Filozofija postojanja iskušenja i teškoća
Teškoće, duhovni pritisci i nedaće neki su od razloga čovjekovog usavršavanja, pročišćenja duše, unapređenja morala i pokretanja skrivenih snaga u čovjeku koje su poput pokretačke snage u njegovom biću. Sada želimo dati pojašnjenje navedenog.
Teškoće su Božiji darovi
U kur'anskim ajetima i predajama često primjećujemo kako se kaže da Bog nekog poslanika ili nekog dobrog roba izlaže nedaćama i teškoćama ili kako On nedaće šalje onim osobama prema kojima ima posebnu naklonost ili, pak, kako su nedaće i teškoće Božije blagodati i darovi. Naprimjer, u hadisu se kaže:
اِنَّ اللّهَ عَزَّ وَ جَلَّ لَيَتَعاهَدُ الْمُؤْمِنَ بِالْبَلاءِ كَما يَتَعاهَدُ الرَّجُلُ اَهْلَهُ بِالْهَدِيَةِ مَنَ الْغَيْبَةِ
“Allah se sjeća i pazi svoga roba vjernika putem nedaća, kao što čovjek pazi svoje ukućane donošenjem poklona kada se vrati s puta.”[1]
Ili u drugoj predaji stoji:
اِنَّ اللَّهَ اِذا اَحَبَّ عَبْداً غَتَّهُ بِالْبَلاءِ غَتّاً
“Kada Allah zavoli svoga roba, potopi ga u nedaće posebnim topljenjem.”
Spomenuto je čak da Poslanik nije htio jesti hranu od osobe koju nikad nisu pratili problemi i nedaće. To je smatrao pokazateljem nesposobnosti te osobe da napreduje i njene udaljenosti od Boga.
Na početku se svakom nameće pitanje: Kako Božija milost, ljubav i zadovoljstvo robom može zahtijevati to da se rob izlaže problemima i nedaćama? Ono što nužno proizlazi iz ljubavi jeste osiguravanje sredstava koja donose ugodnost i mir, a ne sredstava koja donose teškoće i nespokoj. U Kur'anu i sunnetu primjećujemo još jedan izraz koji nam nameće važno pitanje, a to je riječ kušnja. Pitanja su sljedeća:
Šta znači to da Bog putem teškoća i nedaća ljude stavlja na ispit? Zar je Bog neobaviješten o nutrini ljudi, pa želi nešto shvatiti stavljanjem ljudi na kušnju? Zar sam Kur'an jasno ne kaže da nema ni jedne čestice, ni jednog pokreta, na koncu ni jedne, ni velike ni male, stvari u svijetu, a da nije poznata i jasna Stvoritelju Uzvišenom? Pa šta onda znači ispit?
Izgraditeljska moć nedaća
Odgovor na navedena pitanja bit će nam jasan nakon što nam postane jasna filozofija nedaća, tegoba, teškoća i njihov učinak na čovjeka. Nakon što nam postane jasno da su, u skladu sa zakonom stvaranja, mnoga savršenstva ostvariva samo onda kada se suočimo s teškoćama, uhvatimo u koštac s problemima, kada se nađemo na bojnom polju i budemo borili s nemilim događajima. Učinak teškoća u životu nije takav da će one samo istaknuti i pokazati očiglednim stvarni čovjekov dragulj, tako što svako ima jedan zbiljski dragulj koji je prekriven kao ruda pod zemljom, a teškoće pokazuju i izvode na svjetlo dana ono što je skriveno i što se nalazi pod zemljom ne ostavljajući pri tom nikakav drugi učinak.
Ne radi se o tome, već se radi o nečemu mnogo većem od toga. Teškoće i problemi imaju drugi učinak tako da upotpunjuju, mijenjaju i usavršavaju čovjeka. To je alhemija koja jedan metal preobražava u drugi. One imaju izgrađivačku moć. Od jednog bića prave drugo: od slabašnog jako, od niskog uzvišeno, od sirovog zrelo. One imaju svojstvo pročišćenja. Otklanjaju sve nepodopštine i hrđe iz čovjeka. Imaju svojstvo poticanja. Izazivaju svijest i senzibilnost, a udaljavaju slabost i klonulost.
