Pogibija Husejna, Poslanikovog mirisnog cvijeta

Autor: Mustafa Kamali
Izvor: Sunce pod kopitama
Share

Pogibija Husejna, Poslanikovog mirisnog cvijeta

Nakon pogibije Husejnovih prijatelja, niko nije ostao u šatorima osim žena, djece i imama Sedždžada,[1] njegovog bolesnog sina, koji je u jednom momentu zavapio:

“Ima li iko da brani čast Poslanika Božijeg? Ima li Božijeg roba koji će se bojati Boga zbog naše porodice? Ima li pomagača koji će nam s nadom u Boga priteći u pomoć? Ima li pomagača koji se nada Božijem obećanju tako što će nam pomoći?”[2]

Čuvši Imamov glas žene i djeca počeše plakati i Imam se vrati do šatora.[3] Težina Imamove samoće u tom trenu ne može se ni zamisliti: svi njegovi prijatelji, braća, djeca, bratići, amidžići, čak i neki mališani pred njegovim očima bili su odvučeni u zemlju i krv. Bio je pored ovih šehida u zadnjim trenucima njihovog života, prilazio im i posljednje riječi s njima razmjenjivao. S druge strane, desetine ožalošćenih žena i djece bez zaštitnika, bez utočišta, žedni i gladni bili su zatočeni u šatorima. I njegov sin Ali ležao je bolestan u šatoru. Neprijateljeva izdaja, nehumanost, tvrdoglavost i zastranjenje su ga, također, jako uznemirivali. Problemi u kojima se našao ummet njegovog djeda, neznanje, smrtonosni nemar i zaboravljanje uzvišenih islamskih vrijednosti, ranili su njegovo srce.

On, milostiv i brižan Imam, koji do tog trena nije birao sredstva kako bi probudio ljude i iskazao svoju dobronamjernost, koji je ljubazno, nekad čak i moleći ih, tražio da odustanu od svojeglavosti i da se vrate na ispravan put, sada je ostao sam, bez ikakvog pomagača.

On je u svakom trenutku bio njihov Imam i ni na trenutak nije smio zaboraviti na svoju zadaću vođstva. Sam je krenuo u rat, ali ni za vrijeme borbe nijednog trenutka on nije zaboravljao zabrinutost, strah i uznemirenost žena i djece, što mu nipošto nije smetalo da ratuje hrabro i neustrašivo. Napadao je i razbijao redove neprijateljskih kukavica, odvlačio ih u zemlju i prašinu, a opet, uzvikujući: “Allah je najveći!”, ni na tren nije zanemarivao sjećanje na Boga, uza sve to hrabreći žene i djecu koji su bili zabrinuti i u iščekivanju.

Borba imama Husejna s neprijateljem potrajala je jako dugo. Borio se u različitim okolnostima. Čak je nastojao da ženama i djeci donese vode iz Eufrata, jer je proteklo nekoliko dana otkako su zabranili vodu njemu, njegovoj porodici i prijateljima i svi su bili jako žedni. Ponekad bi se vraćao do šatora i razgovarao sa ženama i djecom te im davao različite upute.

Jedan od potresnih i teških momenata bio je trenutak rastanka i opraštanja imama Husejna od usamljenih i ožalošćenih žena i djece. Sama pomisao na taj bolni, potresni i dirljivi prizor dovoljna je da se čovjeku stisne oko srca. Nepodnošljivi su trenuci bili taj plač, vapaj žena i djece oko imama Husejna, preklinjanje i traženje pomoći, strah i užas, žeđ i glad u toj pustinji, s jedne strane, a padanje u zemlju i krv njima najdražih osoba, odlazak Imama, njihovog oslonca, prema smrti…, s druge strane.

