Mirovni sporazum na Hudejbiji najpoučniji događaj u historiji islama

Mirovni sporazum na Hudejbiji najpoučniji događaj u historiji islama

Sporazum na Hudejbiji jedan je od važnih događaja u historiji islama i blagoslovljenom životu Poslanika, s.a.v.a. Ovaj se događaj desio šeste godine po Hidžri, što spada u posljednje godine Poslanikovog života.

Hudejbija je selo nadomak časne Mekke, na zapadnoj strani grada, na putu između Meke i  Džedde, izvan granica harema, a sada se računa dijelom predgrađa Mekke.

Nakon mnogo godina neprekidnog i neumornog zalaganja u sklopu poslanice i islamskog poziva, podnošenja iscrpljujućih teškoća, velike predanosti i požrtvovanosti, i učvršćenja položaja islama kao žive snage koja pruža nadu, s jedne strane, te obijelodanjivanja slabosti i nemoći najvećeg neprijatelja islama u Mekki, Poslanik, s.a.v.a., je jedinstvenim promišljanjem i dalekovidošću, povukao iznenađujući i novi potez.

On je krenuo u Mekku s velikim brojem ashaba s namjerom obavljanja umre, dakle nečeg što je bilo prihvaćeno kod svih stanovnika Arapskog poluotoka. Zaustavio se u blizini Mekke, na području Hudejbije. S tog je mjesta poslao svoje izaslanike velikanima Kurejša, i iskazujući im poštovanje dao do znanja da nema namjeru ratovati ili praviti sukob. Izrazio je spremnost da razgovara sa njima i radi na postizanju sporazuma.

Ovaj neviđeni potez u okruženju neznabožačke kulture, ne samo da je zbunio neprijatelje, već ni mnogi Poslanikovi, s.a.v.a., sljedbenici, nisu bili sposobni pojmiti dubinu i ključni značaj tog poteza unutar te tape poslaničke misije i božanskog poziva.

U neznabožačkoj kulturi bilo je bez presedana da jedna strana sukoba, kojoj su stalno činili nepravdu i nasilje, a koja je sada postala moćna, svome neprijatelju nasilniku, koji je sada postao slab, ponudi mir i okončavanje svih neprijateljstava. Na temelju neznabožačkog shvatanja stvari, neko kome je do jučer činjeno zlo a koji je sada postao moćan, treba se osvetiti sada svome nasilnom neprijatelju na najgori mogući način. Treba ići do granice uništenja svoga neprijatelja.  Poslanik milosti, s.a.v.a., je ovim svojim neviđenim potezom pokazao da je cilj njegove poslanice od samog početka bio i zauvjek će biti spasenje čovjeka. Za njega nije bilo razlike među ljudima. Oni koji su protiv njega ratovali, protivili mu se i bili mu neprijatelji, nošeni neznabožačkim predrasudama za njega su bili ništa drugo do li ljudi koji su zbog neznanja sebi činili zlo i sebe lišili Božije milosti i dobrote. A on je morao i njih spasiti. Morao im je ukazati na njihove greške i neznanje. Morao ih je uzeti za ruku, izvesti ih iz ubitačne tame neznanja i fanatizma i pokazati im put sreće.

Na temelju upravo ove nebeske logike, na dan oslobađanja Mekke, dok je velika i pobjednička vojska islama ulazila u grad, jedan od velikih ashaba, budući da ga je dojmio trenutak pobjede glasno je povikao: Danas je dan velike osvete! (الیوم یوم الملحمه)

Poslanika milosti i brižnog spasioca čovječanstva, taj uzvik je jako pogodio, zato je istog trenutka povikao: Danas je dan milosti Božije nad velikim brojem Njegovih robova! (الیوم یوم المرحمه)

To je zbog toga što prema neznabožačkoj logici, pobjeda nije ništa drugo do li ubijanje i porobljavanje neprijatelja, rušenje i paljenje gradova i pljačkanje neprijateljskih dobara. Po njihovim mišljenju pobjeda logike i jednog načina razmišljanja nad logikom i drugim načinom razmišljanja nema smisla niti vrijednosti. Nažalost, ovakav pristup dominirao je čak do dana današnjeg umovima velikog broja muslimana. Oni se još uvijek ponose krvavim osvajačkim ratovima s početka islama, smatrajući pobjedom islama samo tu vrstu širenja države. Čak većina onih koji su pisali i pišu historiju i Poslanikovu siru, ovaj poseban događaj nazivaju vojnim osvajačkim pohodom (غزوة), i pored toga što je Poslanik više puta naglasio da ne namjerava ulaziti u rat ili sukob, ali muslimani, da bi ovaj veliki događaj predstavili važnim i značajnim, nazivaju ga vojnim pohodom!