Zato ovakve stvari ne treba smatrati ljutnjom i srdžbom. To je milost u obliku ljutnje, dobro u odjeći zla, blagodat u odjeći svoje sušte suprotnosti.
O, Ti, čija je grubost bolja od ugodnosti,
Osveta Tvoja od duše je draža.
Ovo Ti je vatra, pa kakva će tek biti Tvoja svjetlost?
Žalost Ti je ovakva, kakvo će tek biti veselje?
Ako toliko slasti ima u Tvojoj grubosti,
Niko ne može dosegnuti do dubine Tvoje nježnosti.
Zaljubljen sam u milost i srdžbu Njegovu sigurno.
Kakva li čuda da sam zaljubljen u nešto sasvim oprečno.
U svemu tome sposobne osobe s potencijalom ubiru maksimalnu korist od ovih “neugodnih” poklona i blagodati u obliku nedaća. Ovakve sposobne osobe ne samo da se okorištavaju postojećim teškoćama već se u njima javlja žudno iščekivanje teškoća. Hrle im u susret i uvećavaju svoje teškoće. Mevlana Dželaluddin Rumi navodi primjer za ove sposobne ljude koji kroz teškoće dolaze do savršenstva, napreduju i postaju sve snažniji:
Postoji životinja koja asgar se zove
Koja od udaranja jača postaje.
Dok je udaraš bolja biva,
Od rana štapa se deblja.
Duša vjernika, bez sumnje, poput te je životinje,
Koja ranama nedaća jača i deblja postaje.
Upravo zbog toga su nedaća i lomova poslanici
Imali više nego sva ostala stvorenja.
Kako bi njihove duše u odnosu na sve ostale postale jače,
Jer ni jedna druga skupina nije vidjela te nedaće.
Mevlana navodi još jedan primjer iste stvari. On osobe koje se suočavaju s problemima poredi s kožom koja se štavi, te kaže:
Koža od soli postaje otporna na nedaće,
Lijepa poput uštavljene taifske kože.
Da je nisi namazao gorkim i ljutim sastavom,
Ubuđala bi se, istruhla bi i smrdjela.
Čovjeka smatraj poput kože,
Koja je od vlažnosti postala ružna i teška.
Ti čovjeka namaži mnoštvom gorčine i ljutine
Kako bi postao čist, nježan i lijep.
Ako ne možeš podnijeti, o prijatelju,
Zadovoljstvo Božijom odredbom pokaži
i onda kada te Allah iskušava
a da te za tvoju volju ne pita.
Nedaća od Prijatelja je vaše pročišćenje,
Njegovo znanje nadilazi vaše promišljanje.
Iz ovog nam je postalo jasno kako Bog svoje prijatelje izlaže teškoćama i time smo dali odgovor na prvo pitanje.
Božija iskušenja
Došli smo i do drugog pitanja, a ono glasi: Kakvo značenje i smisao imaju kušnja i ispit u ovom slučaju? Iz dosada rečenog u određenoj mjeri postao nam je jasan odgovor na ovo pitanje. Slijedi pojašnjenje.
Nekada se određena stvar podvrgne testiranju kako bi se nepoznato pretvorilo u poznato. U tom smislu uzima se nešto što bi bilo mjerilo ili vaga, kao, naprimjer, kada se stavi neka roba na vagu da bi se shvatilo kolika je njena stvarna vrijednost. Vaga je ovdje samo sredstvo određivanja vrijednosti nekog tijela. Njena uloga je samo ta da nam otkrije stvarnu težinu tijela. Vaga nema nikakvu ulogu u povećavanju ili smanjenju tijela. Sva ostala pomagala koja se koriste za određivanje mjere stvari su takva. Termometar određuje temperaturu ili stepen zagrijanosti zraka ili čovjekovog tijela. Metar određuje dužinu neke stvari. Logika je nauka koja se još zove i “mjerodavna nauka”. Svrha logike je da mjeri, odnosno provjerava oblik argumentacije i, ako bude propusta u iznošenju argumenata, uz pomoć logičkih zakona i pravila to će biti uočeno.
