom Kur’anu:

Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovu Putu poginuli! Oni su živi, i kod Gospodara svoga opskrbljeni.[2]

O Jezide! Onoga dana kada presuda bude u Božijim rukama i kada Mu se Muhammed, s.a.v.a., bude požalio, a tvoji organi budu svjedočili protiv tebe, tada će tvoj otac, koji te je postavio da vladaš nad muslimanima, dobiti ono što je zaslužio. Toga dana bit će jasno kakvu će naknadu dobiti tlačitelji, ko je u gorem položaju i čije je boravište jadnije, iako ja, tako mi Boga, ovog neprijatelja Božijeg i sina neprijatelja Božijeg smatram bezvrijednim i nedostojnim ukora. Ali, šta da radim kada su nam oči uplakane i grudi izgorjele od tuge. Koreći i grdeći tebe, neće oživjeti naši šehidi. Moj Husejn je ubijen, a šejtanove pristalice vode nas kod nerazumnih ljudi kako bi Božijim vlasništvom naplatili neučtivost prema Bogu. Naša krv kaplje iz njihovih ruka, a naše meso ispada iz njihovih usta. Čista tijela naših šehida ostavljena su vukovima i divljim životinjama u pustinji. Ako ste danas imali koristi od ubijanja, sutra kada budete polagali račun imat ćete štete od toga. To je dan kada nećeš imati ništa osim svoga djela, dan kada ćeš ti vrištati na Merdžanina sina, a on na tebe. To je dan kada ćete se ti i tvoji sljedbenici pred vagom Božije pravde okomiti jedni na druge. To je dan kada ćeš vidjeti da je najgora poputbina koju ti je otac obezbjedio bila ta da ubiješ djecu Božijeg poslanika. Tako mi Boga, ja se ne plašim osim Boga i ne žalim se nikome osim Njemu. Posluži se svojim lukavstvom i nastavi se truditi. Koliko možeš, daj sve od sebe. Tako mi Boga, sramota i ozloglašenost koju nosiš zbog našeg ubistva nikada se ne može saprati.”

Kći hazreti Fatime, s.a., završila je svoj govor, zahvaljivajući se Svevišnjem Gospodaru riječima:

“Hvala Bogu, Koji je svršetak predvodnika mladića Dženneta učinio sretnim i obasuo ih svojim oprostom. Džennet je učinio njihovim boravištem. Tražim od Boga da im uveća njihove stepene i da ih obaspe većom milošću, jer je On moćan da učini sve što želi.”

Ovo je bio govor hazreti Zejneb, s.a,. kćerke Zapovjednika vjernih, mir s njim, na skupu kod Jezida. Ovakvi govori nisu govori koji su potaknuti emocijama, duševnim nespokojima i pritiscima nedaća. To su riječi koje su izrečene vrlo precizno, sistematično i planski, svaka na svome mjestu i u mjeri koliko je potrebno. One su zauvijek rasvijetlile istinu.

[1]Biharul-anvar, sv. 45, str. 134.

[2]Ali ‘Imrān (3), 169.

[1] Navedeno je da je govor hazreti Zejneb, s.a., prenesen iz knjige Belagetun-nisa’ Ebu-l-Fadla Ahmeda ibn Ebu Tahira Bagdadija rođenog 204, a preminulog 280. godine po Hidžri.

[2]Ar-Rūm (30), 10.

[3]Ali ‘Imrān (3), 178.

[4]Belagetun-nisa’, str. 35.

[5]Ihtidžadž, sv. 2, str. 308.

Povezani članci