Hudejbija odraz poslaničke mudrosti i prikaz nebeske pomoći

Hudejbija odraz poslaničke mudrosti i prikaz nebeske pomoći

Cijela priča o Hudejbiji

Arapi su čuli za ujedinjenje saveznika i za njihovo kretanje prema Muhammedu, pa su neki bili učesnici u savezu, a neki su ga podržali i pokazali simpatiju. Uvjerili su se da je okupljanje u tom savezu najveće okupljanje koje je Arabijski poluotok ikad svjedočio i nisu nimalo sumnjali u to da će saveznici iskorijeniti Muhammeda, njegovu vjeru i pristalice.

Potom su saznali za priče o Hendeku, za dvoboj Alija ibn Ebu Taliba sa najjačim i najhrabrijim Arapinom, Amrom ibn Abdi Veddom, kako ga je Ali ubio i čuli su za međusobno razilaženje saveznika, šta su im učinili vjerovanja i njihov neuspjeh te očajni povratak nakon višednevnog opsjedanja Medine.

Arapi su pratili vijesti o borbama koje su se odvijale između Muhammeda, s.a.v.a., i jevrejskih plemena i gledali kako je on iz tih borbi izlazio kao pobjednik. Pratili su vijesti o vojnim pohodima koje je Muhammed, s.a.v.a., slao po raznim krajevima poluotoka kojima je kažnjavao plemena koja su pokazivala neprijateljstvo prema njemu ili su gajili želju da ga  napadnu.

Arapi su znali da je Muhammed, s.a.v.a., postavio obruč na trgovačkim putevima kojima putuju karavane kurejšijskih klanova prema Šamu, kako preko Medine tako i preko Iraka i da je on uporan u tome da obruč ostaje sve dok se Kurejšije ne sklone s njegovog puta prema Arapima.

On je nametnuo svoju vlast i svakog je dana širio i učvršćavao. Arapi, a prije svih Kurejšije, su shvatili da je slogan iskorjenjivanja Muhammeda samo mašta i da nije ostvariv. Nije moguće iskorijeniti Muhammeda niti ga uništiti. Zato su Arapi osjetili zbunjenost, a kurejšijski klanovi očaj. Svi su bili smeteni, osjećali su bol i gorčinu i postali beznadežni.

Klanovi su doživjeli vojni neuspjeh nakon što su upotrijebili sve planove i iskoristili svu moć i nisu mogli iskorijeniti Muhammeda ili ga ubiti, već nasuprot tome, kada god je došlo do sukoba s njim, on je izlazio jači, a Arapi su ga još bolje upoznali i još ih je više oduševljavao.

Kurejšijski klanovi su također doživjeli i medijski neuspjeh – niko im više nije vjerovao da je Muhammed lud, pjesnik, prorok, lažov ili čarobnjak, kako su njihovi mediji širili. Muhammed je pokazao izvanredno vođstvo koje je bilo iznad njihovih shvatanja i vjerovanja.

 

Priznavanje stvarnosti je jedino rješenje

Kurejšijskim klanovima nije ostalo ništa do li predaje Muhammedovoj stvarnosti, priznavanja njegove potpune kontrole trgovačkog puta prema Šamu i nemogućnosti ostvarivanja njihovog slogana – iskorjenjivanje i uništenje Muhammeda – ali nisu znali kako će izraziti svoje prihvatanje ovih zbilja bez skrnavljenja svoje uobraženosti i oholosti.

Rat protiv Muhammeda, s.a.v.a., im je odnio imetke, kao što je odnio njihove najbolje sinove i nisu više mogli biti konstantno vojno pripravni niti su se mogli suprotstavljati obruču. Nijedna njihova karavana više nije mogla proći a da ne bude zaplijenjena od strane Muhammeda, s.a.v.a., i njegovih drugova, a ljudi u karavanima su bivali ili zarobljeni ili ubijeni ili bi se vrlo teško izbavili. Posljednja vijest je bila o Muhammedovom, s.a.v.a., savladavanju karavane pod vođstvom Ebu-l-‘Asa ibn Rebi'a koji je bio bivši muž Zejnebe, Muhammedove, s.a.v.a., kćerke, a Poslanik, s.a.v.a., je naredio svojim drugovima da vrate sve što su zaplijenili iz karavane, zbog njemu poznatih razloga koji je on znao, pa se Ebu-l-‘As vratio i predao imovinu njihovim vlasnicima i pred kurejšijama razglasio svoje prihvatanje islama.^[1]

Ukratko kurejšijama više nije bilo nikako u interesu da nastave tenzije sa Muhammedom i nisu mogli dalje pred Arapima biti Muhammedovi neprijatelji.

