Scroll to top
Podijeli

Ebu Talib – ogledalo razboritosti i postojanosti


Autor teksta: Mustafa Kamali
Izvor: Ebu Talib

8. Decembra 2019.

Ebu Talib – ogledalo razboritosti i postojanosti

Predgovor knjige “Ebu Talib”

Božiji sunnet je zasnovan na tome da se veličina svake osobe prikaže na stranici ili stranicama historije sukladno njenim zaslugama. Veličina tih osoba nikad se ne zaboravlja, već oni idu ukorak s historijom čovječanstva, živi, prisutni, svjedoče i nadahnjuju. Zapravo, ko god bude mogao sebe osloboditi okova sebičnosti i na putu činjenja dobra ljudima upotrijebiti dragocjeni kapital svoga života, iskoračio je iz predvorja vječnosti i vinuo se iznad vremena i mjesta, ta dva svojstva prirode koja guše čovjeka.

Ebu Talib, jedan od rijetkih velikana u historiji čovječanstva, izuzetno je poučan primjer za ovu ugodnu priču. Vrlo je čudesna njegova jedinstvena mudrost, istinoljubivost, dalekovidnost, pravičnost, postojanost i čvrstina tokom četrnaest minulih stoljeća. Njegova priča je uistinu jasno svjedočenje o vječnosti istine i njene konačne pobjede.

Nema sumnje da je Ebu Talib bio jedina i najveća prepreka drskosti džahilijetskog svjetonazora predvođenog kurejšijskim uobraženim silnicima kao što su Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Ebu Leheb, ‘As ibn Vail… u mekanskom periodu pojave islama. On je bio jedini oslonac i potpora islama i Poslanika i brana tim ljudima koji, dok je ona postojala, nikada nisu imali smjelosti da pokažu drskost prema Poslaniku, s.a.v.a., i njegovom pozivu. Njegove su mudre mjere svaki put vrlo jednostavno osujetile njihove planove i zavjere. Kada gledamo njegove mjere, njegove postupke i osvješćujuće poteze, nesvjesno prihvatamo da sve to nije ništa drugo do li planiranje iz uzvišenog svijeta, a on nije ništa drugo do li povjerenik kojeg je Uzvišeni Gospodar odabrao da bi izvršio poslanicu Svog dragog i plemenitog Poslanika. Ebu Talib je svojom ličnošću i djelovanjem bio neodvojivi dio nebeske poslanice i bez toga ovaj najveći projekat Uzvišenog Gospodara za spasenje čovjeka ne bi opstao.

Nema sumnje da je paganstvo kao svjetonazor jedna od najprljavijih, najopasnijih i najrazornijih bolesti s kojima se čovjek ikad suočio kroz svoju historiju ispunjenu usponima i padovima. Borbi s ovim svjetonazorom dubokih korijena koje je pustio u paganskom i bolesnom društvu, naspram silnika kao što su Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Ebu Leheb, ‘As ibn Vail… trebala su adekvatna i učinkovita sredstva. Niko u tom vremenu osim Ebu Taliba nije imao sposobnost da stane na čelo takve borbe. On je bio jedina ličnost pred kojom su se svi buntovni silnici željni apsolutne moći klanjali, priznavajući njegovo poglavarstvo nad svima. Ebu Talib, taj čudesni čovjek svog vremena, uzeo je na svoja pleća tu tešku i opasnu ulogu i u Božijem velikom planu upute ljudi postao ključna karika. On na tom putu nikada sebi nije dopustio sumnju. Njegovi vječni stihovi koji su slamali četrnaestostoljetne krivotvore i ubice istine, nasljednike paganstva, koji su stigli i do nas, zapravo su jasan svjedok njegove jedinstvene dalekovidnosti kada je u pitanju budućnost i ishod Poslanikovog poziva. Ovi stihovi, koji se ubrajaju u izuzetno vrijedno blago izvorne arapske književnosti, pokazuju nam da Ebu Talib nikada nije bio opterećen time šta će drugi reći o njemu jer je on bio dio velikog Božijeg plana predviđenog za čovjeka koji seže u vječnost.

Nema sumnje da je on od onoga dana kada je požrtvovano preuzeo starateljstvo nad biserom stvaranja i jedinstvenom svetom tajnom nebesa na zemlji svjesno prihvatio tu ključnu ulogu. Ebu Talib od Poslanikovog djetinjstva, pa sve do osnivanja samostalne porodice, nije uskratio nikakvu požrtvovanost Muhammedu, kojeg je Bog još od praiskona odabrao da vječno upućuje ljude. Obaviješten o neprestanim radosnim vijestima od Boga vezanim za Muhammeda, s.a.v.a.,[1] prije i više od bilo koga drugog pazio je i čuvao taj neprikosnoveni emanet skrivenog svijeta, a sebe pripremao za taj lijepi, iako i tužni period života. Život Ebu Taliba i Poslanika, s.a.v.a., prije poslanstva svjedok je te stvarnosti. Ni u kom slučaju nije daleko od stvarnosti ako kažemo da je Ebu Talib sebe, svoj život, svoju ličnost, svoj ugled potpuno posvetio Muhammedu, a.s. Šta je to on vidio u Muhammedu da je ne samo svako svoje dijete pojedinačno već sve njih zajedno smatrao žrtvom za Muhammeda, s.a.v.a., i da ih je svaku večer više puta budio iz ugodnog sna i ustupao njihovo mjesto Muhammedu, s.a.v.a., te da je njih, umjesto Muhammeda, s.a.v.a., isturao pred eventualne životne opasnosti, da zadese njih, a ne njega?[2]

