Imam Hasan, a.s., u kratkim crtama

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 4
Share

Imam Hasan, a.s., u kratkim crtama

Imam Ebu Muhammed el-Hasan ibn Ali ibn Ebu Talib el-Mudžteba, drugi imam iz porodice Božijeg Poslanika nakon njega, poglavar mladića u Džennetu po mišljenju svih prenosilaca hadisa; jedan od dvojice kojima se graniči potomstvo Allahovog Poslanika; jedan od četverice s kojima se Božiji Poslanik nadmetao protiv kršćana iz Nedžrana; jedan od očišćenih od kojih je Svevišnji Allah udaljio svaku vrstu prljavštine; jedan od Poslaniku bliskih prema kojem je Svevišnji zapovjedio ljubav; jedna od dvije teške stvari do kojih ko god bude čvrsto držao, spašen je i za kojim ko god zaostane, zalutao je i krenuo stranputicom.

Odrastao je u krilu svog djeda, Allahovog Poslanika. Hranio se s vrela njegovog poslanstva, ćudi, blagosti i velikodušnosti. Stalno je bio s njim, pod njegovom pažnjom, sve dok za Svog Poslanika Allah nije odabrao Kuću vječnosti, nakon što je mu je Poslanik ostavio u naslijeđe svoju uputu, učtivost, strahopoštovanje i poglavarstvo i učinio ga dostojnim vođstva koje ga čeka nakon oca. U više prilika njegov djed izričito je ukazao na tu činjenicu:

ابْنَايَ هَذَانِ إِمَامَانِ قَامَا أَوْ قَعَدَا اللَّهُمَّ إِنِّي أُحِبُّهُمَا فَأَحِبَّهُمَا وَ أَحِبَّ مَنْ يُحِبُّهُمَا.

„Hasan i Husejn su imami bilo da stoje ili sjede. Bože, zaista volim njih dvojicu pa voli i Ti njih i svakog ko njih voli.“

U ovom velikom Imamu sakupljeni su čast poslanstva i imameta pored časti plemenitog roda. Muslimani su pronašli u njemu ono što su imali u njegovom djedu i ocu do te mjere da ih je podsjećao na njih dvojicu. Zato su ga voljeli i uvažavali. On im je bio jedini autoritet nakon njegovog oca, u teškoćama koje su im se dešavale u životu, u teškim vjerskim pitanjima, a posebno onda kada je islamski ummet kročio u život pun gorkih dešavanja kojima do tada nisu vidjeli ni slične.

Imam Mudžteba je svim svojim stavovima i samim svojim životom bio lijep primjer za visoke poslaničke i islamske ćudi u podnošenju uznemiravanja i nevolja radi Uzvišenog Allaha i u ukrašenosti lijepom strpljivošću i velikom blagošću, tolikom da mu je najzagriženiji neprijatelj, Mervan Ibn Hakem, priznao da je njegova strpljivost jednaka planinama. Također je bio poznat po velikodušnosti, plemenitosti, darežljivosti toliko da se isticao među svim poznatim darežljivim, plemenitim i dobrostivim.

Imam Hasan el-Mudžteba nakon svog djeda ostao je pod pažnjom svoje majke, hazreti Fatime, čiste i istinoljubive, i oca, poglavara Poslanikovih „nasljednika“, vođe onih osvijetljenih vedrih lica; njih dvoje bili su u neprestanoj borbi protiv onih koji su prisvojili nasljedno mjesto njegovog djeda, s.a.v.a. I nije prošlo mnogo kada se okrenula ova stranica njegovog života preseljenjem njegove majke Zehre – otac mu je ostao okružen mnoštvom nevolja, a on u svom djetinjstvu prisiljen stalno gledati ova iskušenja i kušati njihovu gorčinu. Međutim, zbog svijesti i osjećaja prema općem stanju i dešavanjima, on je činio mnogo više od onoga što se očekuje od njegovih vršnjaka. Zbog svega toga, te nakon što su vidjeli stepen njegovog značaja kod njihovog Poslanika, muslimani su ga počeli poštivati i uvažavati. U vrijeme Omerovog hilafeta Imam Hasan, a.s., je odrastao u mladića i sa svojim ocem pristupio podučavanju ljudi i rješavanju njihovih problema.

