Veličina grijeha

Veličina grijeha

Veličina grijeha u zavisi od dvije stvari: odvratnosti čina i odvratnosti počinioca. Odvratnost čina odnosi se na zlo i ružnoću koji postoje u samom djelu, ne osvrćući se na duhovna obilježja i osobine samoga grješnika. Odvratnost počinioca odnosi se na umna i duhovna stanja grješnika, zanemarujući osobine samog djela. Umna stanja grješnika podrazumijevaju posjedovanje nepokornog, buntovnog i prijestupničkog duha te nebrigu o pravima Boga i drugih ljudi. Naravno, u pogledu odvratnosti čina svi grijesi su veliki, jer svjesno i svojevoljno oglušivanje o naredbe Uzvišenog i Milostivog Boga je veoma ružno i odvratno. Kutb Ravendi prenosi sljedeće:

“Uzvišeni Bog je objavio Uzejru, a.s.: ‘O Uzejre, kad u grijeh kakav zapadneš, ne gledaj u sićušnost njegovu, već gledaj Kome si neposluh iskazao…”[1]

Međutim, usprkos svemu rečenom, stanje odvratnosti počinioca nije isto kod svih grješnika, jer jedan čovjek može počiniti grijeh u plamenu strasti, dok neko drugi isti taj grijeh čini iz pokvarenosti i nevjerovanja. Nema sumnje da je grijeh potonjeg veći od grijeha pređašnjeg, jer je kod potonjeg poticaj za činjenje grijeha bila namjera da iskvari i izopači druge ljude. Ovaj grijeh je toliko velik i odvratan da se njegov počinilac, u slučaju da istrajava u njegovom ponavljanju, smatra mufsidun fi-l-erdi (onim koji na Zemlji nered čini), te ponekad mora biti osuđen na smrt. Dok slučaj onog prvog ne zaslužuje tako oštru osudu i kaznu.

Prema tome, i u odvratnosti čina i u odvratnosti počinioca postoji pojam veličine, i upravo taj pojam određuje da li će se neki grijeh, u oba ova vida, smatrati velikim ili pak malim grijehom. Moguće je, isto tako, da u pogledu odvratnosti počinioca neki grijeh bude smatran velikim, a u pogledu odvratnosti čina malim, i obratno.

Imajući u vidu ove postavke, dolazimo do dva važna zaključka:

Prvo, grijesi su Bogom zabranjeno mjesto (zabranjeno područje). Oni koji se ustežu od ulaska u ovo zabranjeno područje ne smiju mu se ni približavati, jer Uzvišeni Bog kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَقْرَبُوهَا

…To su granice Božije, pa im se ne približujte![2]

Na drugom mjestu kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَعْتَدُوهَا

…To su granice Božije, pa ih ne prelazite![3]

Naravno, izraz fe la takrebuha (“pa im se ne približujte”) puno zornije objašnjava smisao onoga što se želi kazati, jer se u ovom izrazu zabranjuje samo približavanje granicama grijeha, dok je u onom drugom predmet zabrane prelaženje granica grijeha. U jednom drugom ajetu stoji:

وَالَّذِينَ لَا يَشْهَدُونَ الزُّورَ وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا

I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, kad prolaze pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.[4]

I još se kaže:

وَلاَ تَقْرَبُواْ الزِّنَى إِنَّهُ كَانَ فَاحِشَةً وَسَاءَ سَبِيلاً

A bludu se ne približujte, jer to je razvrat, a ružan li je to put![5]

U svim ovim ajetima Uzvišeni Bog upozorava ljude da se ne približavaju granicama grijeha, jer koliko li je samo onih koji su prolazili pokraj zabranjenog područja pa su i protiv svoje volje ušli u nj i bili uništeni.

Upravo o tome govore mnoge predaje od Poslanika, s.a.v.a., i Imama, mir neka je s njima, dok ćemo mi ovdje navesti samo neke od njih:

“Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se kloni tih stvari nejasnih, spasit će se od zabranjenih, a ko se bude držao stvari nejasnih, počinit će zabranjene i propast doživjeti odakle se i ne nada.'”[6]

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

“Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se ostavi onog što mu je nejasno, prije će se ostaviti onog od zabranjenih stvari što mu je jasno, a grijesi su zabranjeno područje Božije, pa ko oko njih pase ne treba mu puno da u njih zagazi.”[7]

Treba reći i to da svrha otvaranja ove rasprave te navođenja ajeta i predaja kojima smo je potkrjepljivali nije potvrđivanje stavova ahbarijuna,[8] utemeljenih na obaveznoj predostrožnosti u slučajevima nejasnoće propisa, već napomena da oni koji se žele sačuvati grijeha i koji nastoje ne zgriješiti u jasnim slučajevima trebaju biti oprezni i u slučajevima koji su nejasni. Oni ne bi trebali dolaziti ni blizu sumnjivih slučajeva, kako ih, ne daj Bože, šejtanska i nagovaranja vlastite strasti ne bi odveli u grijeh. Ovo je jedna vrsta duhovne vježbe kojoj polaznici duhovnog putovanja moraju posvetiti posebnu pažnju, a onom ko se ne zaputi ovom stazom teško da će u potpunosti uspjeti u napuštanju grijeha.

Drugo, tu je neistrajavanje u grijehu; odnosno, koliko god grijeh malen bio, duhovni putnik ga se treba kloniti. Međutim, ako usljed provale nagona ili pak potcjenjivanja nekog grijeha, počini grijeh, odmah se treba sjetiti Boga i oprati se suzama žaljenja i vodom pokajanja, kao što Uzvišeni Bog veli:

وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُواْ فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُواْ أَنْفُسَهُمْ ذَكَرُواْ اللهَ فَاسْتَغْفَرُواْ لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلاَّ اللهُ وَلَمْ يُصِرُّواْ عَلَى مَا فَعَلُواْ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

…I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Boga sjete i oprost za grijehe svoje zatraže – a ko osim Boga grijehe prašta? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.[9]

Prema tome, čovjek nikada nijedan grijeh ne smije smatrati malim niti zakazati na polju popravljanja i iskupljenja. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”^[10]

Na drugom mjestu kaže:

“Ne smatrajte beznačajnim grijehe male, jer se uistinu i grijesi mali broje i na velike svode.”[11]

On opet na jednom mjestu kaže:

“Doista je Uzvišeni Bog sakrio četiri stvari u druge četiri: (…) Sakrio je srdžbu Svoju u neposluhu prema Njemu, zato nipošto ne smatraj beznačajnim niti jedan oblik neposluha prema Njemu: možda se srdžba Njegova podudara s neposluhom prema Njemu, a ti to ne znaš.”[12]

[1] Džami'u ehadisi-š-ši'a, sv. 13, str. 334. Iz ovog se može pretpostaviti zašto se istrajavanje u malim grijesima smatra velikim grijehom. To je stoga što istrajavanje u grijehu dokazuje postojanje nepokornog i buntovnog duha koji vodi povećavanju odvratnosti počinioca i na kraju se odražava na veličinu grijeha, iako samo djelo ne mora biti mnogo ružno. U jednoj predaji stoji:

“Najveći je onaj grijeh u kojem je počinilac njegov istrajan.” (Džami'u ehadisi-š-ši'a, sv. 13, str. 334.)

[2] El-Bekare, 187.

[3] El-Bekare, 229.

[4] El-Furkan, 72

[5] El-Isra’, 32.

[6] Usul-e Kafi, sv. 1, str. 68, (Kitabu fadli-l-mu'allim, Babu ihtilafi-l-hadis); Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 18, str. 114, hadis br. 9.

[7] Nehdžu-s-se'ade fi mustedreki Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 225.

[8] Skupina islamskih učenjaka koji su vjerovali u primarnost predaja, odbacujući primarnost razuma.

[9] Ali Imran, 135.

[10] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 559.

[11] Biharu-l-envar, sv. 70, str. 351, hadis br. 47.

[12] Hisalu Saduk, sv. 1, str. 198,  hadis br. 26.