Nema sumnje da ni nakon zvaničnog poraza i pada paganskog uređenja oslobađanjem Mekke taj svjetonazor nije u potpunosti uništen. Sa sociološkog gledišta nije bilo ni realno očekivati njegov nestanak i iskorjenjivanje. Paganstvo se moglo više od dvadeset godina aktivno i jako, različitim putevima i različitim sredstvima, boriti protiv islama. Ovaj jak i sveobuhvatan otpor govori o ukorijenjenosti tog pogleda među ljudima. I časni Kur’an, ukazujući na tu činjenicu, krajnje ozbiljno upozorava i opominje muslimane na opasnost povratka paganskog svjetonazora među njih.

﴿وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّسُلُ أَفَإِن مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ﴾

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?[3]

I časni Poslanik, s.a.v.a., je također, zabrinut zbog ove opasnosti, napravio korake koji su imali za cilj iskorjenjivanje paganskog pogleda na svijet.[4] On se, također, posvetio osvješćavanju muslimana i više je puta izvještavao ljude o takvoj opasnosti.[5] Međutim, Poslanik, s.a.v.a. nije poživio dugo nakon oslobađanja Mekke, kada je većina islamskog društva bila sačinjena od sljedbenika poraženog džahilijetskog poretka.[6]

Nema sumnje da se nakon Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja – zbog gaženja važnih i temeljnih Poslanikovih, s.a.v.a., naredbi koje su trebale da čuvaju ummet od zalutalosti – paganski svjetonazor i paganske vrijednosti ne samo nisu iskorijenile već su iznova oživjele i malo pomalo našle mjesto u središtu društva i centru moći.[7] Priče o upravljanju i vladanju Kurejšija, njihovoj minorizaciji onih koji nisu iz Kurejša, a malo poslije i o minorizaciji Arapa nad nearapima, iako nikada nisu napustile dubine duša većine muslimana,… ipak su se mogle čuti od prvih dana nakon Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja. Jasno je da se pod Kurejšijama i njihovom minorizacijom ne misli ni na šta drugo do li na oživljavanje paganskog poretka.[8] Poslanikov Ehli bejt, s.a.v.a., kojeg Uzvišeni Gospodar i Njegov Poslanik predstavljaju kao ravne Kur’anu i jamce upute muslimana,[9] potpuno je izbačen sa scene. Pravi i vjerni muslimani su se također našli na margini. Nasljednici paganstva, zbog pasivnosti većine muslimana, ne samo da su se nametnuli kao predmet posebnog poštovanja već su našli mjesto i na važnim zvaničnim funkcijama.

Nema sumnje da su nasljednici paganstva, uzimajući u svoje ruke poslove muslimana, dobro odvaganim i dugoročnim planom krenuli da pod imenom islama iznutra razore Poslanikov, s.a.v.a., islam. U toj su namjeri posegli za različitim mjerama. Fizičko likvidiranje istinskih Poslanikovih, s.a.v.a., nasljednika, mijenjanje vjerskih pojmova, širenje onoga što je suprotno pravim vrijednostima, poput razvrata, opojnih pića, plesa, igranki, zabave, raskalašenog načina života… što su bile istaknute odlike paganskog načina života, potom kreiranje novih pojmova koje su onda proglasili svetim, stvaranje lažnog kulta ličnosti, a s druge strane rušenje ključnih ličnosti izvornog islama i propagiranje mržnje prema njima, bio je dio ovog zloslutnog programa. Ono što je proizašlo iz zbira tih postupaka zapravo je stvaranje novog islama koji se suštinski razlikovao od onoga što je Poslanik, s.a.v.a., donio i utemeljio.[10] Glavni element u ovoj novoj vjeri i novom islamu bio je apsolutna vladavina idžtihadskog viđenja vladara koji je halifi ili vladaru davao pravo da na osnovu dobrobiti za koju on procijeni da je ispravna može promijeniti svaku vjersku naredbu, proglasiti je zabranjenom ili je izbaciti, pa čak i kazniti one osobe koje djeluju po toj Božijoj naredbi.

Nema sumnje da je u tom smislu jedan od najučinkovitijih poteza u formiranju džahilijetskog islama bilo rušenje ključnih ličnosti islama, koje su imale glavnu ulogu u borbi s paganskim svjetonazorom i naspram njih vještačko uzdizanje ličnosti kurejšijskih političara. Zabranom prenošenja rivajeta, pisanja hadisa i borbom s Poslanikovim, s.a.v.a., hadisima, koju su izdali halife nakon Poslanika, muslimanima je oduzeta mogućnost preciznog i ispravnog bilježenja i pisanja hadisa, a širom su otvorena vrata onima koji su pričali besmislice, iznosili laži i pripisivali ih Poslaniku, s.a.v.a. Na taj način, pred Emevijama i njihovim istomišljenicima, dokraja je utaban put rušenju temeljnih ličnosti islama i izgradnji lažnih ličnosti namjesto njih. Najružnije, najnemoralnije, najnemilosrdnije i najprljavije stvari poput pokušaja da se izvrši samoubistvo,[11] općenja sa jedanaest supruga u jednom satu bez gusula dženabeta,[12] unakažavanje tijela i vađenje očiju iz očne duplje zarobljenicima,[13] upućivanje psovki nevinim ljudima[14]… u obliku „hadisa“ pripisujući to najčistijem, najsvetijem, najsavršnijem  čovjeku, predvodniku islama, Muhammedu, s.a.v.a., primjeri su tog šejtanskog zalaganja za rušenje prve i temljne ličnosti islama.