Sa Poslanikovog, s.a.v.a., gledišta, pobjeda znači vladavila istine i pravde i uništavanje neistine i nepravde. Najveća pobjeda se dešava kada bez prolijevanja ijedne kapi krvi i bez gaženja ljudskog dostojanstva, istina bude prihvaćena i pravda zavlada.

U događaju Hudejbije ove dvije oprečne logike stale otvoreno jedna naspram druge, da bi pobijedila Božija i Poslanikova logika.

Kurejšije, kao čuvari granica neznaboštva, ostali su jako zbunjeni i zatečeni pred jedinstvenim planiranjem i strategijom časnog Poslanika, s.a.v.a. Nisu mogli vjerovati tome uz svoj neznabožački pristup stvarima i uz svo neprijateljstvo koje su do tada pokazali prema Poslaniku. S druge strane, Poslanikova upornost i insistiranje popraćeno poštovanjem i širokogrudošću, kao i činjenica da su ga poznavali kao veliku ličnost čiste misli  i uzvišenog morala, tjerale su ih da povjeruju Poslanikovom prijedlogu. Slanjem ljudi i različitih autoriteta nastojali su se uvjeriti u ozbiljnost Poslanikovog, s.a.v.a., prijedloga. U nekoliko dana desili su se brojni odlasci i dolasci, i napokon, Kurješije su postali sigurni da su Poslanikove riječi iskrene i ozbiljne. Prema tome, ušli su u dijalog s namjerom stizanja do mira kojeg je Poslanik, s.a.v.a., htio. Dijalozi su bili dugački i na kraju su dvije strane stigle do dogovora i rezultata. Potpisale su važan dokument koji je bio osnova temeljne promjene u povjesti poslanstva i islamskog poziva.

Kur’an časni ovaj događaj naziva Jasnom pobjedom – فتح مبین, zbog toga što su sva žrtvovanja, napori i zalaganja časnog Poslanika, s.a.v.a., upravo na ovom mjestu urodili plodom, a nakon toga, islam je zvanično u cijelom regionu počeo da djeluje kao jedna velika zbilja. Sve velike promjene nakon toga, uključujući i oslobađanje Mekke, dio su rezultata i plodova ovog velikog događaja. Čuvari granica neznaboštva svojim rukama su potpisali dokument okončavanja perioda neznaboštva / džahilijeta. Potpisivanjem dokumenta o međusobnom miru, široko prostranstvo Arapskog poluotoka, Poslaniku i njegovim ashabima postalo je sigurnom i slobodnom zonom za širenje istine. Desilo se ono što je prije toga bilo teško i zamisliti. Gradovi, sela i različita beduinska plemena su postala dostupna za pozivanje u islam. Broj ljudi koji je bio pozvan u islam u toku 19 godina prije tog događaja, samo za godinu dana nakon toga postao je nekoliko puta veći. Napredak islamskog poziva je bio tako brz i širok da je omogućio oslobađanje Mekke u najkraćem mogućem vremenu.

Mudrost Poslanikove, s.a.v.a., jedinstvene ličnosti i stalna potpora Objave, vodile su ovaj veliki i sudbonosni događaj do završetka. Međutim, ova velika pobjeda, nažalost išla je ukorak s jednom od najgorčijih uspomena Poslanikovog, s.a.v.a., života. Dotle, da Poslanik tu gorčinu nije zaboravio do kraja svoga blagoslovljenog života.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je bez ikakve sumnje najbolji, najbliži, najpokorniji Božiji rob od početka stvaranja pa do kraja ljudskog postojanja na planeti zemlji. Niko nije bio niti će biti na njegovom stupnju pokornosti Bogu, straha od Boga i težnje da stekne Njegovo zadovoljstvo. On je bio i bit će najsavršenije Božije stvorenje, najuzvišenija ljudska ličnost u historiji, najbolji Božiji odabranik za uputu ljudi. Niko mu se nije približio niti će se približiti u ispravnom viđenju, tačnom shvatanju i odgovarajućem planiranju. On je najbolje poznavao Božiju vjeru, najbolje je znao šta je dobro i u interesu čovječanstva, bio je najbrižniji čovjek za Božiju poslanicu i islam. Upravo zbog toga, Allah, dž.š., njegov govor predstavlja Objavom, i apsolutno pokoravanje njemu stavlja u isti red sa apsolutnim pokoravanjem Sebi. Na isti način kako je pokoravanje Bogu neophodno i farz bez ikakvih uvjeta u svim stanjima i prilikama, isto tako pokoravanje Njegovom časnom Poslaniku je u svim stanjima i prilikama i bez ikakvih uvjeta neophodno i farz.

