Mudžiza mimo Kur'ana

Mudžiza mimo Kur'ana

 

Je li Poslanik, s.a.v.a., imao mudžizu mimo Kur'ana? Ova stvar, pored toga što je sa gledišta historije, sunneta i vjerodostojnih hadisa neprihvatljiva, protivna je izričitom kur'anskom tekstu. Šekku-l-kamer (raspuknuće Mjeseca) spominje se u samom Kur'anu. Pod pretpostavkom da neko opravdava i na drugačiji način tumači (a naravno da nije moguće drugačije tumačiti) rascjepljenje Mjeseca, kako može drugačije tumačiti i opravdati kazivanje o Miradžu i suru Isra’? Krajnje jasno Uzvišeni kaže:

“Slavljen neka je Onaj Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega, čiju okolinu smo Mi blagoslovili, kako bismo mu neke znake Naše pokazali!”[1]

 Zar ovaj događaj nije nadnaravna pojava, zar nije mudžiza?!

U mubarek suri Tahrim prenosi se kako je Poslanik povjerio tajnu jednoj od svojih žena, i kako je ta žena opet povjerila tu tajnu drugoj ženi,[2] te je Poslanik upitao ženu kojoj se povjerio zašto je tajnu rekla drugome. Prepričao je dijelove razgovora između te dvije žene. Žena je začuđeno upitala: “Otkud ti to znaš?” Božiji poslanik je rekao: “Bog me obavijestio.”

Zar ovo nije vijest iz skrivenog? Zar nije mudžiza?

Slučaj o kojem govore ajeti od 90. do 93. sure Isra’ i neki drugi slični ajeti, na koje se poziva, nešto je sasvim drugo. Tamo nije pitanje mudžize u značenju traženja ajeta – znaka i bejjine – jasnog dokaza od strane ljudi koji zaista imaju sumnju i traže dokaz. Ovi ajeti i 50. ajet sure ‘Ankebut[3] rasvjetljavaju posebnu logiku mnogobožaca u traženju mudžize i posebnu logiku Kur'ana u filozofiji poslaničkih mudžiza.

Od 90. do 93. ajeta sure Isra’ ovako se iznosi govor mnogobožaca: Nećemo ti vjerovati sve dok ne učiniš da nam voda izvire…, tj. “Nećemo vjerovati tebi u korist niti ćemo pristupiti tvojoj skupini dok ti ne budeš zauzvrat nama od koristi, pa u ovoj suhoj zemlji Mekke učiniš da iz zemlje izvor teče (dakle, to je određena kupoprodaja), ili dadneš vrt pun drveća kroz koje će rijeke teći, ili da imaš kuću punu zlata – da se i mi koristimo njome (znači opet jedna kupoprodaja) – ili da nam dio neba – onako kako misliš da će biti na Sudnjem danu – spustiš na nas (znači, kazna, smrt i kraj svega, a ne mudžiza), ili da nam dovedeš Boga i meleke, ili da se uspenješ na nebo i da za nas u naše ime i nama u čast doneseš posebno pismo (opet jedna kupoprodaja, ali ne u novcu, već ona koja se odnosi na ugled i čast bez obraćanja pažnje na nemogućnost ostvarenja traženog).”

Mnogobošci nisu rekli: Nećemo povjerovati u tebe (لَنْ نُؤْمِنَ بِكَ) dok neku određenu mudžizu ne doneseš. Rekli su: Nećemo vjerovati tebi u korist.

Dakle, ono što postoji ovdje jeste jedna potvrda utemeljena na interesu, jedna kupoprodaja ideologija. Postoji razlika između izraza āmene bihi (آمن به) i āmene lehu (آمن له). Učenjaci znanosti o načelima fikha u vezi sa 61. ajetom sure Tevbe, koji o časnom Poslaniku kaže:

Vjeruje u Allaha i povjerenje ima u vjernike, utvrdili su upravo tu suptilnu pojedinost. Pored toga, mnogobošci su tražili da im se da nešto zauzvrat, za tu potvrdu zasnovanu na interesu, sljedećim riječima: pa u ovoj suhoj zemlji Mekke učiniš da iz zemlje izvor teče

što znači: Učini da poteče vrelo u našu korist. Jasno je da je ovo traženje naplate, a ne jasnog dokaza i mudžize. Poslanik je došao da izgradi istinske vjernike, a ne da vrijednostima mudžize kupi glas i uvjerenje.

I sami uvaženi, navođeni pisac kaže da su Poslaniku govorili: “Ako si ti Poslanik, reci nam unaprijed cijenu robe da zaradimo u trgovini.”

Jasno je da ovo nije traženje mudžize, tj. traženje jasnog dokaza za otkrivanje zbilje. Ovo je upotreba Poslanika kao sredstva za zaradu novca. Jasno je da će Poslanik u odgovoru reći: “Da je mene Bog obavještavao o skrivenom, to bih upotrebljavao kao sredstvo za ovosvjetske poslove, ali mudžiza i skriveno nije sredstvo za ovakve poslove. Ja sam onaj koji donosi poruku, onaj koji donosi radosne vijesti i opominje.”

Mnogobošci su pretpostavljali da je mudžiza nešto što je u Poslanikovim rukama, te da u bilo kojem trenutku da zaželi, na bilo koji način da zaželi i u bilo koju svrhu – može donijeti mudžizu. Zbog toga su od njega tražili da poteče voda, da imaju kuću od zlata, da im unaprijed kaže cijenu robe, iako je mudžiza isto što i sama Objava, ovisna o onoj strani, a ne o ovoj.