Sa druge strane, osobe čije bi se crne i sramne prošlosti prije prihvatanja islama postidio svaki čovjek, a ni u islamu od njih nije viđen nikakav istinski utjecaj, osim okrutnosti, grube naravi i nemilosrdnosti, toliko su uzdignute lažima i izmišljenim hadisima da ispada da je i Gospodar u Kur’anu više puta njih slijedio![15] Od svih muslimana samo je deset osoba, i to iz plemena Kurejš, proglašeno dženetlijama. Glavna odlika većine njih bila je samo to što su iz Kurejša. Osobe poput Ammara ibn Jasira, Ebu Zerra, Selmana, Ibn Mes’uda, Ubejja ibn Ka’ba… iako su u pobožnosti i odanosti Poslaniku i njegovom čistom islamu bili bolji i na većim položajima od većine, gotovo svih tih deset osoba, budući da nisu bili iz plemena Kurejš, u očima nasljednika paganstva nisu bili dostojni Dženneta. Ni od Ensarija, koji su bili vjerniji Poslaniku, s.a.v.a., od svih ostalih, na osnovu klasifikacije kurejšijske partije niko nije bio zaslužan niti dostojan Dženneta.[16] Čak ni osobe koje je Poslanik, s.a.v.a., decidno predstavio kao stanovnike Dženneta, ali su se suprotstavljali nasljednicima paganstva, nisu ubrojane u “one kojima je Džennet obećan“. Naprimjer, Poslanik je hazreti Fatimu, s.a., predstavio kao predvodnicu žena Dženneta, a Imama Hasana, a.s., i Imama Husejna, a.s., kao predvodnike džennetskih mladića, ali budući da su bili iz Poslanikovog Ehli bejta, nisu ubrojani među osobe kojima je obećan Džennet. Oni su, naspram Uzvišenog Gospodara, koji je Poslanikov, s.a.v.a., Ehli bejt predstavio pročišćenim i čistim od svake vrste ukaljanosti[17] i koje je Poslanik predstavio kao nešto što je vrijedno koliko i sam Kur’an i kao jamac ostajanja na pravom putu, napravili zanimljivu teoriju pod nazivom pravednost ashaba.[18] Ashab je po njihovom mišljenju svaki musliman koji je vidio Poslanika, s.a.v.a., čak ako i samo jedanput. Pravednost ashaba podrazumijeva da bilo kakav grijeh i zločin koji oni počine ne nanosi štetu njihovom ugledu i da imaju kompetenciju da budu vjerski lideri. Njihove riječi i njihov govor imaju vjersku vrijednost i kredibilitet.

Nema sumnje u to da nasljednici paganstva nisu nikoga toliko mrzili koliko Alija ibn Ebu Taliba i njegovog oca hazreti Ebu Taliba, koje su proglasili neprijateljima. Zato što niko kao ove jedinstvene ličnosti nije pomogao Poslaniku i njegovoj božanskoj misiji. Niko nije imao, niti je mogao imati, ulogu koju je prema Poslaniku imao Ebu Talib u periodu njegovog djetinjstva pa sve do poziva u islam u Mekki. Niko nije imao niti je mogao imati ulogu Alija u medinskom periodu i u čuvanju izvornosti islama nakon Poslanika. Svi oni koji su u Mekki uvijek doživljavali poraze zbog mudrih poteza i promišljanja Ebu Taliba, što im je rušilo nadu u njihove zle planove te godinama nisu mogli zaustaviti Poslanikov poziv, u medinskom periodu su u krvavim bitkama poput Bedra, Uhuda, Ahzaba, Hunejna… koji su vođeni protiv islama, pobijeni, ranjeni ili zarobljeni i poniženi Alijevim zulfikarom.[19]