Allah, dž.š., pokoravanje Poslaniku čak predstavlja da je isto kao i pokoravanje Bogu: Onaj ko se pokorava Poslaniku pa pokorava se Allahu.[1]

مَّن يُطِعِ الرَّسُولَ فَقَدْ أَطَاعَ اللَّـهَ

Međutim, nažalost neki ashabi nisu tako gledali na Poslanika, s.a.v.a. Smatrali su da je on poput njih, na njihovom nivou i da mu se potrebno pokoravati samo u nekim stvarima, a sebe su istovremeno smatrali boljim u mnogim stvarima. Čak su sebi dali za pravo da stanu naspram njega, posvađaju se s njim i da mu se usprotive, pa čak da ga omalovažavaju i vrijeđaju i da se praktično trude na sprječavanju izvršenja njegovih naredbi.

Jedan od najgorih primjera ovakvog prljavog i nepravednog ponašanja nekolicine ashaba prema Poslaniku, s.a.v.a., zbio se upravo na Hudejbiji. Ovi neuljudni i neznabožački postupci bili su toliko loši da su sljedbenici tih osoba bili primorani da mirovni sporazum na Hudejbiji kroz historiju prikažu ne tako važnim događajem kako muslimani ne bi saznali za ova bolna dešavanja.

Zaprepašćujuće je to što se kroz historiju radilo na tome da se upravo takva osoba koja je činila najviše i najgore protivljenje Poslaniku, s.a.v.a., pa čak i Allahu, dž.š., izmišljanjem lažnih hadisa predstavi kao onaj čije mišljenje je ispravnije od svih drugih mišljenja, da je to čovjek koji prima nadahnuće, da je to čovjek s kojim meleki razgovaraju, i da je to jedina osoba koja iako nije poslanik, ipak je primala objavu.

Da ga predstave jedinim čovjekom koji je dovoljno sposoban za vjerovjesništvo nakon Poslanika, s.a.v.a., pak čak i odgovarajućim za vjerovjesništvo umjesto Muhammeda, s.a.v.a. No, nisu se zadovoljili time, čak su ga predstavili da je iznad Boga, pa su umislili da je Bog u određenim situacijama u Kur’anu, bio pokoran njemu!

Hadiske knjige i zbirke pune su lažnih predaja na ovom polju, a koje su oprečne Kur’anu. Jasno je da je osnovni razlog svih ovih napora u tome da se njegova ružna i bezbrojna protivljenja Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., predstave ispravnim. Njegovi sljedbenici bez straha od Boga i stida od Njegovog časnog Poslanika, već više od hiljadu i četiri stotine godina kroz historiju insistiraju na ovim poricateljskim novotarijama, te su prihvatajući sve logičke i akaidske kontradiktornosti od njega napravili idola za obožavanje.

Koristeći se knjigom El-Magazija Vakidija, jednog od najstarijih, najpoznatijih i najlegitimnijih izvora historije islama, razmotrit ćemo načine ponašanja poznatog ashaba Omera ibn Hattaba prema časnom Poslaniku, s.a.v.a.

Svakako, ono što je zabilježeno u El-Magazijevoj knjizi, također je preneseno i u drugim hadiskim i historijiskim zbirkama, i nema mjesta nikakvoj sumnji u ispravnost onoga što ćemo citirati.

Cilj zbog kojeg razmatramo ovo pitanje, prije svega jeste odbrana Poslanika, s.a.v.a., jer su Emevije i njihovi sljedbenici stotinama godina, gradeći lažne i vještačke autoritete za neke od ashaba političara i predstavljajući ih svecima, a sva njihova pogrešna i protuvjerska ponašanja ispravnim, uložili napor da ukaljaju uzvišenu i jedinstvenu ličnost Poslanika, pripisujući mu različite vrste slabosti, nedostataka i grešaka.