Kada je Husejn vidio da su sedamdeset i dvoje njegovih najdražih prijatelja i članova porodice pali okrvavljeni na zemlju, okrenuo se prema šatorima i povikao:

“O, Sekina, o, Fatima, o, Zejneb, Umm Kulsum, vama od mene selam!” Sekina je bila potresena usamljenošću oproštajnog očevog glasa i zavapila je: “Oče! Jesi li se to predao smrti?” Odgovorio joj je: “Kako da se ne preda onaj koji nema ni pomagača niti podržavatelja?” Sekina je zamolila: “Oče, vrati nas u harem (Medina) našeg djeda Poslanika”, ali otac je s osjećajem bola odgovorio: “Nikada, da su pustili sadžu[4] na miru, ona bi u svom gnijezdu spavala.” Na to su plač i vapaji žena i djece zaparali nebo, ali imam Husejn ih je ipak pokušao smiriti prije odlaska.[5]

Došao je pred šatore[6] i rekao: “Donesite mi Alija,[7] moje malo dojenče, da se i sa njim poselamim,” i donijeli su mu ga. Uzeo ga je u naručje i poljubio u lice. Zborio je sa sobom: “Neka je prokletstvo Božije na ovaj narod, kada je onaj koji se tuži na njih tvoj djed.” Ali je još bio u očevom naručju kada se strijela, koju je ispalio Harmala ibn Kahil el-Esedi, zabila u njegov vrat i prekinula ga još dok je bio u očevim rukama.[8] Imam ga je pogledao i ne vjerujući šta se desilo, samo napunio ruku krvlju svoga dojenčeta, bacio u nebo i rekao:

“Bože, ako si nam uskratio svoju pomoć, onda nam je sačuvaj za bolju nagradu kod Tebe i sam nas osveti nad ovim tlačiteljima.[9] Ova nedaća mi je lahka, jer Bog vidi.”[10]

U drugoj predaji se kaže da je dijete bilo klonulo od žeđi pa ga je Imam uzeo u svoje ruke, odnio do Ibn Zijadovih vojnika i pokazao im ga, tražeći vode za njega. Čak im je rekao da, ako ne vjeruju njemu, sami uzmu dijete, napoje ga i vrate. Njihov odgovor je bila strijela koja se zabila u Alijevo grlo. Imam Husejn je onda napunio ruke krvlju i bacio je prema nebu… Potom je sišao s konja, vrhom svoje sablje iskopao zemlju i ukopao okrvavljeno tijelo Alija Asgara.[11]

Budući da od prijatelja i pratilaca imama Husejna više niko nije bio ostao, on sam je uzjahao na konja i krenuo prema Eufratu kako bi donio vodu. Čovjek iz plemena Aban ibn Darim je ugledavši ga naredio: “Teško vama, spriječite ga i ne dopustite mu da dođe do vode!” Imam je ipak nastavio tjerati konja prema Eufratu, a onda mu se grupa ljudi koja ga je pratila ispriječila na putu. Imam je prokleo onog čovjeka i rekao: “Bože, učini ga vječno žednim“, na što je ovaj zategnuo strijelu u luk i ispalio je u Imamovu bradu.[12] U drugoj predaji, stoji da je Ibn Temim zabio strijelu u Imamova usta, dok u trećem stoji da se strijela zabila u Imamovu bradu. U svakom slučaju, Imam je izvukao strijelu, ispružio ruku i bacio prema nebu krv koja je curila, hvaleći i slaveći Boga:

“Bože, žalim se Tebi. Uništi, Bože, jednog po jednog, zbog onoga što oni čine sa sinom kćerke Tvog Poslanika. Ne ostavi nikog od njih na zemlji.”[13]

U jednoj predaji stoji da je neko iz Jezidove vojske, dok je Husejn bio pored Eufrata, gromoglasno uzviknuo: “O, Husejne, ti hoćeš da piješ vode, a šatori su ti pod udarom napada vojske!”, na što je Husejn smjesta otrčao do šatora. Kada je stigao, vidio je da niko nije dirao šatore pa je iskoristio priliku da se ponovo susretne sa ženama i djecom i ponovo se poselami s njima.[14] Još jedanput se oprostio s njima i savjetovao im strpljenje. Naredio im je da obuku laganu i čvrstu odjeću i rekao im:

‘Spremite se na teškoće i nedaće, i znajte da je Bog vaš zaštitnik i čuvar. On će vas sačuvati zla vaših neprijatelja i učinit će vam kraj dobrim, a neprijatelje će kazniti na različite načine. Naspram ovih nedaća, vama će darovati razne blagodati i časti. Nemojte da puštate jezike da se žale i ne izrecite ono što će vam umanjiti vašu vrijednost.’”[15]

Nakon toga, Imam se ponovo vratio do neprijatelja. Njegova borba bila je neviđena. U borbi prsa u prsa ubio je svakog ko je izašao na bojno polje čime je veliki broj neprijateljskih vojnika stradao. Potom je napao desno neprijateljsko krilo i izgovarajući ove stihove krenuo u napad:

Bolje život časno dati, već sramotno živ ostati,

bolja je i sramota, već džehennemska strahota.