Ako ispit i testiranje budu u značenju upotrebe vage ili mjerila kako bi se pronašle i prepoznale nepoznanice, onda zasigurno takvo što neće imati smisla u vezi s Uzvišenim Gospodarom. Ispit svakako ima i drugi smisao, a to je izvođenje iz stanja potencijala u aktualno stanje i usavršavanje.
Kada Uzvišeni Bog ispituje robove putem nedaća, to znači da tim putem dovodi svakog pojedinačno do onog savršenstva kojeg je dostojan. Filozofija teškoća i nedaća nije samo mjerenje težine, stepena ili količine, već povećavanje težine, podizanje stepena, uvećavanje količine. Bog ne iskušava da bi se pokazala stvarna težina, duhovni stepen ili granica, kao ni veličina nečije ličnosti. Kada Uzvišeni Bog iskušava, to znači da On izlaže roba nedaćama i teškoćama kako bi se uvećali njegova stvarna težina, duhovni stepen i veličina. Uzvišeni Bog ne iskušava da bi se ustanovilo ko je zbiljski dženetlija ili džehenemlija. Uzvišeni Bog iskušava robove i izlaže ih problemima kako bi onaj koji želi ući u Džennet, prolazeći kroz teškoće, sebe učinio zaslužnim i dostojnim Dženneta, a da oni koji nisu dostojni toga ostanu na istom mjestu.
Hazreti Ali u pismu koje je uputio namjesniku Basre, Osman ibn Hunejfu, nakon što ga savjetuje da se ne prepušta raskošnom životu, da se ne odaje užicima i da ne zanemaruje svoju dužnost, spominje svoj jednostavan način života koji je podaleko od ugodnosti i u kojem se zadovoljava ječmenim hljebom. U nastavku pisma Imam Ali, mir s njim, kaže:
“Možda se neki čude kako Ali s ovakvom hranom ima snage da se sučeli i pobijedi najhrabrije ljude? Sudeći po svemu, ovakav način života trebao ga je učiniti slabašnim i nemoćnim.ˮ
Sam Imam Ali, mir s njim, odgovara kako oni griješe, jer težak život ne smanjuje snagu, već su upravo ugodnosti i lagodan život to što umanjuje snagu.
أَلاَ وَ إِنَّ الشَّجَرَةَ الْبَرِيَّةَ أَصْلَبُ عُوداً، وَ الرَّوَائِعَ الْخَضِرَةَ أَرَقُّ جُلُوْداً، وَ النَّبَاتَاتِ الْبَدَوِيَّةَ أَقْوَى وُقُودَاً
“Znaj dobro da je doista drvo iz šume najtvrđe građe dok grane zelene imaju koru najnježniju i da su grmovi divlji vrlo moćni u gorenju i spori u gašenju.ˮ[2]
To znači da je čvršće pustinjsko i šumsko drveće koje nije vidjelo njegu vrtlara, dok su zelena i svježa stabla koja su stalno pod nadzorom vrtlara i kojima se pruža njega krhkija i neizdržljivija. Pustinjsko bilje i ono koje raste u divljini u usporedbi s kućnim cvijećem bolje i duže gori. I ljudi koji su osjetili hladnoću i toplotu, koji su imali uspone i padove, koji su podnosili muke i hvatali se u koštac s problemima, imaju veću izdržljivost i snagu od onih koji su rasli u “svili i kadifi”. Razlika je između snage koja izvire iznutra i one koja uzima pomoć izvana. Najbolje je da se unutarnje neograničene snage i sposobnosti čovjekove izvedu na vidjelo i istaknu se. Imam Ali na jednom mjestu kaže da ne upućujemo Gospodaru dovu na ovakav način:
أللّهُمَّ أِنّى أَعُوذُ بِكَ مِنَ أَلْفِتْنَةِ