Nasljednici džahilijeta i predvodnici džahilijetskog “islama” uložili su sve svoje napore u rušenje ličnosti ove dvojice velikana i izbacivanje njihovih imena iz okvira islama. Imam Ali, a.s., je zvanično proklinjan u džamijama i s minbera oko stotinu godina. Hiljade muslimana vladajući režim je ubijao, zatvarao ili progonio iz vlastite domovine samo zbog toga što su gajili ljubav prema Aliju. Prenošenje vjerodostojnih hadisa o Alijevim vrlinama bio je zločin, prenosilac bi bio optužen za različite zločine, a njegov ugled kao prenosioca bio bi uništen.[20] Svaka knjiga i svaki autor koji bi pokazivao veću dozu neprijateljstva prema Imamu Aliju, a.s., dobivao bi veći značaj i vrijednost. Muhammed ibn Ismail Buhari u svojoj knjizi nije zabilježio nijedan od dva najznačajnija hadisa u vezi Imama Alija, a.s., hadis Gadir i hadis Sekalejn, koji su, gledano sa aspekta vjerodostojnosti hadisa, na nivou mutevatira.[21] On Imama Alija, a.s., ne smatra četvrtim pravednim halifom. Isto tako svaki hadis koji na neki način kalja ličnost Imama Alija, a.s., on prenosi od njegovih neprijatelja.[22] Također je zabilježio hadise i od Haridžija, koji su Imama Alija, a.s., smatrali nevjernikom.[23] Upravo zbog toga njegovoj je knjizi, po politici emevijske džahilijetske vlasti, dat značaj odmah iza Kur’ana. U skladu s mišljenjem stručnjaka, nijedan od pisaca hadiskih knjiga nije bio stručan, učen i pažljiv kao imam Nesai. Međutim, kad je on na jednom svom putovanju uočio ogromnu mržnju i neprijateljstvo nekih muslimana, svojih savremenika, prema Imamu Aliju, a.s., napisao je knjigu u kojoj je sakupio hadise koji govore o vrlinama Imama Alija, a.s. Zbog te knjige muslimani privrženi Emevijama su ga u džamiji toliko isprebijali da je od posljedica tih batina odmah umro. No, nije se stalo na tome, već je njegovom Sunenu, koji je najpreciznija i najznanstvenija među hadiskim knjigama poput Buharije i Muslima, oduzet kredibilitet.

Hazreti Ebu Talib je druga ličnost koju već četrnaest stoljeća unižavaju. Ebu Talib je s jedne strane u mekanskom periodu jedini štitio Poslanika od Kurejšija i njihovih silnika, a s druge strane, bio je otac Imama Alija i Džafera Tajjara, mir s njima. Kurejšijski poglavari, poput Ebu Sufjana i posebno ‘Amra ibn ‘Asa ibn Vaila, nikada nisu zaboravili poraz koji im je Džafer Tajjar nanio u prisustvu Nedžašija, etiopskog kralja. Veoma ružan i neistinit hadis o hazreti Hamzi, zabilježen u Buhariji, daje nam do znanja da emevijski fanatici nisu zaboravili kazniti nijednog od onih koji su imali ulogu u rušenju džahilijetskog pogleda i poretka.[24] Ebu Talibu nisu našli nijedan izgovor da bi mogli uniziti njegovu ličnosti, osim da ga optuže da je idolopoklonik. Tokom četrnaest stoljeća, sve do dana današnjeg, iz usta baštinika poraženog džahilijeta s minbera slušamo kako dvolično, sućutnom intonacijom govore: “Ebu Talib, Poslanikov amidža, koji mu je bio najveći zaštitnik i za koga je Poslanik jako želio da prihvati islam i spasi se, nažalost, nije se mogao odreći vjere svojih predaka te je ovaj svijet napustio kao idolopoklonik!”

Da bi dokazali ovu nepravednu i prljavu optužbu, nisu se ustezali nijednog napora i poteza. Dokazivanje Ebu Talibovog nevjerstva predstavljano je tako važnim da se stiče dojam da od toga čak zavisi i opstanak islama. Ne samo da su izmislili lažne hadise, i zapisali ih u poznatim knjigama, već su bez straha od Uzvišenog Boga i bez imalo stida svaki ajet u časnom Kur’anu o nevjernicima koji su na neki način mogli povezati s njim, bez obzira da li je taj ajet objavljen prije njegove smrti ili deset godina nakon smrti, predstavili kao ajet koji je vezan za njega i njegovo preseljenje.

U knjizi koja se nalazi pred vama imate priliku vidjeti koliko su te optužbe nepravedne i neutemeljene. Želim sada ukazati samo na dvije tačke.

Prvo – sljedbenici emevijskog islama prihvatanje islama jednog od Kurejšija dovode u vezu s Poslanikovom, s.a.v.a., dovom, ističući to kao jednu od vrlina tog čovjeka. U vezi s njim govore da je, prije nego je prihvatio islam, u neprijateljstvu prema islamu bio poput Ebu Džehla, pa je Poslanik, s.a.v.a., zarad jačanja islama, od Boga tražio da jedan od njih dvojice, dakle ili Ebu Džehl ili taj čovjek, postane musliman, što je ujedno i način jačanja islama. Kako njegovu dovu Bog nikad ne odbija, prihvatio ju je u vezi s tim čovjekom. Mada, nema povijesnog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti da je taj čovjek, prije negoli je postao musliman, imao ikakvu ulogu u džahilijetskom društvu, niti da je učestvovao, ili bio pozvan, niti je sudjelovao i u jednom kurejšijskom skupu, ili da je bio poznat po nekoj vrlini, štaviše ni u neprijateljstvu prema islamu nikoga nije mogao uznemiravati, osim svoju robinju koja nije imala snage braniti se. Ne postoji nijedan povijesni dokaz koji govori o njegovoj ulozi zbog koje bi islam bio ojačan nakon što ga je on prihvatio. Već, na temelju Buharijinih hadisa, on je u posljednjim godinama mekanskog perioda bio jedini čovjek koji je “islam primio pod zaštitom najvećeg i najprljavijeg Poslanikovog neprijatelja ‘Asa ibn Vaila”, koji je u suri Kevser proklet od Boga! Da je Poslanik, s.a.v.a., učio dovu za takvu osobu da prihvati islam, i da islam na taj način ojača i da mu je dova prihvaćena, zašto onda nije učio dovu za svoga amidžu, koji ne samo da je bio najveći i najjači zaštitnik i Poslanika i islama već je čak u odnosu na njega imao ulogu i pravo jednog oca? Da li je na temelju emevijskih tvrdnji Ebu Talib bio veći neprijatelj Boga i islama od onog Kurejšije političara? Koji od njih dvojice po Božijim aršinima više zaslužuje da bude upućen? Da li prljava prošlost tog čovjeka više nalaže da on bude upućen na Pravi put ili pak čista prošlost Ebu Talibova koji je štitio i izdržavao Poslanika i bio je poznat u pomaganju i činjenju dobra prema slabima? Ili je pak Poslanik, s.a.v.a., postupio nezahvalno i nije učio dovu da Ebu Talib bude upućen? Ili je učio dovu ali ona nije uslišana u vezi njega?