Isto kao što Objava ne slijedi Poslanikovu želju, već je zbivanje sa one strane koje djeluje na Poslanika, i mudžiza je, također, zbivanje sa one strane koje djeluje na Poslanikovu volju i odvija se njegovom rukom. Ovo jasno pokazuje da je i Objava uz Božiju dozvolu, a i mudžiza je uz Božiju dozvolu, i ovo je smisao 50. ajeta sure ‘Ankebut, koji je zloupotrijebljen od strane svećenika.

Čuda su samo u Allaha! A ja sam samo opominjatelj jasni![4]

Vijest iz Skrivenog svijeta, kao što je mudžiza, upravo je takva. Što se tiče Poslanika kao ličnosti, on je neobaviješten o skrivenom.

Ti reci: “Ne govorim vam:‘Allahove riznice ja imam!’ Ne govorim vam: ‘Nevidljivi svijet ja znam!’ Ne velim vam: ‘Ta, doista, melek sam!’”[5]

Međutim, tamo gdje Poslanik pada pod uticaj skrivenog i natprirodnog svijeta i obavještava o skrivenim tajnama, kada ga upitaju odakle to zna, odgovara: “Sveznajući, Sveobaviješteni Bog me je obavijestio.”

Poslanik kaže:

“Ne znam skriveno, i da sam znao, ogromno dobro bih stekao.”[6]

Na ovaj način Poslanik želi pobiti logiku mnogobožaca i pokazati kako njegovo poznavanje skrivenog u mjeri mudžize ima posebnu svrhu i dato mu je posredstvom Božije Objave.

“Da je moje poznavanje skrivenog nešto što ja radim od sebe, da se može koristiti za svaku svrhu i da je sredstvo za punjenje džepa, umjesto da vama obznanim cijene kako bi se vaši džepovi napunili, napunio bih svoj džep!”

On je Znalac tajne, pa ne otkriva Svoje tajne nikome, osim onome kojim On zadovoljan je da Mu poslanik bude.[7]

 Časni Poslanik je zasigurno jedan od poslanika koji su predmet Božijeg zadovoljstva.

Pored svega ovoga, Kur'an u mnogim ajetima spominje mudžize poslanikā: Ibrahimovu, Musaovu, Isaovu mudžizu. Kako je moguće, s obzirom na to, da kada traže mudžizu od časnog Poslanika – kao što su tražili mudžizu od prethodnih poslanika i oni su traženju udovoljili – Poslanik kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”

Zar oni nisu imali pravo da kažu: “Zar prethodni poslanici, čije mudžize ti sam tako sa užitkom prenosiš, nisu bili ljudi ili nisu bili poslanici?” Da li je moguće da ovako jasna suprotnost postoji u Kur'anu? Da li je moguće da mnogobošci nisu uočili ovakvu suprotnost?

Da je ova logika vođena razumom i ispravna, Poslanik bi, umjesto da kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”, trebao reći: “Neka je Gospodar moj hvaljen, ja sam Pečat poslanika, ja sam izuzetak od pravilā koja vrijede za ostale poslanike. Ne tražite od mene ono što su tražili od ostalih poslanika.” Umjesto toga, on kaže da je poslanik kao i ostali poslanici.

Prema tome, postaje jasno da ono što su mnogobošci tražili od Poslanika nije bila mudžiza, odnosno znak i jasan dokaz u svrhu otkrivanja stvarnosti koju tragatelji za istinom imaju pravo tražiti od onih koji tvrde da su poslanici. To je bilo nešto što ne priliči ugledu poslanikā, ne priliči da odgovaraju na ovakve zahtjeve. Zbog toga Poslanik kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik.” Znači, ono što vi želite nije nešto što onaj ko traga za zbiljom može tražiti od poslanika i vjerovjesnika, te da su mu poslanici obavezni potvrdno odgovoriti. U pitanju je nešto drugo, to je sporazum i trgovina, to je viđenje mene i neviđenje Boga: Tražiti nešto od mene, kao da sam samostalan i neovisan o Bogu je ispoljavanje oholosti i samoljublja, dokazivanje vlastite prednosti u odnosu na druge, to je traženje niza nemogućih stvari itd.

Priznajem da je želja običnog puka stalno usmjerena ka mudžizama, ne samo za poslanika i imama, već za svaki grob, kamen i drvo, ali da li ovo može biti razlog da mi poričemo postojanje svakog vida mudžize i kerameta osim Kur'ana u vezi s našim Poslanikom?

Pored toga, postoji razlika između mudžize i kerameta. Mudžiza označava jasan dokaz i znak Božiji koji se izvršava zbog dokazivanja jedne misije ili, drugim riječima, ona je praćena tvrdnjom o povezanosti sa Nevidljivim svijetom. Njom se želi postići božanska namjera. Zbog toga je ograničena na posebne okolnosti. Ali, keramet je jedna nadnaravna stvar koja je odraz duhovne moći i svetosti duše jednog savršenog ili polusavršenog čovjeka i nije data zbog dokazivanja posebne Božije namjere.

Ovakve stvari se često dešavaju, čak se može reći da su uobičajena stvar i da za nju ne treba neki poseban uvjet. Mudžiza je jezik Božiji, ona potvrđuje osobu, ali keramet nije takav jezik.

 

 

[1] El-Isra’, 1.

[2] A kada Poslanik jednoj ženi svojoj tajnu povjeri, pa je ona obznani, a Allah mu to vidljivim učini, a on je bio dio tajne kazao, a od dijela odustao, pa kad joj on to obznani, ona upita: “Ko tebe o tome izvijesti?” On reče: “Izvijesti me Sveznajući, o svemu Obaviješteni.” (Et-Tahrim, 3)

[3] O ovom ajetu govorit ćemo nešto kasnije.

[4] El-‘Ankebut, 50.

[5] El-En‘am, 50.

[6] El-A‘raf, 188.

[7] El-Džin, 26–27.