Muhammed, s.a.v.a., od njih nije tražio mnogo. Najviše što je tražio je bilo da ga ostave samog sa Arapima i da budu neutralni, pa ako ga Arapi budu pobijedili i oni će biti na miru od njega, a ako ga Arapi ne budu pobijedili, on neće dirati Kurejšije. Sve Kurejšije su ovo shvatile. Ovaj Muhammedov zahtjev je predočen kurejšijskim klanovima pred bitku na Bedru. Utbe ibn Rebi'a ga je prenio. Najbolje je da se tenzije stišaju, da se prizna Muhammed, s.a.v.a., kao stvarna moć i da se puste Arapi nek sami određuju svoj stav prema njemu kako oni žele.

Poglavarstvo kurejšijskih klanova je željelo ovo rješenje i prihvatilo ga je, ali su osjećali neugodnost da to izjasne, objelodane i priznaju da je to njihovo razmišljanje i konačni zaključak.

Nisu znali kako da to izraze! Niti su znali kako da stupe u pregovore sa Muhammedom, s.a.v.a., nakon svega što su mu učinili i što je on njima učinio, u toku 19 godina prepucavanja, neprijateljstva, medijskih napada i vojnih sukoba.

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., spašava klanove od zbunjenosti

Pored toga što je Muhammed, s.a.v.a., vjerovjesnik, on je genijalan politički lider bez premca. U političkom procesu, najveći dio posla je u tome da političke radnje ili niz političkih radnji uputiš protivniku i precizno pratiš njegovu reakciju i nivo njegove bliskosti ili udaljenosti od onog što želiš.

Poslanik, s.a.v.a., je bio uvjeren da su kurejšijski klanovi postali potpuno nemoćni i uvjerili su se da ga ne mogu iskorijeniti i da ne postoji više vojno rješenje. Znao je da oni ne mogu više nastaviti stanje pripravnosti i opću mobilizaciju, ne mogu podnositi stanje obruča, da Arapi ne mogu kurejšijama dati više od onog što su već dali i da su oni (Arapi) shvatili da Muhammedova strana preuzima dominaciju nad klanovima tj. da budućnost pripada njemu.

Poslanik, s.a.v.a., je bio siguran da su Kurejšije zbunjeni u vezi sa samima sobom, da ozbiljno traže neki izlaz iz vrtloga, neki put da sačuvaju svoju čast i preostalu oholost, da srede svoje stvari s Muhammedom, s.a.v.a., tako da se ukloni stalna tenzija između njih i njega. Zato je Poslanik, s.a.v.a., odlučio da im pomogne, da ih izvede iz zbunjenosti i da ih blago privuče pregovorima radi uklanjanja stalnih međusobnih tenzija, te da proširi sigurnost na području Božijeg harema.

 

Odluka o obavljanju umre

Božija časna Kuća u Mekki je sveti hram za sve ljude, sigurno mjesto za sve, koju veličaju sva arapska plemena i vjeruju da je ona Božija časna Kuća, posjećuju je, hodočaste, iako su mnogobošci. Kurejšijski klanovi su se istakli i stekli popularnost zato što su bili susjedi Božije časne Kuće, štitili su je, služili joj i pokazivali počast njenim hodočasnicima. U historiji časne Kuće nije se desilo da je neko spriječio nekog hodočasnika ili nekog ko je želio posjetiti časnu Kuću. Dakle, hodočašće i posjeta Kuće bilo je apsolutno pravo za svakog čovjeka. Šta onda sprječava Muhammeda, s.a.v.a., kao jednog od ljudi, da posjeti časnu Kuću? Šta sprječava muhadžire, Avsa i Hazredža, a svi su oni u najmanju ruku, ljudi poput ostalih ljudi, da posjete Božiju časnu Kuću i obave umru?