Drugo – kako jedan musliman može prihvatiti da je Ebu Sufjanov, Hindin i Muavijin islam bio ispravan, a znamo da je na dan oslobađanja Mekke Ebu Sufjan iz straha zatražio zaštitu od Abbasa, Poslanikovog amidže, pa ga je Abbas odveo Poslaniku, a Poslanik je od njeg tražio da izgovori: “Svjedočim da nema božanstva osim Allaha”, na što je on rekao: “Da je bilo drugog boga, ja se ne bih našao u ovoj situaciji!” Ali kada mu je rekao da kaže: “Svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik”, on je rekao: “Vi ste plemenit čovjek, ali ja u svom srcu ne osjećam takvo što!” Abbas mu je tada zaprijetio: “Ako ne kažeš, ubit će te”, a on se onda složio: “Pa, ako je tako, onda prihvatam!”

Kako to da prihvataju islam takvih ljudi, a uglavnom niko od onih koji su prihvatili islam na dan oslobađanja Mekke nije bio bolji od njega, ali da ništavnim smatraju svu zaštitu, žrtvovanje života, porodice, časti i imetka od strane Ebu Taliba i stotine stihova koje je Ebu Talib sročio u cilju potvrđivanja Poslanika i ispravnosti njegove vjere?

Kako to da Ebu Sufjan, Hinda, Muavija, Halid ibn Velid… postanu ne samo muslimani već i ashabi koji obukoše odore pravednosti, dotle da je arapski daroviti mislilac Ali El-Verdi kazao: “Ebu Džehl nije imao sreće da bude živ na dan oslobađanja Mekke, u suprotnom, i on bi sada bio jedan od pravednih ashaba”, a da Ebu Talib ostane nevjernik i idolopoklonik? Zar uputa i zabluda nisu u Božijim rukama? Zar Božija pravda dozvoljava takvo što?

U predaji koja se nalazi u relevantnoj knjizi sljedbenika ashaba prenosi se ponašanje Poslanika, s.a.v.a., i njegovih iskrenih prijatelja i vjernika prema Ebu Sufjanu nakon što je prihvatio islam; isto tako u njemu se lijepo ilustrira i pristupanje kurejšijske partije Ebu Sufjanu. U Sahihu-l-Muslimu, knjizi o vrlinama ashaba, ‘Aiz ibn ‘Amr prenosi da je Ebu Sufjan s nekom skupinom prošao pored Selmana, Suhejba i Bilala. Oni su jednoglasno rekli: “Tako nam Allaha, Allahove sablje još uvijek nisu sasjekle vratove Allahovih neprijatelja (Ebu Sufjana)!” Ebu Bekra je to pogodilo pa je rekao: “Zar to govorite kurejševićkom velikanu i predvodniku?!” Potom je otišao Poslaniku, s.a.v.a., da se požali na ta tri vjernika! Poslanik, s.a.v.a., kada je čuo šta se desilo, upitao je Ebu Bekra: “Ebu Bekre, da ti nisi šta tu trojicu ljudi rasrdio?! Ako si ih rasrdio, trebaš znati da si time rasrdio i svog Gospodara!” Zatim je Ebu Bekr – čuvši tako oštar i ozbiljan Poslanikov stav – otišao do ta tri prava ashaba i upitao: “Braćo moja, jesam li vas rasrdio?” Odgovorili su mu: “Nisi. Da ti Allah oprosti, brate naš!”

Ova predaja na lijep način pokazuje da je stav Poslanika, s.a.v.a., prema Ebu Sufjanu bio isti kao i stav njegovih istinskih ashaba, da su ga i dalje smatrali Božijim neprijateljem. A stav Ebu Bekra bio je onaj džahilijetski pristup prema kojem je Ebu Sufjan bio kurejšijski velikan i poglavar.

Na ovaj način vidimo da Ebu Talib, taj veliki mudrac i jedinstveni Poslanikov zaštitnik, i dalje svojom obespravljenošću sramoti kurejšijsku partiju i džahilijetski pristup stvarima i odvaja liniju Muhammedovog, s.a.v.a., islama od linije islama koji je nastao na Sekifi, iz džahilijetske baštine i kurejšijskog sistema vrijednovanja, da bi blještao poput sjajne zvijezde na temeljima Božijeg sunneta na nebu vječne istine.

