O vrijednostima, ajetima, ciljevima sure Fatihe
Sura El-Fatiha
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.
- Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova,
- Svemilosnom, Milostivom,
- Vladaru Sudnjeg dana;
- Samo Tebe obožavamo i samo Tebe molimo za pomoć!
- Uputi nas na Pravi put,
- Put onih kojima si blagodat Svoju darovao, a ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!
(Mekkanska sura, broj ajeta: 7)
Mjesto objavljivanja sure
Poznato je da je ovo mekkanska sura, iako ima i mišljenja da je objavljena u Medini. Ispravno je, pak, ovo prvo, na šta ukazuju dvije stvari:
Prvo: Da je, zbilja, Fatiha ono što se podrazumijeva pod “sedam ponavljajućih / ponovljenih” (es-seb'ul-mesānī) ajeta,[1] a u suri El-Hidžr navodi se da je “sedam ponavljajućih” ranije objavljeno – Uzvišeni kaže: “Mi smo te obdarili sa sedam ponavljajućh ajeta i Kur'anom Veličanstvenim!” (El-Hidžr, 87) Kako je sura El-Hidžr, bez dvojbe, mekkanska, to znači da je mekkanska, također, i Fatiha.
Drugo: Namaz je propisan u Mekki, što je nesporno kod svih muslimana, a u islamu nije postojalo nijedno vrijeme kad se namaz obavljao bez učenja Fatihe. Vjerovjesnik, s.a.v.a., to je eksplicitno naznačio riječima: “Nema namaza bez Fatihe!” Hadis se prenosi i imamijskim i drugim prijenosnim nizovima.[2]
Neki su mišljenja da je Fatiha dva puta objavljivana: jednom u Mekki, a drugi put u Medini, kako bi se ukazalo na njen značaj. To je, samo po sebi, moguće, premda ga ne podupire nikakav dokaz, niti to može biti razlogom zašto je nazvana “sedam ponavljajućih (ponovljenih)”. Moguće je da se razlog njenog takvog nazivanja nalazi u činjenici što se ona u svakom namazu mora proučiti najmanje dva puta: jednom na prvom, a drugi put na drugom rekatu.
Njena vrijednost
Dovoljno joj je vrijednosti to što ju je Uzvišeni Allah, u navedenom ajetu iz sure El-Hidžr, stavio naspram (‘idlen) Kur'ana Veličanstvenog te što ju je obavezno proučiti u svakom namazu i što je u tome ne može zamijeniti nijedna druga sura, i što je namaz stub vjere, ono čime se musliman razlikuje od nemuslimana. U sažetom obliku, objasnit ćemo, ako Bog da, kakve sve vjerske spoznajnosti sadrži ova sura.
Es-Sadūk, sa svojim prijenosnim nizom preko El-Hasana ibn ‘Alija – el-Askerija – i dalje, preko njegovih predaka, bilježi sljedeće riječi Vođe pravovjernih, a.s.: “Bismillāhir-rahmānir-rahīm ajet je sure El-Fatiha, i njime se upotpunjuje njenih sedam ajeta. Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je rekao: ‘Uzvišeni Allah rekao mi je: ‘Muhammede, Mi smo te obdarili sa sedam ponavljajućih ajeta i Kur'anom Veličanstvenim!‘ (El-Hidžr, 87), čime je istaknuo Fatihu kao nešto čime me obdario, stavivši je naspram Kur'ana Veličanstvenog. Ta, Fatiha je ono najplemenitije u blagu Prijestolja Božijeg (El-Arš)…'”[3]
El-Buhāri bilježi sljedeću izjavu Ebu Se'ida ibnul-Muallāa: “Klanjao sam namaz kad me pozvao Vjerovjesnik, s.a.v.a., pa mu se, stoga, nisam odazvao. ‘Božiji poslaniče’, rekao sam mu potom, ‘bio sam u namazu’, na šta mi je on rekao: ‘Zar Allah nije rekao: Odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu!‘ (El-Enfal, 24) Onda je dodao: ‘Hoćeš li da te podučim najvećoj suri u Kur'anu prije nego iziđeš iz džamije?’ Tada me je uzeo za ruku, pa kad smo bili na izlasku iz džamije, ja sam mu rekao: ‘Božiji poslaniče, upitao si me da li želim da me podučiš najvećoj suri u Kur'anu?!’, a on mi je rekao: ‘To je: Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. To je onih ‘sedam ponovljenih’ i Kur'an Veličanstveni, što mi je darovano!'”[4]
Njeni ajeti
Općepoznato među muslimanima jeste to da broj ajeta Fatihe iznosi sedam. Štaviše, oko toga nema razmimoilaženja, iako se od Husejna el-Dža'fija prenosi stav da ih je šest, a od Amra ibn Ubejda da ih je osam, jer se i jedan i drugi stav smatraju tek izdvojenim slučajevima (šāzz), oprečnim onome oko čega su saglasne sve predaje i šiijske i sunijske tradicije – naime, da ih je sedam. Već smo napomenuli da su to oni ajeti na koje se misli pod sintagmom “sedam ponovljenih” u gore navedenom ajetu. Tako, oni koji i Bismillu smatraju jednim od njenih ajeta drže da riječi Uzvišenoga: “Put onih kojima si blagodat Svoju darovao” i dalje, do kraja sure, čine samo jedan ajet, dok oni drugi – koji smatraju da Bismilla nije jedan od ajeta Fatihe – drže da riječi: “A ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!” čine zaseban ajet.