I kada kurejšijski klanovi saznaju da su Muhammed, s.a.v.a., i njegovi drugovi došli radi umre, sigurno će se zaprepastiti i zauzet će jedan od dva stava:

1. Dozvoliti će im da obavljaju umru nakon dvoumljenja i pregovora.
2. Spriječiti ih, nakon dvoumljenja i pregovora, a u tom slučaju će sebi stvoriti veliku nelagodu pred Arapima i nepravilnost u vezi svoje odgovornosti prema Božijoj časnoj Kući koja zahtjeva zaštitu Kuće i olakšanje njenim hodočasnicima i posjetiteljima.

U oba slučaju mora doći do pregovora između Muhammeda, s.a.v.a., i kurejšijskih klanova.

Pregovori imaju svoje principe. Mora postojati delegacija koja će predstavljati klanove, koja je ovlaštena za pregovor sa Muhammedom. Mora postojati pisani dokument koji će sadržavati sve o čemu se dvije strane dogovore. Mora biti sastanak koji će okupiti dvije pregovoračke strane na jednom mjestu. U tim okolnostima kurejšijski klanovi će iznijeti ono što kriju u grudima, na neki način će objelodaniti svoj konačni zaključak i izraziti svoju pritajenu želju za spuštanjem tenzija, a Muhammed, s.a.v.a., je u tom slučaju dobitnik, jer indirektno ostvaruje zvanično priznanje od strane klanova kao jedan sposoban vanjski faktor.

Mogućnost iznenadnog vojnog okršaja ne postoji, zato što kurejšijski klanovi dobro poznaju Muhammeda i njegove drugove kakvi su u ratovanju, zato što oni nisu spremni na sukob i zato što ne žele sebi stvarati nelagodu pred Arapima ratovanjem protiv hodočasnika, jer sebe smatraju služiteljima časne Kuće.

Poslanikova, s.a.v.a., časna duša se smirila sa idejom obavljanja umre. On je u snu vidio da je ušao u časnu Kuću, obrijao svoju glavu, uzeo je ključ Ka'be i stajao je uz ostale na Arefatu. Tada je Poslanik, s.a.v.a., donio odluku za obavljanje umre i obznanio je ljudima. Vijest o njegovom časnom snu se širila uz vijest o odluci, a njegovi drugovi nisu sumnjali u pobjedu zbog tog sna.^[2]

 

Priprema za umru i kretanje

Poslanik, s.a.v.a., je naredio svojim drugovima da se spreme za umru i da krenu bez oružja. Jedino mogu ponijeti sablje u koricama. Pripremio je sedamdeset označenih kurbana. Muslimani su također označili svoje kurbane. Poslanik, s.a.v.a., je obavio dva rekata namaza u džamiji i obukao je ihram: „Odazivam Ti se Bože, odazivam Ti se! Odazivam Ti se, nema Tebi sudruga, odazivam Ti se. Sva hvala i blagodati i vlast pripadaju Tebi, nema Tebi sudruga…!“ I tako su činili i muslimani i obukli ihrame.

Poslanik, s.a.v.a., je iz Medine krenuo sa 1600 svojih drugova radi umre, a među njima je bio i mali broj žena.

Kada bi ga put prema Mekki vodio pored Arapa, on bi ih pozivao da obave umru s njim, ali se oni nisu obazirali na njegov poziv misleći da se Muhammed, s.a.v.a., i njegovi drugovi nikada neće vratiti s tog putovanja, da će ih Kurejšije pobiti. On, s.a.v.a., i njegovi drugovi sa svojim kurbanima su nastavili put sve dok nisu stigli do Hudejbije, pa je Poslanik, s.a.v..a., tu stao i postavio logor.^[3]

 

Kurejšijski klanovi odlučuju da spriječe hodočasnike

Kurejšijama je stigla vijest o polasku Muhammeda, s.a.v.a., i njegovih drugova s kurbanima prema Mekki, pa su se trznuli i prepali se. Logički, posjećivanje časnog Hrama je pravo svakog čovjeka i niko ne smije biti spriječen, bez obzira je li pojedinac ili skupina, ali Muhammed, s.a.v.a., i njegovi drugovi su nešto drugo!