“Bože, utječem Ti se od iskušenja i smutnje!ˮ, jer nema osobe koja se ne suočava s problemima i iskušenjima, već nam kaže da govorimo:
أللّهُمَّ أِنّى أَعُوذُ بِكَ مِنَ مُضِلّاتِ أَلْفِتَنِ
“Bože, utječem Ti se od iskušenja koja odvode u zabludu!ˮ
Konformizam
U istoj mjeri u kojoj suočavanje s teškoćama odgaja, upotpunjuje i “glačaˮ čovjeka, udaljavanje od teškoća ima suprotan učinak. Upravo zato naučnici kažu da je najveće zlo koje se čini djeci ono što čine neupućeni roditelji iz prevelike ljubavi i naklonosti prema njima, tj. posvećuju djeci neumjerenu pažnju, brane im da se suoče s problemima i čine ih razmaženim. Te stvari prave od djeteta bespomoćno i slabašno biće. Čine ga “razoružanim“ na sceni života. Zbog njihovih pogrešnih postupaka najmanja neugodna situacija će takvu djecu oboriti s nogu. Najmanja promjena okolnosti će ih uništiti. Oni podižu dijete kao osobu koja nikad u životu nije ušla u vodu, nije plivala i nije naučila plivati. Takva osoba, kada se odjedanput nađe suočena s morskim valovima i htjedne zaplivati, neće moći. Osoba koja ne zna plivati utopit će se pri prvom kontaktu s vodom. Plivanje nije nešto što se može naučiti bez prakse. Ne može se proplivati iščitavanjem knjiga u kutku sobe. To je umijeće, bolje reći praktična tehnika. Mora se ući u vodu i upravo tu, kroz djelovanje i zalaganje, tonjenje i isplivavanje, naučiti kako se pliva. Na samom početku našeg govora citirali smo hadis u kojem se kaže da, kada Allah zavoli svog roba, potopi ga u nedaće, tj. baca ga u teškoće. U hadisu se koristi riječ gatt, što znači potapanje u vodu. To znači da, kada Bog nekoga voli, On ga potapa i baca u teškoće. Zašto? Da bi naučio put izlaska iz teških situacija, da bi naučio plivati u moru nedaća i iskušenja. Nema drugog puta. Božija milost je ta koja, suočivši roba s problemima, osigurava sredstva poduke plivanja u moru nedaća i njegovo zdravo izbavljenje iz njih. Zato je to, bez sumnje, pokazatelj ljubavi Božije.
U vezi s nekim pticama je zabilježeno da, kada kod njihovih ptića izbije perje i počnu zamahivati krilima, one ih izvode van gnijezda kako bi ih naučile tehnici letenja. Ptica nosi svoga ptića u visine, a potom ga pušta. Ptić se neko vrijeme bori i maše krilima sve dok se ne zamori. Onog trena kada ptić izgubi snagu i pođe padati, majka mu priskače u pomoć, nosi ga na svojim krilima da bi ga ponovo nakon nekoliko trenutaka pustila s visine. Ponovo se ova životinja trudi, podiže se i pada i na koncu zamara se. Kada se potpuno umori, majka ga ponovo uzima i posjeda na svoja krila. Ovaj postupak ponavlja se više puta sve dok sasvim ne savlada letenje.
Ovaj se prirodni princip treba primjenjivati i kod odgoja djece. Dijete od početka treba biti upoznato s naporom, radom, zalaganjem i teškoćama. Međutim, najplemenitije stvorenje najčešće djeluje suprotno ovom načelu. Povlašteni stalež, umišljajući da je rad samo zbog straha od siromaštva, ustežu se od rada i napora i svoju djecu odgajaju kao nemoćnu, nesretnu i slabašnu.
Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso) u svojoj knjizi Emil ili o odgoju u vezi s ovakvim načinom odgoja kaže: “Kada bi ljudi do kraja života ostali u državi u kojoj su se i rodili, kada bi tokom cijele godine bilo samo jedno godišnje doba, kada ljudi ne bi nikako mogli mijenjati svoju sudbinu, takav način odgoja imao bi svoje dobre strane. Ali, ako uzmemo u obzir brzu promjenu okolnosti kod čovjeka, trebamo priznati da nema besmislenijeg i neispravnijeg metoda od toga da jedno dijete odgojimo uz pretpostavku da nikad ne treba izlaziti iz sobe i da mu sluge stalno budu na raspolaganju. Kada bi taj nesretnik kročio jedan korak zemljom i kada bi se spustio za jednu stepenicu niže, stradao bi.”
On dalje nastavlja: “Ako tijelo bude u obilnom blagostanju, duh se pokvari. Osoba koja ne poznaje bol i muku neće znati užitak saosjećanja niti slatkoću samilosti. Srce takvog čovjeka neće biti ganuto ničim. Iz tog razloga takav čovjek neće moći ostvariti suživot s ljudima i bit će poput sotone među njima.”
Filozofija teških obaveza
Ibadeti i vježbe koje se više puta obavljaju, a koje su svetom vjerom islama propisane, jedna su vrsta duhovne vježbe, jedna vrsta kušnje i oblik podnošenja teškoća. Neki od ovih ibadeta su uistinu teški. Džihad je jedan od njih. Sasvim je jasno da se džihad ne slaže s konformizmom i ugodnošću. Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:
مَنْ لَمْ يَغْزُ وَ لَمْ يُحَدِّثْ نَفْسَهُ بِغَزْوٍ ماتَ عَلى شُعْبَةٍ مِنَ النِّفاقِ
“Ko ne bude ratovao za vjeru ili u duši to ne bude želio, umrijet će s jednom vrstom licemjerstva.”[3]
Neki zastori i tmine mogu se ukloniti samo džihadom i u okolnostima takvih napora. Neka uzvišena moralna svojstva ne mogu se pojaviti osim na bojnom polju. Hrabrost i smjelost neće se pojaviti čitanjem knjiga, sjedenjem u osami i zavlačenjem u kutak sobe.
Hadždž je također jedan od ibadeta. Svako onaj ko je u mogućnosti dužan je najmanje jednom u životu obaviti ovu društvenu i obredoslovnu obavezu. Ipak, ona nije bez teškoća. Hazreti Ali u vezi s Kabom kaže:
وَ لَوْ أَرَادَ سُبْحَانَهُ أَنْ يَضَعَ بَيْتَهُ الْحَرَامَ وَ مَشَاعِرَهُ الْعِظَامَ بَيْنَ جَنَّاتٍ وَ أَنْهَارٍ وَ سَهْلٍ وَ قَرَارٍ، جمِّ الأَشْجَارِ، دَانِي الِّثمَارِ، مُلْتَفِّ الْبُنَى، مُتَّصِلِ الْقُرَى، بَيْنَ بُرَّةٍ سَمْرَاءَ وَ رَوْضَةٍ خَضْرَاءَ، وَ أَرْيَافٍ مُحْدِقَةٍ، وَ عِرَاصٍ مُغْدِقَةٍ، وَ رِيَاضٍ نَاضِرَةٍ، وَ طُرُقٍ عَامِرَةٍ، لَكَانَ قَدْ صَغُرَ قَدْرُ الْجَزَاءِ عَلَى حَسَبِ ضَعْفِ الْبَلاَءِ. وَ لَوْ كَانَ الإِسَاسُ الَْمحْمُولُ عَلَيْهَا، وَ الأَحْجَارُ الْمَرْفُوعُ بِها بَيْنَ زُمُرُّدَةٍ خَضْرَاءَ، وَ يَاقُوتَةٍ حَمْرَاءَ؛ وَ نُورٍ وَ ضِيَاءٍ، لَخَفَّفَ ذلِكَ مُصَارَعَةَ الشَّكِّ فِي الصُّدُورِ، وَ لَوَضَعَ مُجَاهَدَةَ إِبْلِيسَ عَنِ الْقُلُوبِ، وَ لَنَفَى مُعْتَلَجَ الرَّيْبِ مِنَ النَّاسِ، وَ لكِنَّ اللَّهَ يَخْتَبِرُ عِبَادَهُ بِأَنْوَاعِ الشَّدَائِدِ، وَ يَتَعَبَّدُهُمْ بِأَنْوَاعِ الْمجَاهِدِ، وَ يَبْتَلِيهِمْ بِضُرُوبِ الْمَكَارِهِ إِخْرَاجاً لِلتَّكَبُّر مِنْ قُلُوبِهِمْ، وَ إِسْكَاناً لِلتَّذَلُّلِ فِي نُفُوسِهِمْ. وَ لِيَجْعَلَ ذلِكَ أَبْوَاباً فُتُحاً إِلَى فَضْلِهِ، وَ أَسْبَاباً ذُلُلاً لِعَفْوِهِ
“Da je Allah Uzvišeni htio postaviti Časni Hram Svoj i velika sveta znamenja Svoja među vrtovima, rijekama, blagim i ravnim nizinama, mnoštvom drveća, obiljem plodova, kućama gustim, naseljima zbijenim, nasadima zelenim, predjelima plodnim, ravnicama navodnjenim, voćnjacima cvjetnim i putima prepunim, onda bi se zasigurno smanjila vrijednost nagrade srazmjerno lahkoći iskušenja. Da su temelj na kojem je Hram izgrađen i kamenje kojim je izidan bili od dragulja zelenih i crvenih, i tu postojali svjetlost i blistavost, onda bi to slabilo djelovanje sumnje u grudima, odbijalo od srca učinak truda Iblisova i priječilo talasanje slutnji zlih u ljudima.
Ali, Allah iskušava robove Svoje teškoćama raznim, određuje im da služe kroz napore raznovrsne i iskušava ih neugodnostima različitim, sve to da bi istjerao oholost iz srca njihovih, da bi nastanio poniznost u duše njihove i da bi sve to učinio kapijama otvorenim za dobrotu Svoju i sredstvima prikladnim oprosta Svoga.ˮ[4]
Nevolje i poteškoće
Na samom kraju kratko ćemo podsjetiti na jednu stvar. Moguće je da neko postavi ovakvo pitanje: S obzirom na rečeno, kako objasniti tvrdnju da u islamu nema teškoća, opterećenja i muke?
Radi se, u stvari, o dvije stvari. Tačno je da se odredbe svete vjere islama ne temelje na mukama i teškoćama:
مَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ
“U vjeri vam ništa teško nije učinio.”[5]
Allah ih nije postavio na takav način da djelovanje u skladu s tim odredbama predstavlja čovjeku okove na nogama i stvara mu smetnje. Međutim, ovo nije razlog da islam temelj svog odgoja postavi na temeljima razmaženosti i slabosti. Razmaženost, koja za sobom povlači slabost i klonulost, jedna je stvar, a nepostojanje teškoća, muka, smetnji i okova u islamskim obavezama sasvim druga stvar.
[1] Usūli Kāfi, sv. 2, str. 255.
[2] Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994, pismo 45, str. 207. (Svi citati iz Staze rječitosti u nastavku knjige bit će navođeni prema ovom izvoru, osim ako ne bude drugačije naglašeno.)
[3] Sunen Nesāi, sv. 6, str. 8.
[4] Staza rječitosti, govor 191.
[5] Al-Hadždž, 78.