Nasuprot toga, ličnost Omera ibn Hattaba posebno, toliko uzdižu u sferama negriješenja, ispravnog shvatanja i ispravnog postupanja, da je čak i Bog u nekim prilikama morao da mu se pokori, i da je on bio taj koji je redovno ispravljao Poslanikove, s.a.v.a., greške. Dotle da možemo vidjeti da i pored toga što je Poslanikov moral u Kur’anu predstavljen uzvišenim, i da su njegova milost i dobrota bili povod uspjeha poslaničke misije, ali zaljubljenici Omera Ibn Hattaba ga optužuju da ima ružan moral, da proklinje nedužne ljude, te u hadiskim knjigama, koje smatraju potpuno ispravnim bilježe laži protivne Kur’anu, koje postaju hadisi prihvaćeni među muslimanima, a Omer Ibn Hattab, čija je jedina osobina bila neograničena osorost i grubost prema slabima, te i pored toga što u povijesti o njemu nije zabilježena neka pozitivna osobina, ipak biva prepoznat kao uzor i primjer.

Na Hudejbiji, Omer ibn Hattab toliko uznemirava časnog Poslanika, s.a.v.a., da ga u toj mjeri nije uznemirio niko pa čak ni kurejšijski mušrici. Omerovo ponašanje ostavlja duboku ranu na čistom i svetom srcu Poslanika. U nekim predajama prenosi se od Poslanika: “Nijedan poslanik nije pretrpio uznemiravanja koliko sam ja pretrpio!” Dubinu ovih Poslanikovih riječi možemo pojmiti u onome što mu je na Hudejbiji priredio Omer ibn Hattab.

 

Omer ibn Hattab na Hudejbiji

1 – Nema sumnje u to da je Omer bio grub i osor čovjek, iako se njegovi sljedbenici i ljubitelji uvijek trude da ovu osobinu prikažu kao znak hrabrosti i jačine njegovog srca. Dok ustvari osorost i grubost ne samo da nisu pokazatelji hrabrosti i jakog srca, već suprotno tome, pokazatelj su slabe ličnosti, neizdrživosti i malog kapaciteta. Upravo zbog toga u povijesti nećemo vidjeti nijedan primjer Omerove grubosti prema moćnicima. Uvijek je bio grub i osor prema ženama, robovima, slabićima i onima bez zaštite, štaviše takve je uznemiravao i nanosio im tjelesne povrede. Naprimjer, Omer je olahko tukao i vrijeđao Ebu Hurejra, ali protiv Halid ibn Velida nije imao hrabrosti bilo šta pokušati, iako još od djetinjstva nije volio Halida. Ponašao se tako iako su Halidove greške i neispravni postupci bili veoma krupniji od onoga što je činio Ebu Hurejre. Ni u jednom ratu kojeg je vodio Poslanik, s.a.v.a., Omer Ibn Hattab, se nije čak ni pojavio na ratnom poprištu niti se borio protiv neprijatelja. Njegovo dezerterstvo i bježanje u bitkama na Uhudu, Hajberu i Hunejnu nikome nije skriveno.

Omerovi ljubitelji nisu mogli naći nijedan primjer Omerove hrabrosti u historiji islama, pa su bili prisiljeni posegnuti za svojim čuvenim slatkim načinom rješavanja stvari. Džin je u historiji Omerovih ljubitelja bio način za rješavanje svih kompliciranih i nerješivih situacija. Za vrijeme hilafeta Omer ibn Hattaba, jedan od velikih Poslanikovih ashaba, Sa’d ibn Ubade koji nije bio spreman dati prisegu Omeru, protjeran je od strane Omera. Na tajanstven način biva ubijen na putu prema Šamu. Bilo je jasno koja osoba ili osobe su bile optužene za ovo ubistvo. No, vlast je među narodom proširila vijest da ga je ubio džin. Od tog vremena džin je postao rješenje za sva pitanja koja nisu imala odgovora. Omerovi sljedbenici su isto rješenje koristili i po pitanju Omerove hrabrosti i snage. Omer je u hrvanju savladao najjačeg džina, bacivši ga na zemlju!