Kurejšijski klanovi su se sastali i vijećali su o tome šta trebaju poduzeti, pa su zaključili da: „Muhammed sa svojim vojnicima želi ući u Mekku radi obavljanja umre. Arapi će saznati za to, a on je ušao silom i između nas i njega postoji ono što svi znaju. Tako nam Allaha, to nećemo dozvoliti dok nam oči trepću!“^[4]

Njihovi poglavari su poduzeli potrebne mjere za sprječavanje Muhammeda, s.a.v.a., i njegovih drugova od obave umru, a od tih mjera su sljedeće:

1. Postavljanje posmatrača na visokim brdima
2. Slanje 200 konjanika do Kera'u-l-gamima
3. Mobilisanje Abesinaca koji su im se još uvijek pokoravali
4. Traženje pomoći od plemena Sakifa
5. Izlazak u susret kurejšijskim klanovima i njihovim ženama i djeci
6. Logorovanje u području Beldeh gdje će postaviti šatore i kube. I tako je i bilo.^[5]

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., upravlja dešavanjima

Poslanik, s.a.v.a., je saznao za odluku Kurejšija, koje je on dobro poznavao. Uz njega je Objava, uz njega je nadahnuće, a on posjeduje i izvanrednu razboritost i veliko srce spremno za suočavanje sa najsloženijim situacijama.

On se stacionirao na Hudejbiji. Nije mu se žurilo. Došla mu je delegacija iz plemena Huza'e koje je bilo njegov saveznik i saveznik njegovih predaka, pa neki su bili muslimani, a neki su bili simpatizeri i sa njima je bio Budejl ibn Varka. Oni su informisali Poslanika, s.a.v.a., o situaciji i pripremama kurejšija da njega i njegove drugove spriječe od obavljanja umre.

 

Poslanik, s.a.v.a., objelodanjuje cilj svoga dolaska

Poslanik, s.a.v.a., je objasnio delegaciji iz Huza'e:

„,Nismo došli radi ratovanja, već da bismo činili tavaf oko časne Kuće, pa ako nas neko spriječi borit ćemo se za to. A Kurejšije su oštećeni i iscrpljeni od ratovanja, pa ako budu željeli, mogu im dati jedan period kao priliku i oni će tada biti sigurni. Potrebno je da nas ostave na miru da radimo sa ostalim ljudima, a ostalih ljudi ima više od njih, pa ako mi pobjedimo, Kurejšije mogu prihvatiti ono što su prihvatili ostali ljudi ili pak da ratuju ujedinjeni protiv nas. Tako mi Allaha, uložit ću maksimalan trud za svoj poziv sve dok ne ostvarim cilj ili Allah ne bude izvršio Svoju zapovijed!“^[6]

 

Slanje izaslanika

Delegacija Huza'e je otišla do kurejšijskih klanova, a Huza'a su bili sumnjivi u njihovim očima. Intervenisao je Urve ibn Mes'ud i ubijedio poglavare klanova da saslušaju delegaciju Huza'e. Budejl ibn Varka je govorio, a poglavari klanova su slušali. On im vjerno prenio ono što je govorio Poslanik, s.a.v.a.

Urve je predložio da njega pošalju do Muhammeda, kako bi se uvjerio u istinitosti onog što je Budejl ibn Varka govorio. Poglavari klanova su se složili s njim. Urva je otišao do Poslanika i sastao se s njim. Predstavio mu je stanje do kojeg su došli kurejšijski klanovi, a Poslanik, s.a.v..a., mu je objasnio zbilju svog stava i tako se Urva uvjerio u ispravnosti onog što su Budejl i pripadnici plemena Huza'e prenijeli.

Urve ibn Mes'ud se vratio opčaran ličnošću Poslanika, s.a.v.a., i dubinom veze između njega i njegovih drugova. Informisao je Kurejšije o zbilji Poslanikovog stava i cilju njegovog dolaska, te da je on došao veličati časnu Kuću i sa sobom vodi kurbane koje će zaklati i vratiti se natrag.