Brojne i različite knjige, koje su ispisane o Ebu Talibu, i njegov vrijedni Divan, koji je iza sebe ostavio četrnaest stoljeća uspona i padova, cenzura i skrivanja, izvrtanja i izobličenja, pokazatelji su da Allah, dž.š., neće dozvoliti da velikani historije budu zaboravljeni zbog spletki baštinika džahilijeta, ili da njihova blistava lica budu ukaljana. Časni sin Ebu Taliba, Imam Ali, a.s., kojeg su više od sto godina proklinjali s muslimanskih minbera, i čije je ime naglas izgovoreno bilo ravno zločinu, danas je, nakon svoga brata i predvodnika Allahovog Poslanika, najdostojanstvenija ličnost islama diljem svijeta, a njegova veličina, mudrost, znanje, moral, duhovnost i neviđena ličnost postali su bogatstvo čovječanstva, prevazilazeći na taj način okvire islama i muslimana.

Knjiga pred vama, iako obimom mala, stvara jasnu sliku o hazreti Ebu Talibu, zaštitniku Allahovog Poslanika, velikom ashabu i ocu velikih islamskih zapovjednika Imama Alija, a.s., i Džafera Tajjara. Knjiga je pisana naučnim metodom, korištenjem dokumenata iz važnih i relevantnih izvora, kao i korištenjem hazreti Ebu Talibovih stihova kao dokaza, trudeći se da se na taj način skine prašina s ovog dragocjenog temeljca islamske baštine.

Ovaj skromni korak poklon je hazreti Ebu Talibu, mir s njim, i njegovom čestitom sinu Imamu Aliju, mir s njim, očekujući od njih pažnju i zauzimanje pred Svevišnjim Allahom na Sudnjem danu.

22.03.2018. god.

Mustafa Kamali

 

Fusnote

[1] U svim historijskim knjigama i knjigama sire navodi se izuzetno veliki broj nebeskih radosnih vijesti o Poslaniku, s.a.v.a. U nekim od njih, kao što je Poslanikovo putovanje sa svojim amidžom Ebu Talibom u Šam i susret s Bahirom, Ebu Talib je bio direktno povezan s ovim radosnim vijestima.

[2] Tokom opsade Beni Hašima u Ebu Talibovom klancu on je, da bi sačuvao Poslanika, s.a.v.a., svaku noć mijenjao mjesto na kojem je Poslanik spavao. Svaki put je jedan od njegovih sinova spavao u Poslanikovoj postelji, a Poslanik u postelji tog sina, da kurejšijski zlonamjernici, ako naprave neku zavjeru u tmini noći, ne bi naudili Poslaniku.

[3] Ali Imran, 144.

[4] Poslanikovo, s.a.v.a., neumorno zalaganje za predavanje sudbine ummeta u ruke Ehli bejta, a.s., imenovanje Imama Alija, a.s., kao Poslanikovog nasljednika i predvodnika muslimana na Gadir Humu, udaljavanje poraženih poglavara džahilijeta od centra moći, njihovo smještanje na položaj koji im pripada svrstavajući ih u one čija se srca pridobijaju novcem, protjerivanje nekih od njih iz Medine u Taif…, davanje značaja njegovim istinskim i odanim ashabima kao što su Selman Farsi, Ebu Zerr, Ammar, Mikdad… bili su neki od tih njegovih poteza.

[5] Buharija, Muslim i ostali prenosioci hadisa u poglavlju o smutnji na različite su načine prenijeli hadis da je Poslanik, s.a.v.a., više puta rekao: “Nemojte se poslije mene vratiti nevjerstvu tako da ubijate jedni druge.” (Buhari (bosansko izdanje), sv. 4, str. 943–945)

[6] Oslobađanje Mekke se desilo 20. ramazana 8. godine po Hidžri. Poslanik, s.a.v.a., je 28. safera 11. hidžretske godine, tj. dvije godine i pet mjeseci poslije oslobađanja Mekke, otišao s ovog svijeta. Ovaj period je za njega samog pored svih drugih problema i izazova sa kojim se suočavao kao Poslanik, kao vjerski, društveni i politički lider jedne zemlje, i pored svih velikih unutrašnjih i vanjskih sukoba, bilo veoma kratak za korjenite promjene u ogromnoj masi poraženih ljudi iz džahilijeta koji su formalno postali muslimani. Ali za tu veliku skupinu koja je promijenila demografsku sliku Medine to vrijeme je bilo dovoljno da ostavi traga na ljude slabog imana, iskompleksirane kurejšije  koji vrebaju priliku da bi došli do vlasti i licemjere koji čekaju svoj trenutak. U vjerodostojnom hadisu stoji da se Abbas, Poslanikov amidža, više puta žalio na ponovno formiranje kurejšijske partije, bez učešća i, štaviše, protiv Beni Hašima. Izvještavao ga je o njihovim zavjerama protiv Beni Hašima, a posebno protiv Ehli bejta, a.s. U predaji koju bi

lježe Tirmizi, Nisai, Ibn Ebu Šejbe, Hakim, Ahmed ibn Hanbel…, čija se vjerodostojnost ističe, stoji:

“Abbas, Poslanikov amidža, došao je kod Poslanika, s.a.v.a., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, kad god izađem vani, vidim da Kurejšije međusobno razgovaraju, a čim nekog od nas ugledaju, ušute se!’ Poslanik, s.a.v.a., se toliko razljutio da mu je znoj potekao s čela i slio mu se između očiju. Potom je rekao: ‘Kunem se Gospodarom, neće u nečije srce ući vjerovanje sve dok ne bude volio vas (Beni Hašime) u ime Gospodara i zbog vaše bliskosti sa mnom!’”

Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu navodi: “Abbas ibn Abdulmuttalib je vrlo uzrujan došao kod Poslanika, s.a.v.a. Poslanik ga je upitao šta ga je tako naljutilo i Abbas mu je odgovorio: ‘Božiji Poslaniče, šta smo to mi uradili Kurejšijama da svaki put kada se sastanu međusobno, susreću se vedra i nasmijana lica, a kada se sretnu s nama (Beni Hašimima), nisu takvi?” Poslanik je bio toliko povrijeđen da mu je lice pocrvenjelo i znoj mu je potekao između očiju. Kada se malo smirio, rekao je: ‘Kunem se Gospodarom, neće ući vjerovanje u nečije srce…!’” Kurejšijska partija, nasljednici džahilijeta, na kraju Poslanikovog, s.a.v.a., života nije se zadovoljila samo hladnim i uvredljivim načinom ophođenja prema Beni Hašimima već su počeli da otvoreno govore protiv njih i da kvare njihov ugled među muslimanima koji nisu bili iz plemena Kurejša. Nastojali su te muslimane udaljiti od njih. Ahmed ibn Hanbel u Musnedu prenosi predaju, čiji lanac prenosilaca urednik knjige smatra hasanom – prihvaćenim: “Skupina Ensarija (stanovnika Medine) došla je kod Poslanika, s.a.v.a., i rekla: ‘Mi od vaših saplemenika (Kurejšija) čujemo neke stvari. Neki od njih čak govore da je Muhammed mladica hurme koja je iznikla na smetljištu!’ Poslanik, s.a.v.a., ih je na to upitao: ‘O ljudi, ko sam ja?’ Odgovorili su mu: ‘Ti si Božiji Poslanik.’ On je onda rekao: ‘Ja sam Muhammed, sin Abdullaha, sina Abdulmuttaliba.’” Prenosilac napominje da nikada prije nije sebe tako predstavio. “Potom je Poslanik dodao: ‘Znajte da je Gospodar, kada je stvorio Svoja stvorenja, mene postavio među najbolje. Potom ih je podijelio na dvije skupine, a mene je stavio u bolju. Potom ih je podijelio u plemena, a mene je stavio u najbolje pleme. Potom je plemena podijelio u porodice, pa je mene postavio u najbolju porodicu (Beni Hašima). Ja sam i po porodici i po ličnosti najbolji među vama!’”

Vidimo da Poslanik, s.a.v.a., smatra da se istinski iman ogleda u ostavljanju po strani i napuštanju džahilijetskog pogleda, ali i da sebe lično smatra glavnim ciljem napada kurejšijske partije, a napad na Beni Hašime je samo izgovor.

[7] Nakon Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja, za vrijeme Ebu Bekrovog hilafeta, Beni Hašime su držali dalje od vlasti. Postavljanjem Jezida ibn Ebu Sufjana, a nakon njegove smrti Muavije ibn Ebu Sufjana, kurejšijska partija je potpuno uzela vlast u svoje ruke.

[8] Na dan Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja, dok je njegov Ehli bejt, a.s., bio pogođen tugom i dok su spremali njegov ukop, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde iskoristili su priliku i otišli u jedan kutak Medine, u Sekifu Beni Sa’ide, i počeli se s nekim Ensarijama raspravljati da bi dokazali svoje pravo na vlast, služeći se upravo onom starom logikom iz džahilijetskog vremena. Ebu Bekr je između ostalog rekao: “Kako će Arapi prihvatiti vlast nekog ko nije iz plemena Kurejš, a Muhammed je iz Kurejša i mi smo njegovi bliski saplemenici!”

[9] Poznati i vjerodostojni hadis Sekalejn postavlja Poslanikov, s.a.v.a., Ehli bejt pored Kur’ana, predstavlja ga kao nešto što je poput Kur’ana i jamcem upute muslimana. Po tom hadisu, Kur’an i Ehli bejt nikada se neće razdvojiti.

[10] Uvlačenjem Emevija u centre moći u većinski pasivnom ili preplašenom muslimanskom društvu nastala je jedna ekstremna struja koja je sav svoj trud usmjerila ka uklanjanju duhovnosti, omalovažavanju islamskih svetinja i stavljanju vjere u službu politike. Ova ekstremna struja – nasljednici džahilijjeta – iako je brojčano bila u neznatnoj manjini, nastojala je sve usvojiti i svime raspolagati. Ova džahilijetska struja je osnovana od strane Emevija, ali kao jedna bučna manjina je ostala kroz historiju islama do danas.

[11] Sahihu-l-Buhari (bos.), sv. 4, str. 893, hadis br. 6982.

[12] Isto, sv. 1, str. 206, hadis br. 268.

[13] Isto, sv. 3, str. 314, hadis br. 4192.

[14] Sahihu Muslim, Kitabu-l-birr ve-s-sile ve-l-adab, poglavlje o onima koje je Poslanik proklinjao, psovao ili vrijeđao!

[15] Buharija i Muslim su u više navrata prenijeli da je Omer ibn Hattab rekao: “Gospodar je u Kur’anu na tri mjesta slijedio mene!” Naravno, navodeći ta tri slučaja u kojima Gospodar slijedi Omera, navodi se više od tri slučaja, jer se u jednoj predaji navode tri stvari, a u drugoj dvije od te tri i još jedna nova i isto tako u još jednoj predaji!