Na Hudejbiji je časni Poslanik, s.a.v.a., nakon postavljanja logora, u Mekku poslao izvjesnog Haraša ibn Umejje El-Ka'bija kako bi Kurejšijama prenio Poslanikovu poruku. Čovjek bez pogovora odlazi u Mekku. No u Mekki mu Kurejšije nisu pridale pažnju. Nakon njegovog povratka, Poslanik, s.a.v.a., naređuje Omer Ibn Hattabu da ide u Mekku i poglavarima Kurejša prenese njegovu poruku. Omer to nije prihvatio već je rekao: “O Poslaniče, plašim se od Kurejšija da me ne ubiju! Kurejšije znaju da sam im neprijatelj a u Mekki nemam nikoga iz plemena Beni Adijj da bi me štitio…!”[2]

To je isti onaj čovjek o čijem je vjerovanju u Boga, hrabrosti, požrtvovanosti na putu islama, slijeđenju Poslanika, s.a.v.a., izmišljeno toliko priča. Zar vjerniku nije farz potpuno pokoravanje Poslaniku, s.a.v.a., i zar nije važnije čuvanje interesa islama i muslimana od čuvanja sopstvenog života? Zar pravi vjernik ne treba da svoje nade usmjeri u Uzvišenog Boga i da se na Njega oslanja i pouzda i da svoj život preda Njemu na čuvanje ili pak svoje nade treba usmjeriti u nevjernike iz svoga plemena i od njih tražiti da mu štite život?

2 – To što je Poslanik, s.a.v.a., izabrao Omera Ibn Hattaba da ide u Mekku krije veliku mudrost. Poslanik ništa ne radi bez jasnog povoda i bez nebeske upute. Izbor Omera za odlazak u Mekku i njegovo nepristajanje da se povinuje Poslanikovoj naredbi zbog straha da mu ne naude kurejšijski nevjernici, bilo je tijesno povezano sa dešavanjima u sljedećim danima.

Poslanik, s.a.v.a., je sa svojom zapanjujućom pronicljivošću kao i sa uputama Objave znao da je najbolji način za veliku pobjedu islama, ne samo u Mekki već na cijelom Arapskom poluotoku sklapanje mira sa  Kurejšijama. Zato je dao sve od sebe da uvjeri Kurejšije da prihvate mir, a za stizanje do tog cilja, upotrijebio je sva moguća sredstva. Trpio je uznemiravanja nekih neprosvjećenih Kurejšija koji su željeli da se ovo okonča sukobom. Slao je ljude da bi Kurejšije učinio sigurnim i primao je sve njihove izaslanike kojima bi uz poštovanje i širokogrudnost objasnio svima njim svoje gledište i stav.

Kurejšije su postale sigurne da je Poslanik, s.a.v.a., iskren i ozbiljan u svom nastojanju da postigne primirje. I oni su davali prioritet miru, zato su odlučili da pošalju grupu za razgovore sa Poslanikom, s.a.v.a.

Razgovor dvije strane bio je veoma težak i dug. Poslanik, s.a.v.a., je strpljivo i uz potporu Objave išao do tačke postizanja rezultata ovih razgovora. Dvije strane su postigle dogovor. Postizanjem dogovora, Poslanik, s.a.v.a., je osjetio zadovoljstvo i sreću. Međutim, iznenada ustaje Omer ibn Hattab i oštro se suprotstavlja Poslaniku pred grupom Kurejšija, nastojeći da i muslimane okrene protiv Poslanika, s.a.v.a.

Omer ibn Hattab je Poslanikov, s.a.v.a., dogovor sa kurejšijskom grupom za pregovore nazvao ponižavanjem islama i na taj se način predstavio da je brižniji za islam i muslimane i od Boga i od Poslanika. Htio je uzburkati emocije drugih muslimana i uništiti dogovor kojeg je Poslanik, s.a.v.a., sa teškom mukom doveo do krajnje tačke.

U knjizi El-Megazi čitamo:

“Kada su stigli do dogovora i preostalo im je bilo samo da ga potpišu, Omer ibn Hattab je ustao pred Poslanikom i rekao: “O Poslaniče, zar mi nismo muslimani?” Poslanik reče: “Da, jesmo.” Omer reče: “Pa zašto onda prihvataš poniženje za svoju vjeru?” Poslanik reče: “Ja sam Božiji rob i Božiji poslanik i nikada ne kršim Njegove naredbe. On me nikada neće odvesti u zabludu!” Omer je otišao do Ebu Bekra i rekao: “O Ebu Bekre, zar nismo muslimani?” Ebu Bekr reče: “Da, jesmo.” Omer reče: “Pa zašto onda prihvatamo poniženje za svoju vjeru?” Ebu Bekr reče: “Prati ga, jer svjedočim da je on Božiji poslanik! Ono što je on naredio to je istina i mi se ne oglušujemo o Božije naredbe i Bog neće odvesti u zabludu Svoga poslanika.”

