Iskrenost namjere

Iskrenost namjere

Poslanici, budući da imaju božansku podršku i nikada ne zaboravljaju da im je obaveza misije data od strane Boga i da rade posao za koji ih je On zadužio, u svojim poslovima imaju krajnju iskrenost, tj. nemaju nikakvu drugu namjeru i nikakav cilj, osim upućivanja ljudi po želji Božijoj. Ne žele od ljudi nagradu za izvršavanje svoje misije.

Časni Kur'an u suri Šu‘ara ukratko prenosi govore mnogih poslanika pri suočavanju sa njihovim narodima. Naravno, svaki poslanik – shodno teškoći ili teškoćama sa kojim se susretao na svom putu – imao je jednu poruku za svoj narod. Jedna od rečenica koja se ponavlja u poruci svih poslanika jeste: …Ja od vas ne tražim nagradu i naknadu. Zato su iskrenost i neočekivanje nagrade dio poslaničkih odlika. Upravo iz tog razloga, poruka poslanikā je stalno praćena jednom besprijekornom odlučnošću.

Poslanici, budući da sebe osjećaju potaknutim i nemaju ni najmanju sumnju u svoju poslaničku misiju, njenu neophodnost i plodonosnost, dostavljaju i brane svoju poruku s takvom odlučnošću, kakvoj se slična ne može pronaći.

Zajedno sa svojim bratom Harunom, Musa sin Imranov, dok mu se sva vanjska oprema svodila na vunenu odjeću i drveni štap u ruci, došao je kod faraona. Pozvali su ga i sa krajnjom odlučnošću rekli: “Ako ne prihvatiš naš poziv, pad tvoje vlasti je siguran. A ako prihvatiš naš poziv i pristupiš putu koji nudimo, mi ćemo jamčiti za tvoju čast.”

Faraon, sasvim začuđen, je rekao: “Pogledajte njih, oni mi jamče čast ukoliko ih budem slijedio, a u suprotnom – govore o padu moje vlasti!”^[1]

Časni Poslanik, s.a.v.a., u prvim godinama Poslanstva, kada broj muslimana možda nije prelazio broj prstiju dvije ruke, na skupu koji historija bilježi pod imenom Jevmu-l-enzar (dan upozorenja), okupio je velikane Benu Hašima i obznanio im svoju misiju. Jasno i odlučno im je obznanio da će njegova vjera obuhvatiti čitav svijet, a da je njihova sreća u slijeđenju i prihvatanju njegovog poziva. Te su riječi bile tako teške da ljudi u njih nisu mogli povjerovati te su okupljeni iznenađeno gledali jedni u druge i ne odgovorivši ništa, razišli su se.

Kada je Ebu Talib, amidža časnog Poslanika, dostavio poruku plemena Kurejš, u kojoj su se izjasnili da su spremni Poslanika izabrati za kralja, svoje najljepše djevojke udati za njega, učiniti ga najbogatijom osobom među njima – pod uvjetom da odustane od svojih govora – u odgovoru je Poslanik rekao: “Kunem se Bogom, kada bi mi Sunce stavili na jedan dlan, a Mjesec na drugi, nikada ne bih odustao od svog poziva.”

Kao što su iskrenost, sačuvanost od grijeha i greške u predvođenju ljudi neophodnosti praćene snagom Objave i povezanosti sa Bogom, isto tako je i odlučnost jedna od neophodnosti Poslanstva.

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

[1] Nehdžu-l-belaga, govor 190.