Mervan ibn Hakem ponovo traži prisegu

Mervan ibn Hakem ponovo traži prisegu

Prema navodima autora El-Luhufa i drugih historičara, ujutro nakon noći u kojoj je tražena prisega od Imama Husejna, a.s., Husejn ibn Ali je ispred svoje kuće vidio Mervana ibn Hakema.

Mervan mu se obratio:

“Abdullahov oče, ja ti želim dobro i imam jedan prijedlog za tebe: ukoliko ga prihvatiš, to je za vaše dobro.”

Imam ga je upitao: “Šta je tvoj prijedlog?” i ovaj mu je odgovorio:

“Upravo kao što je sinoć predloženo na sastanku kod Velida ibn Utbe, sklopi zavjet s Jezidom jer je taj čin u interesu vaše vjere i ovog svijeta.”

Imam mu je odgovorio:

“Svi smo Allahovi i svi ćemo se njemu vratiti. Islamu treba proučiti fatihu sad, kada su muslimani potpali pod vladara kakav je Jezid. Da, ja sam od svoga djeda, Poslanika Božijeg, s.a.v.s., čuo kako je rekao:

‘Hilafet je zabranjen (haram) porodici Ebu Sufijana i ako ikad Muaviju vidite na mom minberu, istog trena ga ubijte.’

Međutim, stanovnici Medine su ga vidjeli na Poslanikovom minberu, ali nisu ga ubili i sada ih je Bog prepustio pokvarenom Jezidu.” [1]

 إِنَّا لِلَّهِ وَ إِنَّا إِلَيْهِ راجِعُونَ‏ وَ عَلَى‏ الْإِسْلَامِ‏ السَّلَامُ‏ إِذْ قَدْ بُلِيَتِ الْأُمَّةُ بِرَاعٍ مِثْلِ يَزِيدَ وَ لَقَدْ سَمِعْتُ جَدِّي رَسُولَ اللَّهِ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ و آلِهِ و سَلَّمَ، يَقُولُ الْخِلَافَةُ مُحَرَّمَةٌ عَلَى آلِ أَبِي سُفْيَانَ فَإِذا رَأَيتُمْ مُعاويةَ عَلَى‏ مِنبَرِي‏، فَابْقَرُوا بَطْنَهُ و قَدْ رَآهُ أَهْلُ المدِينَةِ عَلَى المِنْبَرِ فَلَمْ يَبْقَرُوا بطْنَهُ فَابْتَلاهُمُ اللَّهُ بِيَزِيدٍ الْفَاسِقِ

Dvije različite uloge u borbama imāma, s.a.

Iz ovog Imamovog govora vidi se da je on od prvih dana Jezidove vlasti, još dok je bio u Medini, odredio i izričito jasno iznio svoj stav o borbi i aktivnom otporu takvoj vlasti te na tome istrajao. Međutim, treba skrenuti pažnju na jednu opću, temeljnu činjenicu vezanu za različite uloge imamā Upute, s.a., u suočavanjima i borbama protiv nasilnika i tiranina, a to je da otpor nepravdi i pokvarenosti i borba protiv nepravedne vlasti nisu bili odlika samo Husejna ibn Alija, već su svi imami Upute, kao čuvari i branioci islama, u određenim razdobljima svoga života pružali otpor i vodili borbe, s tim što su u tim svojim borbama i otporima protivnicima, koji su islam tretirali kao igrariju, prema trenutnim uslovima i stanjima imali dvije različite uloge: ulogu aktivne i ulogu negativne borbe.