Omer je nastavio svoju grubu reakciju, počeo je ponovo pobijati Poslanikove riječi i ponavljati: “Zašto prihvatamo poniženje za svoju vjeru?” Poslanik, s.a.v.a., je ponavljao: “Ja sam Božiji poslanik, i On nas nikada neće odvesti u zabludu naređenjem da postignemo mir!”

Prenosilac kaže: “Omer je počeo pobijati Poslanikove riječi, pa mu Ebu Ubejde ibn Džarah reče: “Omere, zar ne čuješ šta Poslanik govori!? Traži kod Boga utočište od šejtana, i posumnjaj malo u ispravnost svoga stava!”[3]

Iako sam ovaj tekst jasno ukazuje na dubinu ove katastrofe, ipak da nam bude još jasnije ukazat ćemo na sljedeće tačke:

A – Omer ibn Hattab ne samo da je smatrao pogrešnim Poslanikov, s.a.v.a., dogovor sa Kurejšijama, već je čak ozbiljno sumnjao u to da je on Poslanik, upravo zbog toga koliko god da je Poslanik insistirao i podsjećao ga riječima – ja sam Božiji rob i Božiji poslanik i On mi je naredio ovaj mir – Omer tome nije pridavao značaj već je insistirao na svojim riječima. Čak je i Ebu Bekr shvatio da Omer ne prihvata njegovo Poslanstvo i zbog toga mu je u odgovoru rekao: “Svjedočim da je on Božiji poslanik!”

B – To je isti onaj Omer koji je još jučer, kada mu je Poslanik, s.a.v.a., naredio da ide u Mekku i prenese Kurejšijama poruku, odbio to učiniti rekavši da je razlog za to strah od smrti. Dakle, sada isti taj Omer, napada Poslanika i optužuje ga da je on razlog poniženja islama! A on, takva junačina, ne želi se pomiriti da islam bude ponižen! Ustvari, on želi pokazati da je on brižniji za islam od Boga i Poslanika!

C – Omer ibn Hattab se nije zadovoljio samo s tim da odbije Poslanikove, s.a.v.a., riječi, već njegovo insistiranje pred svima i vikanje na Poslanika, s.a.v.a., bilo je zbog toga da potakne emocije drugih neznalica među ashabima protiv Poslanika, s.a.v.a., ne bili se pobunili protiv njega. Možda se upravo zbog toga nakon što je čuo Poslanikov, s.a.v.a., odgovor, brže bolje uputio čovjeku iz iste partije, Ebu Bekru, želeći ga pridobiti. Kao što smo vidjeli sljedeća osoba čije ime se spominje bio je Ebu Ubejde ibn Džarah. I on je bio iz partije Omera Ibn Hattaba, i vjerovatno je Omer od njega očekivao da mu se pridruži. Upravo u ovoj knjizi El-Magazi, piše:

“Omer ibn Hattab je kasnije govorio: “Tako mi Boga, tog dana sam toliko sumnjao u njegovo Poslanstvo da sam u sebi govorio: “Ih da mi se pridruži sto istomišljenika, u tom slučaju apsolutno ne bih privhatio sporazum!”[4]

Da je Omer uspio okupiti oko sebe određeni broj glupih ljudi da ustanu protiv Poslanika, s.a.v.a., nema sumnje da bi kurejšijski nevjernici iskoristili tu priliku i ne bi nikog ostavili živog. Zauvijek bi uništili islam.

D – Omer ibn Hattab nije našao nijednog pristalicu među ashabima. Svi su ga savjetovali da se strpi, da ne vrijeđa Poslanika, da je mir Božije naređenje i da Poslanik, s.a.v.a., ne radi ništa bez Božijeg naređenja. Ali Omer ga je nastavio vrijeđati i pred svima je odbijao sve ono što je Poslanik govorio.

Nakon što je izgubio nadu da može uništiti Poslanikov, s.a.v.a., sporazum sa Kurejšijama, povukao je zlonamjeran potez želeći da izazove rat koji bi rezultirao nestajanjem svih muslimana i naravno Poslanika, s.a.v.a., iako bi on, da je taj rat počeo, bio među prvima koji bi pobjegli kao što je pobjegao i na Uhudu.