U vrijeme Osmana Imam Hasan, a.s., je stao uz svog oca, posvetio se radu za islam i učestvovao s njim u sprečavanju bolesti koja se počela širiti u tijelu ummeta i islamske vlasti u to vrijeme. Imam Ali, poput ostalih ashaba, nije bio zadovoljan Osmanovim i postupcima njegovih namjesnika, ali nije bio zadovoljan ni njegovim ubistvom. Zato su on i njegovi sinovi zauzeli stav da mudro ispravljaju stanje. Međutim, Osmanova družina nije željela ništa osim kvarenja stanja i posrednog huškanja na njegovo ubistvo, dok je Imam Ali, a.s., i dalje pokušavao u okvirima Božijih propisa vratiti stvari na svoje mjesto.

Imam Hasan ibn Ali, Poslanikov unuk, bio je uz oca u svemu što je on govorio i radio. Sudjelovao je s njim u svim nametnutim mu ratovima. Kad god se iskomplikovalo ratno stanje, on je zaželio da mu otac dopusti nastavak borbe i vođenje napada. A otac, on je jako pazio na njega i njegovog brata iz straha da će se njihovim ubistvom prekinuti potomstvo Allahovog Poslanika. Imam Hasan, a.s., je do posljednjeg trenutka ostao uz svog oca, pretrpio teškoće kakve je on trpio od Iračana, osjetio sve njegove bolove, vidio da je Muavija razasuo svoje propagatore, mamio komandante očeve vojske imetkom i visokim položajima, sve dok ih većinu nije odvojio od njega. Imamu Aliju preostalo je samo još priželjkivati da ih se riješi smrću ili pogibijom. I postao je šehid. Ostao je Imam Hasan, a.s., u tim olujama između nevjernih Kufljana i razbijenih grupica haridžija otpadnika i izazivanja stanovnika Šama, nepravednika.

Nakon što je Imam Ali jasno i izričito ukazao na hilafet svog sina Hasana i predao mu sva naslijeđa poslanstva, stanovnici Kufe, muhadžiri i ensarije, saglasili su se s tim i dali mu prisegu za hilafet. Njega je Svevišnji Allah očistio od svake vrste nedostatka i prljavštine, pored toga što su se u njemu sastali svi uvjeti za hilafet, kao što su znanje, bogobojaznost, odlučnost, dostojnost, nadmetanje ljudi za davanje prisege njemu u Kufi i Basri, poput prisege stanovnika Hidžaza, Jemena, Perzije i ostalih područja koja su držala do vlasti i prisege njegovom ocu. Kada je vijest o prisezi stigla Muaviji i njegovim sljedbenicima, oni su se svim sredstvima smutnje i prevare počeli truditi da pokvare njegovu vlast i poremete stanje.

Imam Hasan, a.s., je preuzeo vlast poslije svog oca i poduzeo je najbolje što je bilo moguće uraditi u toj atmosferi punoj smutnje i zavjere. Odredio je namjesnika za njihova mjesta, preporučio im pravednost, dobročinstvo i borbu protiv nepravde i nasilja; išao je putem svog oca, koji je sam po sebi bio nastavak načina upravljanja njegovog djeda, Božijeg Poslanika.

Usprkos tome što je znao o Muaviji, njegovom licemjerju, obmanjivanju i neprijateljstvu prema poslanici njegovog djeda, pokušaju oživljavanja džahilijetskih običaja… nije proglasio rat protiv njega, osim onda kada mu je pisao pisma jedno za drugim, pozivajući ga na ujedinjenje riječi i stvari muslimana i ne ostavljajući mu u tome nikakav izgovor ili argument.

Imam Hasan, a.s., je slao pisma Muaviji, a znao je da se on neće odazvati njegovom pozivu i da će zauzeti stav koji će biti još sramniji od njegovih ranijih stavova prema njegovom ocu, Imamu Aliju, naročito kada je od svojih zavjera protiv njegovog oca već ubrao plodove privremenog uspjeha. On je znao da će Muavija, ako ne nađe puta varanjem, upotrijebiti silu. Međutim, Imam Hasan, a.s., je smatrao da je dužan objelodaniti islamskom svijetu svu mržnju i neprijateljstvo koje je tajila emevijska kuća prema Poslaniku i njegovoj porodici i zavjeru protiv islama i muslimana.