Došao je i Hulejs ibn ‘Alkama, poglavar Abesinaca. Vidio je označene kurbane kojima su dlake opale od stajanja, a ljudi su bili neuredni i raščupani od čekanja. Bio je ganut onim što je vidio i bez da se sretne sa Posanikom, s.a.v.a., ljutito se vratio kurejšijama i rekao im: „Ja sam vidio ono što nije dozvoljeno da spriječimo. Vidio sam označene kurbane čije dlake su opale i ljude koji su postali neuredni i raščupani. Znajte, tako mi Allaha, nismo ušli u savezništvo s vama radi ovog niti smo se dogovorili da vi spriječite od Božije Kuće one koji su došli veličajući je, izvršavajući njena prava i poveli su kurbane da ih žrtvuju na određenom mjestu. Tako mi Onog u Čijoj ruci je moja duša, dopustite da obave ono što su naumili ili ću mobilisati sve Abesince.“

Čelnici kurejšija su mu rekli: „Prestani, kako bismo mogli dobiti bar nešto od onog što nam može udovoljiti!“^[7]

Poslanik, s.a.v.a., je poslao Hiraša ibn Umejje El-Ka'bija do kurejšija da obavijesti njihove velikane za razlog svoga dolaska.

I Poslanik, s.a.v.a., je zadužio Omera ibn Hattaba da ide do kurješija, pa je Omer odbio ići, jer se bojao kurejšija, kako se sam izjasnio.^[8] Tada je Poslanik, s.a.v.a., zadužio Osmana ibn Affana da prenese kurejšijama: „Muhammed nije došao da ratuje protiv nekog, već on i oni uz njega su došli kao hodočasnici ove Kuće, veličajući njenu svetost i poveli su kurbane koje će zaklati i vratiti se nazad.“^[9]

Osman je sigurno dostavio poruku u potpunosti.

 

Uzimanje prisege i njegov utjecaj u pregovorima

Širila se glasina da je Osman ubijen i ona je potresla muslimane. Tada je Poslanik, s.a.v.a., rekao svojim drugovima: “Svevišnji Allah mi je naredio uzimanju prisege.” Muslimani koji su bili sa njim dali su mu prisegu. Vijest o prisegi se širila. Za to su čuli i čelnici krejšijskih klanova, i shvatili da je Muhammed, s.a.v.a., ozbiljan, da će se boriti ako mu se ne dopusti ulazak u Mesdžidu-l-haram ili se ne bude pronašlo neko rješenje. Oni su se uplašili. Shvatili su da nisu spremni za rat i da su spremni samo da spriječe Muhammeda i njegove drugove da na silu obave umru, a ne da ratuju protiv njih, jer na tom osnovu su pridobili pleme Sakif i okupili Abesince. Muhammedovo, s.a.v.a., uzimanje prisege od svojih drugova za ratovanje je upropastilo njihov plan, ograničilio prostor njihovog manevrisanja, a Hulejs ibn ‘Alkama je već zaprijetio da će povući Abesince iz savezništva. Isto tako stav plemena Sakifa je oslabio i zato kurejšijski klanovi neće biti spremni za rat protiv Muhammeda i to će pred njima otvoriti kapije koje oni neće moći zatvoriti.

Zatim, Muhammedovi zahtjevi su bili jasni i konkretni. Najviše što je želio je bilo to da Kurejšije puste na miru njega i Arape. Zato su poglavari klanova vidjeli da im je bolje da dođu do kompromisa sa Muhammedom, da sklope ugovor o dugotrajnom primirju, da se on, zuzvrat, te godine vrati nazad, a da sljedeće godine dođe i obavi umru kako Arapi ne bi pomislili da je Muhammed silom ušao u Mekku. Izabrali su trojicu svojih ljudi da vode pregovore sa Muhammedom, da napišu dokument ugovora i da ga dvije strane potpišu. U njihovoj delegaciji su bili Suhejl ibn Amr, Huvejtib ibn Abduluzza i Mukriz ibn Hafs. Delegacija je otišla da se sastane sa Poslanikom i počne pregovore s ciljem pomirenja.^[10]

 

Za pregovaračkim stolom

Kurejšijski klanovi su posredstvom svoje delegacije sjeli za sto da izravno pregovaraju sa Muhammedom čije postojanje nisu priznavali prethodnih 19 godina. Njihovo sjedanje za pregovarački sto sa njim je značilo da ga indirektno priznaju kao subjekt koji je dostojan za dogovor. Glavni pregovarač kurejšijske delegacije je započeo sjednicu sa isprikom kurejšijskih klanova zbog određenih incidenata koji su se desili sa njihovim pristalicama: „Oni koji su se sukobili s vama nisu postupali po mišljenju naših velikana. Mi smo bili protiv toga kada smo za to saznali, a prije toga nismo znali. Oni su od naših maloumnika. Oslobodi one koje si zarobio od naših ljudi.“ Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Oslobodit ću ih kada vi oslobodite moje drugove.“ Suhejl je rekao: „U pravu si.“ I tako su se dogovorili o razmijeni zarobljenika i to je odmah izvršeno.^[11]

