Javni poziv

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 1
Share

Javni poziv

Uprkos Poslanikovim, s.a.v.a., mjerama predostrožnosti u prethodnom razdoblju i izbjegavanja direktnog suočavanja s čelnicima mnogoboštva, on je sve vrijeme bio izložen gorkim kritikama i prijekorima. Pozivanje Beni Hašima ka novoj vjeri imalo je veliki uticaj i širok odjek među arapskim plemenima, kojima je postala jasna istinitost poziva i ozbiljnost poslanstva kojeg je objavio Muhammed. U poslanstvo su povjerovali mnogi, članovi njegove rodbine, ali i drugi. Nakon tri ili pet godina od početka poziva došla je Božija naredba da se objelodani Božanska Poslanica i javna opomena, kako bi se prevazišlo razdoblje pojednačnih poziva koji su se odvijali daleko od očiju javnosti, te da se svi ljudi pozovu ka Poslanici islama, vjerovanju u Allaha, Jedinog bez premca. Allah je obećao Svom Poslaniku, s.a.v.a., da će učvrstiti njegove korake naspram podrugljivaca i protivnika:

فَاصْدَعْ بِمَا تُؤْمَرُ وَأَعْرِضْ عَنِ الْمُشْرِكِينَ إِنَّا كَفَيْنَـٰكَ الْمُسْتَہْزِءِينَ

Razglasi ono što ti se naređuje i od mnogobožaca ti se okreni, a mi ćemo te od ljudi rugalica braniti.[1]

Poslanik, s.a.v.a., je krenuo da razglasi Božiju zapovijed potpuno siguran i čvrste volje, ne obazirući se na svu silu zla i mnogoboštva. Popeo se na brežuljak Saffa, pozvao Kurejše sa svih strana i kada su se okupili oko njega, počeo je:

أرَأَيْتُم إنْ حدَّثْتُكُم أنَّ العدوَّ مُصَبِّحُكُم أو مُمَسِّيكُمْ، أكنتُمْ تُصَدِّقُونَنِي؟ قالوا : نعمْ، قالَ: (فَإِنِّي نَذِيرٌ لَكُمْ بَيْنَ يَدَيْ عَذَابٍ شَدِيدٍ). فقالَ أبو لهَبٍ: أَلِهذا جمَعْتَنَا تَبًّا لَكَ، فأنزَلَ اللهُ، عزَّ وجلَّ: تَبَّتْ يَدَا أَبِي لَهَبٍ.

“Kada bih vas obavijestio da će vas neprijatelj napasti ujutro ili uvečer da li biste mi povjerovali?” Odgovorili su: “Da.” Onda im je rekao: “Doista, ja vas samo opominjem prije kazne žestoke!” Na to je ustao Ebu Leheb, kako bi uzvratio na Poslanikov poziv, govoreći: “Propao ti ostatak dana! Zar si nas zbog toga okupio?” Tada je Uzvišeni Allah objavio: Propale, da Bog da, ruke Ebu Lehebove, a on je i propao.[2][3]

Ovo je bila glasna opomena koja je prestrašila Kurejšije, jer je postala javna prijetnja za sva njihova uvjerenja i upozorenje da se prestanu suprotstavljati Poslaniku, s.a.v.a. Statut nove vjere je postao jasan stanovnicima Mekke, ali i ostalih dijelova Arapskog poluotoka, jer su shvatili da će se dogoditi pravi preokret u sudbini čovječanstva koji će podići vrijednost, kulturu, društvena mjerila i položaje u skladu s učenjima s “neba” te iskorijeniti zlo. Stoga su suočavanja s čelnicima mnogoboštva i zla bila istinska suočavanja koje se nisu ni mogla završiti sporazumom. Tokom ovog vremena u islam su bili ušli određeni ljudi, Arapi i nearapi, kojih je bilo četrdeset ili malo više. Kurejšije nisu mogli uništiti ovaj mladi pokret jer su njegovi pripadnici pripadali različitim plemenima, pa su u početku pokušali mirnim putem završiti s njim, upozoravajući Ebu Taliba, Poslanikovog zaštitnika i pomagatelja u pozivu i poslanstvu. Međutim, Ebu Talib im je na lijep način uzvratio i oni su odustali od Poslanika, s.a.v.a.[4]

[1] El-Hidžr, 94 i 95.

[2] El-Leheb, 1.

[3] El-Menakib, sv. 1, str. 46; Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 62; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 60-61.

[4] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 265; Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 64-65; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 63.

  • 17 Decembra, 2019