Dopuštanje učenja sura na namazu
Dopuštanje učenja sura na namazu dokaz da nema preinake
Sljedeći dokaz da u Kur'anu nije bilo preinake je to što su Imami Ehlul-bejta, a.s., naređivali učenje čitave sure na prva dva rekata farz-namaza, poslije Fatihe, kao i to što su donijeli propis da se u namazu koji se klanja pri pojavi Božijih znakova u svijetu prirode može podijeliti jedna cjelovita sura, ili više njih, prema načinu razdvajanja objašnjenom na odgovarajućem mjestu.
Jasno je da su ti propisi ustanovljeni na osnovi Šerijata propisivanjem samog namaza i da tekijja u tome nema nikakvog upliva.
Prema tome, za one koji tvrde da je u Kur'anu bilo preinake obavezno bi bilo da ne posežu ni za jednom surom za koju postoji mogućnost da je pretrpjela preinačavanje, jer postojanje sigurne obaveze iziskuje i postojanje sigurne uvjerenosti da je ta obaveza izvršena. Zagovarač preinake može kazati da on nije u stanju ustanoviti čitavu suru te mu ona i ne može biti obavezna, jer se propisi usmjeravaju ka onima koji ih mogu provoditi, što bi, međutim, bilo prihvatljivo samo pod pretpostavkom da je u svim surama došlo do preinačavanja.
Tako, ako bi postojale i takve sure u kojima preinačavanje nije zamislivo, kakva je npr. sura Et-Tevhīd (El-Ihlās), tad bi njegova obaveza bila da ne uči nijednu drugu suru osim ovih. Oponent ne može dozvolu Imama, a.s., prema kojoj klanjač u namazu može učiti koju god hoće suru uzeti kao dokaz da se on može zadovoljiti sa onim surama koje je odabrao, iako se s tim nije mogao zadovoljiti prije ove dozvole i zbog preinake. Oponent to ne može jer ova dozvola Imama, a.s., sama po sebi predstavlja dokaz da preinake u Kur'anu nije bilo jer da jeste, tad bi to iziskivalo propuštanje namaza naređenog punoljetnoj osobi (mukellef) i bez opravdanog razloga.
Jasno je, naime, da u činjenju obaveznim učenja sura koje nisu pretrpjele preinaku nema ničega što bi bilo u suprotnosti s tekijjom, pa stoga držimo da su nam oni, a.s., naredili učenje sura El-Kadr i Et-Tevhīd u svakom namazu kao nešto pohvalno – pa šta im je to moglo stati na put da njihovo učenje učine i obaveznim, odnosno učenje nekih drugih sura kod kojih ne postoji mogućnost da su preinačavane?! Moglo bi se kazati samo to da je dokinuta obaveznost učenja cijele jedne sure i da je učenje neke druge cijele sure u postojećem Kur'anu proglašeno obaveznim. Ne mislim, pak, da bi se zagovarač preinake držao toga, s obzirom na to da dokidanja, nesporno, nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., nije bilo, premda su se učenjaci različito izjasnili o načelnoj mogućnosti ili nemogućnosti takvog čega, no to izlazi iz okvira ovog o čemu govorimo.
Ukratko možemo kazati da nema sumnje o tome da su Članovi Poslanikove porodice (Ehlul-bejt) naređivali učenje u namazu neke sure iz Kur'ana koji imamo u svojim rukama. Ovaj utvrđeni propis, bez imalo sumnje i bez ikakvog obrisa tekijje, ili je isti onaj propis kakav je ustanovljen u vremenu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ili je drukčiji. Ovo drugo jeste neutemeljeno, jer bi se radilo o dokidanju koga, bez sumnje, nije bilo nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., makar samo po sebi i bilo moguće. Prema tome, to mora biti propis ustanovljen u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., što znači nepostojanje preinake. Ovakvo dokazivanje treba primijeniti za svaki šerijatski propis i Članovi Poslanikove porodice primijenili su ga za učenje cijele sure, odnosno cjelovitog ajeta.