 

Sporazum i pisanje ugovora

Nakon iscrpljujućih pregovora, postignuta je saglasnost o svim tačkama o kojima su pregovarali i nije ostalo ništa drugo do li pisanje dokumenta o sporazumu. Dogovoreno je da Ali ibn Ebu Talib piše dokument kako mu Poslanik, s.a.v.a., diktira. Delegacija Kurejšija se bunila u vezi riječi „bismillahi-r-rahmani-r-rahim“ i izraza „Božiji Poslanik“ i tražili su da se tekst izmijeni u „bismike-l-lahumme“ umjesto „bismillahi…“ i „Muhammed ibn Abdullah“ umjesto „Božiji Poslanik“, a Poslanik, s.a.v..a., se složio s njima i tako su riješili dva formalna problema koja zamalo da ne upropaste pregovore i da se izgubi zlatna prilika na koju su čekali 19 godina.^[12]

 

Stavke ugovora

Ovo je ono o čemu su se dogovorili Muhammed ibn Abdullah i Suhejl ibn Amr:

1. Da prekinu međusobno ratovanje u periodu od 10 godina u kojem će ljudi biti sigurni i niko neće nikog dirati.
2. Među nama neće biti krađe niti iznevjere i međusobno ćemo biti u sigurnosti.
3. Ko želi da ulazi u savezništvo sa Muhammedom, slobodan je a ko želi ulaziti u savezništvo sa Kurejšom, slobodan je.
4. Ko god bez dozvole svoga staratelja odlazi Muhammedu, on ga vraća nazad, a ko god od Muhammedovih drugova odlazi Kurejšu, neće biti vraćen.
5. Muhammed će ove godine vratiti svoje drugove, a sljedeće godine ući u Mekku sa svojim drugovima, ostat će tri dana i sa sobom neće  nositi oružje osim putničkog oružja tj. sablje u koricama.

I Poslanik, s.a.v.a., je uzeo jedan primjerak, a Suhejl je uzeo drugi primjerak dokumenta.^[13]

Nakon razmjene dokumenta o sporazumu, prisutni iz plemena Huza'e su rekli: „Mi ulazimo u savezništvo sa Muhammedom i mi smo predstavnici našeg naroda koji nije tu prisutan“, a skočili su ljudi iz Beni Bekra i rekli su: „Mi ulazimo u savezništvo sa Kurejšom i mi smo predstavnici našeg naroda koji nije tu prisutan.“^[14]

 

Procjene sporazuma ili mirovnog ugovora

Ugovor na Hudejbiji je Poslaniku, s.a.v.a., dao sve što je želio: „Ko želi da ulazi u zavezništvo sa Muhammedom, slobodan je.“ Ova stavka je neograničena i obuhvata i Arape i nearape, a to znači da su Kurejšije puštale slobodnim svakog ko želi ući u savezništvo sa Muhammedom.

Ovo je samo po sebi revolucija, jer kurejšijski mediji su predstavljali Muhammeda kao odbačenog kurejšijskog sina koji se bunio protiv Kurejša i da je sukob između njih porodični ili familijarni sukob koji se odvija između jedne velike familije i jednog pojedinca iz te familije, a u takvom slučaju, Arapi bi stali uz familiju, a ne uz jednog sina iz familije koji se bunio protiv nje.

Kurejšijsko priznanje prava da Muhammed okuplja Arape oko sebe je preokrenulo sve koncepte, odjednom je demantovalo posljedice kurejšijskih medija i stvorilo novi ambijent za poziv i pogodan prostor za islamsku državu.