Bog će dragi svoga roba sačuvati od zla oba.

Lijevo neprijateljsko krilo je napao izgovarajući ove stihove:

Sin Hajdara Alije, Husejn pred vama je,

ne bježati sa mejdana, čvrst jemin dao je:

očev evlad braniti, u djedovu dinu ginuti.

Abdullah ibn Ammar el-Bareki, Ibn Zijadov vojnik, kaže:

“Na njega je navalila grupa pješaka s desne i grupa pješaka s lijeve strane. Imam Husejn je napao desnu stranu i oni su isprepadani pobjegli. Potom se okrenuo na lijevu stranu. I oni su zaprepašteni pobjegli s bojnog polja. Tako mi Boga, nikada nisam vidio čovjeka slomljenih krila kao što je on, kome su pobijena sva djeca, članovi porodice i prijatelji, da je hrabriji, da vlada sobom i da je u ratu neustrašiviji. Tako mi Boga, niti prije niti poslije njega, nisam vidio nikoga sličnog, da su vojnici s desne i lijeve strane, zbog straha, poput koza kada ih napadnu vukovi, bježali na sve strane.[16] Razbijao je redove neprijatelja i ponovo se vraćao na svoje mjesto glasno izgovarajući zikr: La havle ve la kuvvete illa billahi-l-alijji-l-azim (Nema moći niti snage osim u Allaha Velikog).”[17]

Kada je Šimr shvatio nemoć Jezidove vojske spram Imama, naredio je strijelcima da zauzmu položaj iza pješadije i da Imama zaspu strijelama. Veliki broj strijela ga je pogodio, a i umor i žeđ već su ga obarali s nogu. Šimr je s deset neprijateljskih pješaka pošao prema šatorima kako bi mu slomio duh. Imam je pokušao da ih spriječi, ali neprijateljski vojnici su se ispriječili između njega i Šimra s pratiocima. Nemajući drugo rješenje, uzviknuo je:

“Teško vama! Ako nemate vjere i ne plašite se Sudnjeg Dana, živite slobodno i dostojanstveno u životu na Ovom svijetu. Spriječite vaše neznalice i buntovnike da diraju moju porodicu i one koji ostaju iza mene.”

Na to je Šimr ibn zil-Dževšen rekao: “O, Fatimin sine, ti si u pravu,” i naredio vojnicima da se sklone i da ne diraju one koji su se nalazili u šatorima.[18]

Potom su Šimr i njegovi pratioci opkolili Imama. Šimr ih je huškao da ga ubiju, a jedan od tih pratioca, Ebu-l-Dženub,[19] upitao ga je zašto ga on sam ne ubije. Šimr se naljutio zbog načina na koji ovaj razgovara s njim, pa se i Ebu-l-Dženub naljutio na njega i neko vrijeme su se tako prepirali, koristeći neprimjerene riječi i vrijeđajući jedan drugog. Ebu-l-Dženub, koji je bio neustrašiv čovjek, na kraju je uzviknuo: “Tako mi Boga, zabit ću ti ovo koplje u oko!” i Šimr se udaljio s tog mjesta.[20]

Husejnu je onda prišao čovjek po imenu Malik ibn Nusejr i sabljom ga udario po glavi, poderavši mu kapu i ranivši ga. Potekla je krv i kapa se natopila njome, a Husejn mu je rekao: “Da Bog da zbog ovog udarca ne došao ni do jela ni do pića! Bog te proživio s tlačiteljima!”, skinuo kapu, bacio je i zatražio platno da prekrije glavu. Kad su mu donijeli platno, svezao ga je i oko njega smotao turban.[21] Salih ibn Veheb el-Jezeni zatim ga je kopljem udario sa strane pa je Husejn odmah pao desnim obrazom na zemlju, ali je i odmah ustao.[22] Zejneb, njegova sestra, izašla je iz šatora i povikala: “O, brate moj i moj prvače, da se Bogdo nebo na zemlju srušilo i da su se planine zdrobile i raskomadale!”