Njeni ciljevi
Cilj ove časne sure jeste to da pojasni činjenicu da se sve obožavanje svodi na Allaha Uzvišenog i na vjerovanje u ponovno proživljenje, što je i osnovni cilj slanja Najčasnijeg Vjerovjesnika i objavljivanja Kur'ana. Islam, naime, sve ljude poziva vjerovanju u Allaha i izražavanju Njegove Jednosti: “Reci: ‘O sljedbenici ranije Objave, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!'” (Ali Imran, 64) Jer, niko osim Njega ne zaslužuje da bude obožavan. Prema tome, ljudi – svaki egzistent koji poima stvari – trebaju samo Njemu biti pokorni, samo prema Njemu duhovno usmjereni. Dokaz za to – u ovoj časnoj suri – jeste to da se razuman stvor pokorava nekom drugom, mimo Njega, obožava ga i obraća mu se za svoje potrebe ili zato što je taj obožavani, koji se moli za pomoć, savršen – a onaj nesavršeni je prirodno predodređen da se pokorava savršenome – ili zato što mu je bio blagonaklon i što ga je obdario darovima, ili zato što nesavršeni ima potrebu pribaviti kakvu korist, odnosno odbiti od sebe štetu, ili zbog nadmoći savršenoga i njegove vlasti, pa mu se pokorava iz straha od posljedica s kojima bi se mogao suočiti u slučaju nepokornosti i neposluha.
To su oni razlozi za obožavanje i pokornost i, koji god od njih razuman čovjek razmotri, vidjet će da se svaki od njih svodi na Allaha Uzvišenog. Tako je Allah dostojan da sva zahvala pripadne Njemu – ta, On u sebi objedinjuje sva svojstva savršenosti, tako da Njegovu svetost ne može zahvatiti ni trunka manjkavosti. Allah je i darovatelj svih svjetova, vidljivih i nevidljivih u njihovoj cjelini i u dijelovima, i On ih uzdržava i u strukturnom i u zakonskom pogledu. Allah je opisan širokom milošću kojoj prolaznost nije prilična. Allah je apsolutni vladar, On ima punu vlast nad svim stvorenim – On u tome nema ni sudruga ni takmaca. On je Onaj Koji se s pravom obožava zbog Svoje savršenosti, zbog Svoje darežljivosti, milosti i vlasti. Stoga će se razuman čovjek obraćati samo Njemu, a neće obožavati ništa i nikog drugog osim Njega, samo će od Njega moliti pomoć i samo se na Njega oslanjati, jer je sve osim Allaha uvjetovano u svom postojanju, a ono što je uvjetovano zavisno je u svom biću, tako da traženje pomoći i obožavanje trebaju biti usmjereni samo prema Nezavisnome: “O ljudi, vi ste svi zavisni od Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan!” (Fatir, 15)
Nakon što je Uzvišeni konstatirao da je On onaj koji je dostojan sve zahvale i hvale, rekavši: “Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Svemilosnom, Milostivom, Vladaru Sudnjeg dana”, naveo je Svoje robove da svojim jezicima i svojim srcima izgovaraju: “Samo Tebe obožavamo i samo Tebe molimo za pomoć!”