U knjizi El-Magazi piše:

“… Poslanik i kurejšijsko izaslanstvo su postigli sporazum, ali dokument još uvijek nije bio potpisan kada je Ebu Džundel, sin Suhejla koji je pokidao poveze prišao Poslaniku sa sabljom u ruci dok je on pisao mirovni sporazum sa Suhejlovim ocem. Suhejl – šef kurejšijskog izaslanstva – podigao je glavu i ugledao svoga sina, Ebu Džundela, koji je postao musliman. Ustao je i trnovitom granom udario sina po licu i uhvatio ga za okovratnik. Ebu Džundel je glasno povikao: “O muslimani, kako možete dozvoliti da me nevjernici odvedu i udalje od moje vjere…!?” Muslimane je ta scena mnogo rastužila i počeli su plakati… Poslanik, s.a.v.a., je rekao Ebu Džundelu: “O Ebu Džundele, strpi se i nadaj se nagradi od Allaha zbog ovih boli, ubrzo će Allah dati olakšanje tebi i onima sa tobom. Sklopili smo sporazum sa Kurejšijama i ne želimo kršiti ugovore i činiti izdaju…” A Omer govori: “Otrčao sam do Ebu Džundela a otac Suhejl ga je vukao odatle. Ja sam pošao ukorak sa Ebu Džundelom i rekao sam mu: “Ebu Džundele, strpi se. Oni su idolopoklonici i njihova krv ne vrijedi ni koliko krv pseta. On – njegov otac – je jedan čovjek, a i ti si jedan čovjek. Imaš i sablju! Htio sam da isuče sablju i ubije svoga oca! Ali, njemu je bilo žao oca.” Rekao sam mu: “Ebu Džundele, čovjek može ubiti svoga oca na Božijem putu! Tako mi Boga, da smo zatekli svoje očeve mi bismo ih poubijali.” Tada Ebu Džundel reče Omeru: “Zašto ga ti ne ubiješ?” Omer reče: “Poslanik mi je zabranio da ubijem njega ili nekog drugog!” Ebu Džundel, koji je tek prihvatio islam, i koga je Poslanik vratio njegovom ocu, reče: “Nisi dostojniji od mene da budeš poslušan Poslaniku!”[5]

Prema tome, s ovim prljavim potezom Omer je htio da šef kurejšijske grupe za pregovaranje bude ubijen rukom svoga sina i da na taj način Poslanikov sporazum propadne. Pored toga što je ovo bio nemoralan, neislamski i nečovječan čin, jer čak i neznabožački nevjernici su čuvali sigurnost pregovarača i izaslanika, da se ovo slučajno dogodilo, izbio bi krvavi rat čiji rezultat bi sigurno bio nestanak muslimana i Poslanika.

E – Dan prije ovih pregovora, Poslanik, s.a.v.a., je po Božijoj naredbi od muslimana uzeo prisegu ispod drveta, da mu budu lojalni i da na njegovom putu budu spremni ići do smrti. Ova prisega je poznata kao Bej’atu ridvan. Allaha, dž.š., je ovom naredbom imao za cilj da Kurejšije vide slogu i jedinstvo muslimana oko Poslanika i njihovu požrtvovanost na njegovom putu te da se uplaše od svake loše odluke protiv Poslanika. Učinak ove prisege na nevjernike bio je veoma jak. Jedan od kurejšijskih predstavnika, kada je posvjedočio svo to jedinstvo, predanost i ljubav ashaba prema Poslaniku, s.a.v.a., kada se vratio govorio je o tome Kurejšijama ukazavši im da je Poslanik, s.a.v.a., s ovim prijateljima veoma ozbiljan i mi mu se ne možemo oduprijeti. Međutim, Omer ibn Hattab je javnim odbijanjem Poslanikovog sporazuma, vrijeđanjem Poslanika pred kurejšijskim predstavnicima, i ošrtim suprotstavljanjem, u skladu sa shvatanjem nevjernika, nanio težak udarac Poslaniku. Vjerovatno su se mnogo nadali da Omer uspije u tome da izazove razdor među Poslanikovim prijateljima, da bi oni mogli uništiti islam. Isto tako, vrijeđanje Poslanika, s.a.v.a., spušta Poslanikov položaj, čak i kod muslimana. Ljudi slabog vjerovanja će pomisliti da kada god požele mogu se usprotiviti ili posvađati sa Poslanikom.