Muavija je bio siguran da je sve na njegovoj strani, s obzirom na njegovu čvrstu vezu s većinom komandanata u vojsci Imama Hasana te obmanjivanje javnog mnijenja, a pokušao je primamiti i samog Imama imetkom i obećanjem hilafeta nakon njega. Međutim, Imamov stav se nije promijenio zbog Muavijinih prijetnji i obećanja. Muavija je shvatio Imamovu čvrstinu u njegovom principijelnom stavu pa je napravio sve uslove za rat protiv njega. On je bio siguran da će bitka završiti u njegovu korist, a Imam Hasan, a.s., i njegovi vjerni sljedbenici biti ubijeni ili zarobljeni. Međutim, znao je da bi ga ovakvo prisvajanje lišilo privida poštivanja šerijata koji je pokušao prikazati običnim muslimanima. Zbog toga je bio krajnje oprezan u upuštanju u rat protiv Imama Hasana, oslanjajući se radije na zavjeru, prevaru, obmanjivanje, kupovinu savjesti i cijepanje vojske Imama Hasana. Imam Hasan, a.s., nije imao drugi izbor do prihvatiti mir nakon što je cijela vojska i većina komandanata popustila i nije ostala s njim, osim male grupe njegove porodice i vjernih prijatelja, pa se odrekao vlasti da bi manjim izbjegao veće zlo u takvoj uzavreloj situaciji. Njegov izbor mira bio je rezultat politički krajnje mudrog i zrelog iskustva s ciljem ostvarivanja uzvišenih dobrobiti islama i njegovih visokih ciljeva.

Imama Hasana, a.s., oštro su kritikovali njegovi sljedbenici i prijatelji, čije strpljenje nije moglo podnijeti Muavijinu nepravdu, iako je većina njih shvatila tešku situaciju koja je Imama primorala na izbjegavanje sukoba i odustajanje od vlasti. Mnogi od velikana muslimana i njihovih vođa osjećali su težak udarac zbog tog događaja jer je duša emevija bila ispunjena mržnjom prema islamu i njegovim odanim pozivateljima te žudnjom za oživljavanjem džahilijetskih običaja u svim njihovim oblicima, iako su oni već bili uništeni dolaskom islama.

Međutim, Imam Hasan, a.s., je svojim uvjetovanjem primirja otvorio prostor da Muavija otkrije svoj stvarni džahilijetski naum, da bi pokazao običnim, jednostavnim muslimanima ko je Muavija. Zato je primirje bila pobjeda čim je razotkrila i osramotila politiku prevare kojom se bio zaštitio njegov neprijatelj.

Imamov plan je uspio kada je sam Muavija počeo sudjelovati u otkrivanju svoje iskrivljene stvarnosti, i to svojom jasnom izjavom da se on nije borio radi islama, već je borbu vodio radi vlasti i dominacije nad muslimanima te da neće ispoštovati nijedan uvjet primirja. Ovim proglasom i Muavijinim koracima preduzetim s ciljem udara na linije Imama Alija i njegove časne sinove i ubijanja njegovih najboljih prijatelja i poštovalaca, on je skinuo veo s ružnog emevijskog lica. Imam Hasan, a.s., je obavljao dužnost očuvanja te linije. Usprkos tome što je bio udaljen od vlasti, pazio je na svoje uporište u narodu pa ga je zaštitio od opasnosti koje su mu prijetile osvješćivanjem i mobilisanjem. Imao je aktivnu i jako pozitivnu ulogu, što mu je donijelo i puno neprijatnih stvari, kao što su prismotra i opkoljavanje. Puno pokušaja njegovog ubistva otkrilo je Muavijinu bojazan i strah od Imama Hasana kao snage koja izražava osjećanje ummeta i njegovu razvijajuću svijest, a možda sa sobom nosi i opasnost revolucije protiv nepravde Emevija. I upravo zato je tačno ono što je kazano, a to je da je primirje Imama Hasana bila stvarna priprema za revoluciju njegovog brata, Imama Husejna. Imam Mudžteba je krunisao ovaj svoj veliki džihad, koji je u tim teškim uvjetima nadilazio džihad sabljom, svojom pogibijom, otrovan od strane najzagriženijih neprijatelja. Pa neka je mir na njega, na dan kada se rodio, dan kada je postao šehid i dan kada će biti proživljen.

  • 19 Maja, 2019