Zatim je ukazao u kakva su stanja ljudi zapadali nakon slanja poslanika, objavljivanja svetih Knjiga i uspostavljanja dokaza protiv njih – naime, to da su se dijelili u tri kategorijalne skupine:
Prvu skupinu činili su oni koje je obuhvatala Božanska pažnja i na koje su se rasprostirale svete blagodati, pa su izlazili na Pravi put i išli njime prema zacrtanom cilju i krajnjoj tački, ne skrećući ni lijevo ni desno.
Drugu skupinu sačinjavali su oni koji su zagubili Put i skrenuli s njega, udesno i ulijevo, no koji nisu prkosili istini, premda su, usljed vlastitoga nemara, zabasali s Puta, tvrdeći da je istinska vjera baš to što oni slijede, da taj njihov pravac predstavlja ispravan put.
Treću skupinu sačinjavali su oni koje je ljubav prema imetku i ugledu nagnala na prkos, tako da su istini pokazivali prkos i zanemarivali je, bilo da su je najprije upoznavali, a potom poricali, bilo da je nisu ni upoznali. Oni su, u biti, obožavali svoje porive, kako to otkriva Uzvišeni: “Reci ti meni ko će uputiti onoga ko je strast svoju za boga svog uzeo?!” (El-Džasije, 23)
Ova skupina u dubljem je nevjerstvu od one prethodne i stoga zaslužuje Božansku srdžbu zbog prkosa dodatno onome što zaslužuje zbog zablude.
Budući da se ljudi ne mogu riješiti ljubavi prema časti i imetku te da niko od njih nije siguran da neće zapasti u zabludu, da ga neće nadvladati strast ukoliko ga ne obuhvati Božanska uputa – na šta se ukazuje riječima Uzvišenoga: “A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan od vas ne bi nikada od grijeha se očistio, ali Allah čisti onoga koga On hoće, Allah sve čuje i sve zna!” (En-Nur, 21) – Allah je Svoje robove naveo da od Njega traže uputu, da govore: “Uputi nas na Pravi put, Put onih kojima si blagodat Svoju darovao!” Čovjek, dakle, od svog Gospodara moli onu uputu koja se tiče vjernika – jer je Uzvišeni rekao: “A Allah koga hoće upućuje na Pravi put!” (El-Bekare, 213) – i išće od Njega da ga uvrsti u skupinu onih kojima je On blagodat Svoju ukazao, da ga uvede među one koji slijede njihov način života – kako se to naznačava u riječima Uzvišenoga: “To su oni vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo s Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tlo padali i plakali!” (Merjem, 58) – te da ne slijedi put onih dviju skupina koje su odstupile od Upute: “A ne (na put) onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!”
Sukusirani smisao sure
Uzvišeni je Sebi izrekao slavu onim što se veže za Njegovo savršeno Biće, kao i onim što se veže za Njegove postupke kojima uzdržava sve svjetove, uz napomenu da je Njegova sveopća milost neodvojiva od Njega te da će sva vlast na Sudnjem danu – Danu nagrađivanja i kažnjavanja – biti u Njegovim Rukama. To je prvenstveni cilj ove sure.
Potom je na Njega svedeno sve obožavanje i obraćanje za pomoć u smislu da niko drugi ne zaslužuje da se obožava ili moli za pomoć. To je drugi cilj sure.
Zatim je Uzvišeni naveo Svoje robove da od Njega mole uputu na Pravi put, koji će ih dovesti do vječnog života i mjesta beskrajnog uživanja te do svjetla nakon koga više neće biti tame. To je treći cilj sure.
Zatim je pojasnio da ovim putem idu samo oni kojima je Allah milost Svoju darovao i prema kojima je bio blagodaran te da je ovaj put drukčiji od puta onih na koje se On rasrdio, kao i od puta onih drugih, koji su zalutali od Upute. To je četvrti cilj sure.
[1] To se eksplicitno navodi u više predaja, među kojima su i Sadūkova i Buhārijeva, a koje ćemo navesti u nastavku. (Autor) Et-Tehzīb, 2/289, odjeljak 13, hadis br. 13; Sahīhul-Buhāri, poglavlje o tumačenju Kur'ana, hadis br. 4114 i 4334.
[2] Usp. Et-Tehzīb, 2/146, odjeljak 23, hadis br. 31; Sahīhul-Buhāri, poglavlje o ezanu, hadis br. 714 .
[3] Tefsīrul-Burhān, 1/26.
[4] Sahīhul-Buhāri, 6/103, poglavlje o vrijednostima Kur'ana, hadis br. 4622; Musnedu Ahmed, Musneduš-Šāmijjīn, hadis br. 17177.