Muhammedova vjera je zasnovana na miru, čistoj riječi, ubjeđivanju, poštivanju razuma i uvažavanju ozbiljnog dijaloga koji traga za golom istinom. Pa ako se pruži sloboda i nikom se ne čini nelagoda, te ljudi čuju Muhammedove argumente i uporede ih sa kurejšijskim argumentima i propagandom, oni će sigurno ući u savez sa Muhammedom i prije ili kasnije kurejšijski klanovi će postati izolirani, jer oni ne nude ništa novo i ne posjeduju nešto za ponudu i vremenom će postati ostrvo tame usred zadivljujućeg svjetla.

Zato je ovaj sporazum bio istinsko oslobađanje Mekke i ubitačan poraz Kurejšija. To je bila briljantna pobjeda Poslanikove diplomatije koja je na najbolji, najbliži i najlakši način ubrala plodove vojnih sukoba sa kurejšijskim klanovima i ostvarila sve što je Poslanik, s.a.v.a., priželjkivao.

Određivanje roka od deset godina nije bio obavezujuće prirode, pa ako kurejšijski klanovi budu prekršili sporazum, oni će platiti cijenu i suočit će se sa snagom koja je jačala iz dana u dan i koja ne slabi a u tom slučaju Poslanik, s.a.v.a., je oslobođen od ugovora. A to se i desilo.

Što se tiče ovogodišnjeg vraćanja i odlaganja da sljedeće godine dođe radi obavljanja umre, treba reći da je umra bila razlog i put do pomirenja. Poslanik, s.a.v.a., je donio odluku o obavljanju umre, ne bi li njegovo putovanje završilo mirovnim pregovorom, a umra je odigrala svoju ulogu, vodila do pomirenja i bila je razlog da se Kurejšije sklone Poslaniku s puta do Arapa, a to je bio cilj zbog kojeg se on godinama borio i što je priželjkivao cijeli period poslanstva prije sporazuma, koji je trajao 19 godina.

Povratak Muhammeda bez obavljene umre bila je velika nelagoda za kurješijske klanove pred Arapima i jasno priznanje da oni sprječavaju hodočasnike časne Kuće. To znači da oni nisu dostojni da upravljaju časnom Kućom, a Muhammed, s.a.v.a., je nagrađen svojim povratkom, jer da je on insistirao, desilo bi se zlo koje bi bilo veće od dobra koje bi se postiglo obavljanjem umre.

Što se tiče stavke koja glasi da će Poslanik, s.a.v.a., vratiti svakog ko mu dolazi bez dozvole svog staratelja, pa i ovo je bilo u koristi islama. Jer onaj koji je povjerovao u Allaha i Njegovog Poslanika, on neće odustati od vjerovanja, bez obzira bio sa Poslanikom ili kod kurejšijskih klanova. Mnogi muslimani su, inače, živjeli u Mekki, pa koga Poslanik, s.a.v.a., vrati on će se pridružiti ostalim muslimanima koji su boravili u Mekki kako bi činili snagu koja će biti od velike koristi sad ili kasnije.

Zatim, stavke ugovora su bile povezane, pa ako bi kurejšijski klanovi pogazili jednu stavku, Poslanikove, s.a.v.a., ruke bi bile odriješene od ugovora nakon što se širio među Arapima i što su kurejšije priznali njegovo pravo da oko sebe okuplja koga god želi.

Ugovor bi mu dao priliku da se riješi jevrejskog pokreta na Arabijskom poluotoku i da pridobije plemena koja su se dvoumila zbog straha od Kurejša.

Po svim političkim i vojnim mjerama mirovni sporazum na Hudejbiji je bio jedno od najvećih postignuća i pobjeda Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Ja sam Božiji rob i poslanik

Ovim trima riječima je Poslanik, s.a.v.a., odgovorio svima onima kojima se nije dopao ovaj sporazum, a to znači da je Svevišnji Allah Taj Koji mi je naredio obavljanje umre i On je priredio stvari za to. On je Božiji rob koji čini ono što On naređuje i on je Njegov Poslanik koji drži do zapovijedi Onog Koji ga je poslao. S njim je Objava, s njim je nadahnuće i on ne govori po svom hiru.

