Neophodnost postojanja Imama

Neophodnost postojanja Imama

Veliki broj ljudi koji ne gledaju duboko i pažljivo u pitanjima vjerovanja stiče dojam da je razmimoilaženje između šiija i sunija kada je riječ o imametu svedeno na to da šiije vjeruju kako je Poslanik odredio hazreti Alija kao svoga nasljednika na položaju predvođenja društva, dok sunije vjeruju kako se to nije dogodilo, već su ljudi na osnovu svoje želje odabrali vođu, a taj vođa je lično odredio ko će ga naslijediti. Nakon toga, bilo je izabrano šestočlano vijeće unutar kojeg su trebali izabrati vođu, a četvrti je halifa ponovo izabran voljom naroda.

Po tom stavu, među muslimanima nema neke posebne metode za određivanje predvodnika. Zahvaljujući tome, nakon četvrtog halife svako ko je imao veću vojnu snagu uzimao je taj položaj za sebe, na isti način kako se obično dešava u neislamskim društvima. Drugim riječima, njihov stav je da šiije u vezi sa određivanjem prvog imama vjeruju u ono u šta sunije vjeruju u vezi sa određivanjem drugog halife od strane prvog halife, s tom razlikom da stav Božijeg poslanika od strane naroda nije prihvaćen, dok je stav prvog halife prihvaćen od strane naroda. Međutim, otkud pravo prvom halifi da takvo šta učini?

Zašto Poslanik, u skladu sa vjerovanjem sunija o njemu, nije pokazao brigu za islamsko društvo, te je tek osnovano društvo prepustio samo sebi, bez zaštite i vođe, iako je za života, kada bi odlazio iz Medine u borbu, ostavljao zamjenika u gradu? Iako je ukazao na raskol i smutnju koja će se desiti u njegovom ummetu?

U osnovi, treba uzeti u obzir činjenicu da se razmimoilaženje šiija i sunija prije svega tiče odgovora na pitanje da li je imamet vjerski položaj koji potpada pod odredbu Božiju, ili je to svjetovni položaj carevanja i slijedi društvene činioce. Šiije vjeruju da čak ni Poslanik nije imao odlučujuću ulogu u određivanju svoga nasljednika, već je on određen voljom Božijom. Ustvari, mudrost okončanja vjerovjesništva u tijesnoj je sprezi sa postavljanjem bezgrješnog imama, a postojanjem takvog imama osiguravaju se dobrobiti koje se u islamskom društvu trebaju ostvariti nakon preseljenja časnog Poslanika.

Neophodnost postojanja Imama

Svakom vjerniku je jasno da postizanje cilja stvaranja čovjeka zavisi od njegovog usmjeravanja posredstvom Objave i da mudrost Božija zahtijeva da budu slati poslanici koji će poučiti čovjeka putu ovosvjetske i onosvjetske sreće i na taj način zadovoljiti tu potrebu. Također, oni će pojedince koji su za to pripravni podvrgnuti svome odgoju i dovesti ih do krajnjih stepena savršenstva koji su za njih mogući. Isto tako, ukoliko su društveni uvjeti pogodni, oni će na sebe preuzeti odgovornost provođenja društvenih vjerskih zakona. U 34. i 35. poglavlju objasnili smo da je sveta vjera islam univerzalna, vječna i ne podliježe stavljanju van snage te da nakon Poslanika islama nema više poslanika. Okončanje vjerovjesništva bit će u skladu sa svrhom i mudrošću slanja poslanika kada posljednji nebeski Šerijat bude mogao dati odgovore na sve čovjekove potrebe i kada njegova opstojnost bude zajamčena do kraja svijeta. Ovo je zajamčeno u vezi sa časnim Kur’anom jer Uzvišeni Gospodar jamči zaštićenost Kur’ana od bilo koje vrste izmjene i iskrivljenja. Međutim, svi islamski propisi ne crpe se iz kur’anskih ajeta. Naprimjer, broj rekata u namazima ili način obavljanja stotina obaveznih i dobrovoljnih propisa ne može se dobiti iz Kur’ana, jer obično Kur’an ne ide tragom podrobnog objašnjenja propisa i zakona, već su njihovo objašnjenje i poduka dužnost Poslanika, koji ih ljudima objašnjava služeći se znanjem koje mu je Allah dao.[1] Na ovaj način ustvrđuje se legitimnost i argumentiranost Poslanikovog sunneta, kao jednog od temeljnih izvora za upoznavanje islama.