[16] Mržnja Emevija prema ensarijama je bila razumljiva. Nakon preseljenja Ebu Taliba na Ahiret, ensarije – stanovnici Jesriba – su postali utočište za Poslanika, s.a.v.a., i njegov poziv, i još jednom je Ebu Sufjanu i ostalim kurejšijskim čelnicima oduzeta prilika za uništavanja islama. Historija je zabilježila nepravde i zločine Emevija protiv ensarija, a tragedija Hirre za vrijeme Jezida ibn Muavije je očiti primjer toga.

[17] El-Ahzab, 33.

[18] Istraživači potvrđuju da je ova teorija nastala za vrijeme Muavije ibn Ebu Sufjana.

[19] Zulfikar je ime sablje Imama Alija, a.s.

[20] U hadiskim knjigama vrlo se jednostavno može vidjeti da je svako ko je prenio predaju o vrlinama Imama Alija, a.s., optužen da je šija i rafidija te da su tu i svaku drugu predaju proglašavali manjkavom. Za odbacivanje predaje mnogih prenosilaca hadisa bila je dovoljna optužba da su šije.

[21] Ova dva časna hadisa prenijele su skoro sve poznate hadiske zbirke osim Buharije. Izuzetno veliki broj poznavalaca hadisa smatra da je hadis Gadir mutevatir, ali Buharija nije ni na koji način spomenuo ova dva hadisa. Međutim, on je u svom Sahihu, u dijelu o odlikama ashaba, za Muaviju otvorio poglavlje prije nego li za hazreti Fatimu, s.a., ali pošto ne postoji nijedan hadis o Muavijinim vrlinama, u tom poglavlju je naveo samo nečiju izjavu o Muaviji. Vidi: Sahihu-l-Buhari (bos.), sv. 3, str. 66, hadis br. 3764 i 3765.

[22] Naprimjer, Buharija više puta od Misvere ibn Mehreme, neprijatelja Imama Alija, prenosi jednu od najružnijih i najneutemeljenijih potvora na Imama Alija, a.s., a to je prosidba Ebu Džehlove kćerke. Ovaj predaja, više nego Imama Alija, a.s., vrijeđa i ponižava Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Tu ružnu potvoru na Poslanika, s.a.v.a., i Imama Alija, a.s., je od desetina hiljada ashaba prenijela samo jedna osoba – Misvere ibn Mehreme, za kog je još za njegovog života dokazano da je za izmišljanje hadisa protiv Imama Alija, a.s., uzeo novac od Muavije pa izmišljao hadise, a onda tvrdio da se pokajao. Buharija također prenosi od ‘Amra ibn ‘Asa, Muavijinog savjetnika i njegove desne ruke, koji je upravljao svim ratovima koje je Muavija vodio protiv Imama Alija, a.s., sljedeće: “Čuo sam kako Poslanik otvoreno govori da porodica Ebu Taliba nije njegov prijatelj. Njegovi prijatelji su Gospodar i dobri vjernici!” Ako je Poslanik tako otvoreno govorio, kako to da ga je čuo samo ‘Amr ibn ‘As? Kako se ta tvrdnja može spojiti s kur’anskim ajetima i bezbrojnim hadisima u kojima časni Poslanik, s.a.v.a., za Imama Alija kaže da je od njega i da je on od Alija, da je Ali zaštitnik svakog vjernika te smatra da je on njegova duša?

[23] Buharija je u svojoj knjizi prenio hadise od velikog broja haridžija, poput Imrana ibn Hattana, koji su Imama Alija, a.s., smatrali nevjernikom, ali nije prenio nijedan od Imama Sadika, a.s., jer sumnja u istinitost njegovog govora!

[24] Buharija u svojoj knjizi navodi lažnu i uvredljivu predaju protiv hazreti Hamze, prvaka šehida, Poslanikovog, s.a.v.a., cijenjenog amidže u kojem hazreti Hamzi pripisuje konzumiranje alkohola, opijenost i vrijeđanje Poslanika u opijenom stanju! Vrlo je jasno koliku su zlobu prema hazreti Hamzi gajile Beni Umejje, a posebno Hinda, Muavijina majka. Ali isti taj Buharija, braneći neprijatelja Imama Alija, a.s., i braneći Muaviju, iskrivljuje vjerodostojnu predaju o prodaji vina od strane “pravednog ashaba” Semure ibn Džundeba, Muavijinog službenika. Humejdi, Buharijev šejh u hadisu, u svom Musnedu prenosi od Tavusa da je čuo Ibn Abbasa kako govori: “Omeru je preneseno da je Semure ibn Džundeb prodavao vino, pa je rekao: ‘Allah ubio Semurea! Zar on nije znao da je Poslanik, s.a.v.a., rekao…’” Buharija isti hadis prenosi od svog šejha Humejdija istim lancem prenosilaca, ali ovako: “…od Tavusa da je čuo Ibn Abbasa kako govori: ‘Omeru je preneseno da je ‘neki čovjek’ prodavao vino, pa je rekao: Allah ga ubio! Zar on nije znao da je Poslanik, s.a.v.a., rekao…!’” Vidi: Sahihu-l-Buhari (bos.), sv. 2, str. 256, hadis br. 2221.