Kad je situacija bila takva da su imami znali da bi se borba i sukobljavanje s neprijateljskom raspoređenom i usklađenom snagom okončali sigurnim porazom i gubitkom snaga, što ne bi bilo ni od kakve koristi za islam makar i u kasnijem razdoblju, već bi samo dovelo do utvrđivanja i učvršćivanja moći i svestrane vlasti neprijatelja, oni su umjesto aktivne borbe zauzimali negativan stav i vodili negativan otpor, što znači da su u praksi, iako su se sustezali od revolucionarnog ustanka i borbe sabljom, ipak pružali otpor nasilničkom poretku. Upravo ovakva vrsta borbe dovela je do pritiska na njih, lišavanja slobode, hapšenja, trovanja i na kraju njihovog šehadeta.

Neki od primjera i očitovanja negativnog otpora naših vođa bili su bojkot i zabrana svake vrste veze, naklonosti i saradnje s vladajućim aparatom, što je znalo ići dotle da su imami, s.a., zabranjivali iznošenje žalbi i podnošenje tužbi pravosudnom sistemu hilafeta. Jedan od primjera i svjedočenja ove vrste borbe jeste razgovor između imama Musaa ibn Džafera i Safvana Džemmala, koji je bio iznajmio svoje deve službenicima Abasijskog moćnog vladara Haruna er-Rešida za putovanje na hadždž. U ovom razgovoru Imam je strogo zabranio Safvanu da iznajmljuje deve, a Safvan je otišao dotle da je prodao sve deve prije nego što ih je trebao iznajmiti. Naravno da se taj događaj nije mogao sakriti od Harunovih ušiju, koji je odmah priveo Safvana i zaprijetio mu smrću.[2]

Negativna borba, pored toga što je prouzrokovala slabljenje vlasti jer su se mnogi vješti i sposobni ljudi sustezali od saradnje s državnim aparatom, sama po sebi je dokaz protiv režima i da su nedostojni ljudi nezakonito preuzeli vlast, pa je negativni stav imama Upute uzrokovao osvješćavanje mase u vezi s halifom, a bio je i uvod za aktivni otpor i borbu u budućnosti.

S druge strane, kada su imami Upute znali da bi aktivan otpor, također zbog trenutnih uvjeta i stanja u društvu, imao korisne i plodonosne rezultate u dugoročnom periodu, oni bi onda i stupali u borbu. Tada su najvećim grijehom smatali ne samo šutnju već i negativan otpor zločinačkim vladarima, jer je to, po riječima Zapovjednika vjernih, predstavljalo poricanje onoga što je Svevišnji Allah spustio.

Najočitiji vid obje vrste borbe vidi se u praksi Husejna ibn Alija, jer je on prvo deset godina, od 50. do 60. hidžretske godine (vrijeme od šehadeta imama Hasana do Muavijine smrti), poput nekih drugih imama, zbog trenutnih uslova i stanja vodio samo negativan otpor, a onda, nakon Muavijine smrti, kada su se stekli uvjeti za aktivnu borbu, bez i najmanjeg dvoumljenja i usprkos suprotstavljanju njegovih prijatelja i rodbine započeo ovu vrstu borbe. Naspram Jezida zauzeo je aktivan revolucionaran stav te pored neznatnosti podržavatelja, nevjernosti, kolebljivosti i straha većine ljudi, čega je i sam bio svjestan, odabrao put čiji kraj je bio njegova pogibija. Iako je na ovom putu njegovo časno tijelo postalo meta za strijele, koplja, sablje i bilo satrano pod kopitama konja, njegova časna krv nije bila proljevena uzalud niti ju je emevijski propagandni aparat mogao okaljati.

Je li je ovaj vid borbe Husejn ibn Ali mogao sprovesti dok je Muavija bio živ? Nije. Da je mogao, on bi postupao prema Muaviji kao i njegov otac, Zapovjednik vjernih, dakle boreći se i pružajući otpor aktivno, a ne negativno.

[1] Musiru-l-ahzan, str. 10; Mektelu-l-Husejn (Harazmi), sve 1, str. 182; El-Luhuf, str. 20; Mektele avalim, str. 53.

[2] El-Mekasib, poglavlje o zabrani pomoći nepravednicima.