Čovjek i(li) životinja

Autor: Murteza Mutahari
Izvor: Čovjek i vjerovanje Monoteistički svjetonazor
Share

Čovjek i(li) životinja

Čovjek je vrsta životinje. Otuda mnogo dodirnih tački sa ostalim živim bićima. Međutim, tu je i određeni niz razlika od istovrsnika, koje su ga izdvojile od ostalih živih bića i dale mu prednost i uzvišenost te ga načinile bićem bez premca.

Glavna razlika između čovjeka i ostalih živih bića, koja je mjerilo njegove čovječnosti i izvor onoga što se zove civilizacija i kultura, ogleda se u dva polja, a to su pogledi i sklonosti.

Općenito, živa bića imaju prednost da percipiraju sebe i svijet oko sebe i obaviještena su o njemu. U okrilju tih obaviještenosti i spoznaja ona ulažu napor kako bi stigla do svojih želja i ciljeva.

I čovjek, kao druga živa bića, ima niz želja i ciljeva i zalaže se kako bi u okrilju svojih obaviještenosti i spoznaja došao do njih. Razlikuje se od ostalih živih bića u opsegu i širini obaviještenosti i spoznaja te u pogledu uzvišenosti želja i ciljeva.

To je ono što čovjeku daruje prednost i uzvišenost i što ga odvaja od ostalih živih bića.

Domet obaviještenosti i razina želja životinje (individualizam)

 Životinja je o svijetu obaviještena samo posredstvom vanjskih čula.

Stoga je, kao prvo, površna i vanjska.

Ona ne prodire u unutrašnjost stvari i njihove unutrašnje veze.

Kao drugo, individualna je i partikularna. Ne posjeduje univerzalnost i uopćenost.

Treće, lokalnog je karaktera, ograničena na sredinu u kojoj živi i ne nalazi put van te sredine. Četvrto, ona je trenutačna, dakle odnosi se samo na sadašnje vrijeme. Odsječena je od prošlosti i budućnosti. Životinja nije obaviještena o svojoj povijesti ili svijetu, ne razmišlja o budućnosti, niti se njen napor odnosi na budućnost.

Životinja u pogledu obaviještenosti nikada ne izlazi iz okvira vanjštine, individualnosti, partikularnosti, sredine u kojoj živi i sadašnjeg vremena. Zauvijek je zatočena u ova četiri zatvora, a ako slučajno i izađe – to nije svjesno, nije na temelju obaviještenosti i odabira, već zbog toga što biva prisilno potčinjena prirodi, sasvim instinktivno i nesvjesno.

Razina želja i ciljeva životinja, poput opsega spoznaje i njihove obaviještenosti o svijetu, također je u okvirima ograničenosti.

Kao prvo, želje životinja su materijalne i ne nadilaze granicu jela, pića, spavanja, igranja, pronalaska smještaja i gnijezda te korištenja suprotnog spola. Za životinju se ne nameću pitanja duhovnih želja, moralnih vrijednosti i sl.

Drugo, one su lične i individualne. Vezane su za nju samu, ili slučajno za njenog parnjaka ili njeno dijete.

Kao treće, lokalnog su karaktera, vezane za sredinu u kojoj ona sama živi.

I četvrto, trenutačne su i odnose se na sadašnje vrijeme.

Znači, iste one ograničenosti koje posjeduje kada su u pitanju percepcije, životinja ima i kada su u pitanju želje i sklonosti. Životinja je i u ovom pogledu zatočena u okvire ograničenosti.

Ako životinja i slijedi neki cilj i kreće se do neke krajnje granice koja je izvan ovih ograničenosti; npr. ako posjeduje privrženost prema vrsti, a ne prema jedinki, posjeduje privrženost prema budućnosti, a ne sadašnjosti – kao što se može uočiti kod nekih životinja koje imaju kolektivan način života, poput pčele – ona to radi nesvjesno, vođena instinktom i pod izravnom naredbom snage koja ju je stvorila i koja upravlja svijetom.

  • 12 Septembra, 2019