Muhammed, s.a.v.a., sigurno zna da ono što je određeno, to će i biti, korak po korak sve dok se ne upotpuni slika do koje treba doći. Poslanik, s.a.v.a., je jasno i javno govorio da mu je Allah naredio uzimanju prisege^[15] i naredio glasnika da doziva: „Doista Ruhu-l-kudus je došao i naredio uzimanje prisege, pa izlazite s Božijim blagoslovom i dajte prisegu!“^[16] To znači da Svevišnji Allah korak po korak usmjerava Svog Poslanika prema velikom cilju, sve dok nije ostvaren blagoslovljeni mir, pa je Allah bio zadovoljan s njim i Njegovim zadovoljstvom je Poslanik bio zadovoljan.

 

Javno nadmetanje i izazivanje smutnje

Omer ibn Hattab se nije složio sa mirovnim ugovorom s kojim je Allah bio zadovoljan, kojeg je nazvao velikom pobjedom i naredio Svom Poslaniku da ga prihvati i potpiše kako bi okončao etapu vojnih sukoba. Omer je ovaj sporazum smatrao poniženjem i pred muslimanima je Poslaniku, s.a.v.a., govorio: „Zašto da prihvatimo poniženje svoje vjere?!“ On je istupio kao neko ko se više brine o vjeri od Poslanika koji ga je podučio njoj! A samo dan prije toga, Poslanik, s.a.v.a., je od njega tražio da ide do kurejšijskih klanova i prenese im da Poslanik nije došao radi ratovanja, već radi hodočašća, veličajući svetost Kuće, sa sobom je poveo kurbane koje želimo žrtvovati i zatim se vratiti. On je to odbio izvršiti i rekao mu: „Poslaniče, ja se bojim Kurejša i nemam nikog od Beni Adija koji bi me branio!“^[17] On je isti onaj Omer koji je učestvovao u bici na Bedru i nije potvrđeno da je ubio ili ranio ikog od nevjernika i on je isti onaj Omer koji je pobjegao na dan Uhuda i Poslanik, s.a.v.a., ga je podsjetio na to riječima: „Jeste li zaboravili dan Uhuda kad ste biježali po brdima i niste se obazirali ni na koga, a ja sam vas iza leđa dozivao?!“^[18] i on je isti onaj čovjek koji nije imao nijednu pozitivnu ulogu ni u jednoj od bezbrojnih borbi prije mirovnog sporazuma na Hudejbiji!

On je taj koji sada pokazuje veću revnost od Poslanika, s.a.v.a.,  i sporazum koji Poslanik prihvatio i potpisao opisuje kao prihvatanje poniženja za našu vjeru i naglašava da kada bi imao pomagača ne bi dozvolio takvo poniženje! To znači da ne bi dozvolio da se potpiše ovaj sporazum!^[19]

I on je pokušao da spriječi Poslanika, s.a.v.a., od mira i pokušao je da poništi sporazum, ali nije uspio i tada je shvatio značaj posjedovanja pomagača za nametanje svoga stava!^[20]

Uprkos Omerovom žestokom suprotstavljanju i odbacivanju Allaha i Njegovog Poslanika, njegovi sljedbenici i njega ubrajavaju u svjedoke ovog ugovora i insistiraju da je i on potpisao kao svjedok!^[21]

Njegovi sljedbenici su stručnjaci u davanju Omeru herojske uloge u svakom događaju, čak i ako se on suprotstavio Poslaniku, s.a.v.a., a to njegovo suprotstavljanje Poslaniku, s.a.v.a., ili razilaženje s njim je, po njima, bilo zbog nekog samo Omeru poznatog razloga!

Ebu Se'id El-Hudri kaže: „Sjedio sam jednom kod Omera ibn Hattaba, pa sam spomenuo taj događaj, a on reče: ‘Tog dana me obuzela sumnja i uzvratio sam Poslaniku, s.a.v.a., na način kako nikad nisam uradio. Zbog onog što me obuzelo taj dan oslobodio sam više robova, postio sam neko vrijeme i kad god se sjetim onog što sam uradio, to mi bude najveća briga!“^[22]

U svakom slučaju, Poslanik, s.a.v.a., je savladao pokušaje glume „veće brige za islam“ i izazivanje smutnje i na dan oslobađanja Mekke je govorio: „Pozovite mi Omera ibn Hattaba, pa mu reče: “O Omere, ovo je ono što sam vam govorio!” A on je rekao: “O Poslaniče, nije postojala veća pobjeda od mira na Hudejbiji!”^[23]