Ipak, teški uvjeti Poslanikovog života, poput nekoliko godina provedenih u izolaciji u Ebu Talibovom tjesnacu, kao i deset godina ratovanja protiv neprijatelja islama, nisu dozvoljavali da svim ljudima objasni sve propise i zakone islama te čak ni za ono što su ashabi preuzeli od njega nije bilo jamstva da će biti očuvano. Tako je čak i način uzimanja abdesta – iako su godinama svojim očima ljudi gledali kako Poslanik to čini – postao predmet razmimoilaženja. Kada već u vezi s ovakvim propisom postoje različiti stavovi – propisom koji je svakodnevna potreba svih muslimana, a u vezi s kojim ne postoje neke posebne koristi i ciljevi zbog kojih bi bio izmijenjen – to nam daje do znanja da je opasnost od greške u prenošenju i namjernih izmjena u vezi s preciznim i složenim propisima, posebno onim zakonima koji imaju dodira s ljudskim strastima i interesima skupina, mnogo veća.[2] Uzevši u obzir ove činjenice, postaje jasno da islam može biti posmatran kao potpuna vjera koja nudi odgovore na sve čovjekove potrebe do kraja svijeta tek kada unutar nje budu predviđeni načini osiguravanja neophodnih dobrobiti društva, koje su nakon Poslanikove smrti izložene opasnosti i nestanku. Taj put nije ništa drugo doli postavljanje dostojnog nasljednika Poslanika, nasljednika koji ima od Boga dato znanje, kako bi zbilje vjere mogao objasniti sa svim njihovim aspektima i pojedinostima, te koji ima osobinu bezgrješnosti, kako ne bi bio pod uticajem nefsanskih i šejtanskih pobuda i da ne bi namjerno nešto iskrivio u vjeri, koji će moći na sebe preuzeti odgojnu ulogu koju je imao poslanik, koji će za to spremne pojedince voditi do najuzvišenijih stepena savršenstva i koji će u slučaju da društveni uvjeti budu odgovarajući moći provoditi islamske društvene zakone i u svijetu proširiti pravednost i istinu. Možemo zaključiti da će okončanje vjerovjesništva biti u skladu s Božijom mudrošću tek kada bude podrazumijevalo i imenovanje bezgrješnog predvodnika, koji će imati sve odlike kao i poslanik, osim poslanstva i vjerovjesništva. Na taj način dokazuje se i neophodnost postojanja imama, kao i nužnost da on posjeduje od Boga dato znanje, da bude bezgrješan i da bude od strane Boga postavljen, jer On je Taj Koji zna kome je dao takvo znanje i takvo ustaljeno duhovno svojstvo, i On je Taj Koji po Sebi posjeduje pravo starateljstva nad Svojim robovima te to pravo na nižoj razini može dati pojedincima koji imaju potrebne uvjete za to.

Potrebno je napomenuti da sunije nijednu od ovih odlika ne vežu ni uz jednog od halifa, niti smatraju da su oni postavljeni od Boga ili Poslanika, niti da im je dato znanje od Boga, niti da imaju ustaljeno svojstvo bezgrješnosti. Jedino šiije, uz postojanje tri spomenuta uvjeta, vjeruju u dvanaest imama. Uzevši u obzir gornje objašnjenje, dokazuje se ispravnost njihovog vjerovanja u imamet, tako da nema potrebe za opširnim argumentiranjem.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] El-Bekare, 151; Ali ‘Imran, 164, El-Džumu‘a, 2; En-Nahl, 64–66; El-Ahzab, 21; El-Hašr, 7.

[2] Allame Emini u svojoj knjizi El-Gadir navodi imena 700 ljudi koji su izmišljali hadise. Uz neka imena navodi se da su izmislili više od stotinu hiljada hadisa. (El-Gadir, sv. 5, str. 301)