Ebu Talib na mjesto svog oca
Ebu Talib na mjesto svog oca
Ebu Talib je naslijedio sve pozicije i društvene položaje svoga oca. Iako nije bio Abdulmuttalibov najstariji sin, on je, pošto je bio jaka ličnost, hrabar i prijatan, i kako je imao uzvišeni moral, postao poglavar Beni Hašima.
Uprkos svom siromaštvu, on je postigao poglavarstvo nad Kurejšom, iako je poglavarstvo zahtijevalo puno imovine, koju on nije posjedovao. Zato je i rečeno: “Osim Ebu Taliba, niko bez imovine nije vladao Kurejšom.”
Imam Ali ibn Ebu Talib, a.s., je govorio:
إِنَّ أبِي سَادَ النَّاسَ فَقِيرًا، ومَا سَادَ فَقيرٌ قَبْلَهُ.
“Moj otac je kao siromašan vladao, a niko siromašan nije vladao prije njega.”[1]
Kada je preuzeo položaj svog oca, napajanje hodočasnika prepustio je svom bratu Abbasu ibn Abdulmuttalibu, jer je ta obaveza zahtijevala puno troškova, a Abbas je bio imućan.
Ebu Talib je imao široke poglede i izvorni odgoj. On je bio iz ogranka koji je držao do osnova prave vjere[2] (el-hanifijje). Tako vidimo da je on bio prvi koji je u džahilijetu uveo zakletvu – kasame[3] – u slučaju krvi Omera ibn ‘Alkame, a kasnije je, u islamu, sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., to potvrdio.[4]
Ebu Talib je uživao strahopoštovanje i visok položaj u džahilijetu. On bi svojom rukom namještao lomove svojoj stoci, pa kad bi mu došao neki gost, on bi ih s čuvarima njemu poklonio.
Ebu Talibov prisni prijatelj u džahilijetu bio je Musafir ibn ‘Amr i on je bio jedan od ezvadu-r-rekb.[5] Tim imenom su nazvani zato što nisu dopuštali nijednom strancu, prolazniku ili potrebitom da prođe pored njih, a da ga oni ne zaustave i ne brinu se o njemu sve dok taj ne otputuje.[6]
[1] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 335.
[2] Hanifijje: držanje do osnovnih učenja poslanika Ibrahima, a.s., čiji je temelj bio monoteizam. Među Arapima, posebno u Mekki, određeni su ljudi vjerovali i držali do tih osnova izbjegavajući mnogoboštvo i paganstvo koje je proizilazilo iz njega.
[3] Kasame znači zaklinjanje koje se dijeli na više ljudi koji se kunu da imaju pravo na krvarinu ili se pojedinci zakunu više puta da bude ukupno 50 zakletvi. Isto tako je i radi odbijanja krvarine: 50 ljudi se zakune ili se ukupno 50 puta zakune manji broj ljudi.
[4] El-Egani, sv. 8, str. 48.
[5] Oni koji obezbjeđuju poputnine povorkama.
[6] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 219; Ibn Hišam, Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 151.