3 – U skladu sa knjigom El-Magazi, Omer ibn Hattab je velikim zalaganjem malo pomalo uspio pridobiti neke od ashaba pa je ponovo otišao kod Poslanika, ali ovaj put je smutnju htio izazvati drugim izgovorom. Možda je uspio prevariti neke naivne ljude rekavši im da im je – da Allah sačuva – Poslanik dao lažno obećanje:

“Omer i nekolicina drugih ashaba koji bijahu s njim rekoše: “O Poslaniče, zar nam u Medini nisi kazao da ćemo ući u Mesdžidu-l-haram, da ćeš uzeti ključeve Kabe i da ćeš na Arefatu stajati sa hadžijama? A sada vidiš da niti su nam kurbani stigli pored Božije kuće, niti smo mi sami!” Poslanik im reče: “Jesam li rekao da će se to dogoditi na ovom putovanju?” Omer reče: “Ne.” Poslanik reče: “Vi ćete ući u Mekku. Ja ću uzeti ključeve Kabe u svoje ruke, i svoju glavu i vaše glave ću obrijati na Mini. I stajat ćemo sa hadžijama na Arefatu.” Tada se okrenuo Omeru i rekao mu:

“Zar ste zaboravili dan Uhuda kada ste bježali uzbrdo, a ja vas dozivao, a vi iz straha od smrti niste ni na što obraćali pažnju? Jeste li zaboravili dan Ahzaba kad su vam (vojske) došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali[6] Jeste li zaboravili taj i taj dan…?” I Poslanik, s.a.v.a., je počeo nabrajati teške dane u kojima su Omer i njegovi pratioci bježali iz bitki i ostavljali Poslanika samim, podsjećajući ih na te dane.

Muslimani – osim Omera – rekoše: “Istinu govoriš o Allahov poslaniče, nismo razmišljali o onome o čemu si ti razmišljao, ti bolje znaš Božije naredbe od nas.”[7]

Ovaj događaj je nanio duboku ranu na čisto i sveto srce Allahovog poslanika, s.a.v.a., i ova rana koju mu je Omer nanio nije zacijelila do kraja njegovog blagodarnog života. U knjizi El-Magazi, spominje se nekoliko primjera u kojima Poslanik godinama kasnije spominje ovu bol:

1 – Sljedeće godine nakon Hudejbije, Poslanik, s.a.v.a., i njegovi ashabi odlaze u Mekku radi obavljanja umre: “Godine kada je Poslanik, s.a.v.a., ušao u Mekku da bi nadoknadio propuštenu umru, prilikom brijanja svoje blagoslovljene glave i glava svojih ashaba rekao je: “Ovo je upravo ono što sam vam bio rekao.”[8]

2 – Na dan oslobađanja Mekke, Poslanik, s.a.v.a., uz sve probleme tog dana, sjeća se boli Omerove uvrede na dan Hudejbije: “Na dan oslobađanja Mekke, kada je uzeo ključeve Kabe u svoje ruke, rekao je: “Zovite mi Omera!” Kada mu je Omer došao on mu reče: “Ovo je ono što sam vam govorio na Hudejbiji!”[9]

3 – U posljednjoj godini svoga života, kada je obavljao oprosni hadž na Arefatu okrenuo se Omeru i rekao: “Omere, ovo je baš ono što sam vam govorio na Hudejbiji!” A Omer je u odgovoru kazao: “O Allahov poslaniče, nijedna pobjeda nije veća od mirovnog sporazuma na Hudejbiji!”[10]

Nek duše svih nas budu žrtve za tebe o Allahov poslaniče, koji si trpio sve to nasilje, izdaje i uvrede zarad upute ljudi, i tvoje čisto i sveto srce je prihvatilo sav taj bol kako bismo mi danas i kako bi svi ljudi do Sudnjeg dana uživali u blagodatima Božije upute.

Nek je Allahovo prokletstvo na sve one koji su bili uzrok tvoje uznemirenosti i koji su ranili tvoje blagoslovljeno srce.

Nema sumnje da je mirovni sporazum na Hudejbiji najveća i najmudrija pobjeda Poslanika i islama, i da je ovaj događaj bio početak nove etape u historiji islama koja je dovela do svih napredaka i pobjeda.

Lekcije ovog važnog događaja uvijek su poučne i otvaraju puteve. Razmatranje ovog događaja može otvoriti vrata za shvatanje velikog broja događaja u historiji islama i pred očima onih koji tragaju za istinom rasvijetliti vrijednost i položaj velikog broja vještačkih i ispolitiziranih autoriteta.