Omer ibn Sa'd, zapovjednik Jezidove vojske, došao je do Husejna. Zejneb se okrenula prema njemu i rekla: “O, Omere ibn Sa'de, Ebu Abdullaha (Husejna) ubijaju, a ti stojiš i gledaš?” Očevidac tvrdi: “Omer ibn Sa'd je samo okrenuo lice od Zejnebe i nije ništa rekao. Vidio sam da mu se suze slijevaju niz obraze i bradu.”[23]

Dok je imam Husejn napadao, okrenuo se prema Omeru ibn Sa'du i rekao:

“Huškaš li to ljude da me ubiju? Tako mi Boga, poslije mene nećete ubiti ni jednog roba Božijeg čija će smrt izazvati veću Božiju srdžbu od mog ubijanja. Kunem se Bogom, ja se nadam da će mi Bog ukazati veliku čast tako što će vas poniziti. Potom će vam se zbog mene osvetiti odakle ne možete ni zamisliti. Znajte, tako mi Boga, ako me ubijete, Bog će među vama stvoriti probleme i prolijevat ćete krv jedni drugima. Neće biti zadovoljan vama sve dok vašu bolnu kaznu ne uveća za nekoliko puta.”[24]

Zatim je Šimr ibn zil-Dževšen s nekoliko pješaka, među kojima su bili Sinan ibn Enes Nahe'i, Havli ibn Jezid el-Asbahi, Salih ibn Veheb el-Jezeni, Kaš'am ibn Amr el-Džu'fi i Abdur-rahman el-Džu'fi, huškajući ih da ubiju Husejna, krenuo prema njemu.[25] Husejn ih je napadao i potpuno ih razbijao, ali na koncu su ga potpuno opkolili. U tom je Abdullah ibn Hasan, malodobni dječak, izašao iz šatora i otrčao prema Imamu. Imam je pozvao svoju sestru Zejnebu da ga uhvati i vrati u šator i ona je pokušala, ali dječak se istrgao iz tetkinih ruku, otišao do amidže Husejna i zagrlio ga. Bahr ibn Ka'b je zamahnuo sabljom da udari Husejna, a maloljetni Abdullah mu je rekao: “O, sine nevaljale žene, hoćeš li da mi ubiješ amidžu!?” Bahr ibn Ka'b ipak je zamahnuo sabljom, a Abdullah je svojom rukom spriječio udarac i u trenu je njegova ruka visila samo na koži.[26] Vrisnuo je: “Oče!”, a Husejn ga je zagrlio i rekao: “Bratiću moj, strpi se malo i smatraj ovo dobrim, jer će tebe Bog odvesti kod tvojih predaka, kod Poslanika, Alija, Hamze, Džafera i tvoga oca Hasana, mir Božiji sa svima njima.”[27] Harmale ibn Kahil ga je utom pogodio strijelom i on je u naručju svoga amidže ispustio dušu.[28]

Šimr je već bio bijesan: “Teško vama, o, ljudi, što mu dajete priliku! Ubijte ga! Majke vas vaše oplakivale!” i onda su napali sa svih strana.[29] Zur'e ibn Šerik et-Temimi udario ga je u lijevu ruku i odmah zatim po vratu. U tom stanju Imam je bezuspješno pokušavao da ustane, ali nije uspio i licem je pao na zemlju. Pribravši se malo pridigao se, a Sinan ibn Enes ga je dočekao kopljem i on je opet pao na zemlju.[30]

U drugoj predaji stoji da je Imam, nakon što su mu nanijeli brojne rane, malo zastao da se odmori i u tom trenutku ga je u čelo pogodio kamen. Primakao je ruku da krajem košulje obriše krv s lica, kada mu se strijela s tri oštrice zabila u grudi i probila na leđa. Teško šapućući u tom momentu je prozborio: Bismillah ve billah ve ala milleti resulillah. (S imenom Allahovim, uz Allahovu pomoć i u vjeri Allahovog Poslanika predajem dušu.) i pokušao iščupati strijelu iz leđa.[31]

Dugo vremena je Imam ostao u tom stanju, a niko nije imao smjelosti da mu priđe i ubije ga. Oni su mogli završiti s njim, ali svaki se krio iza nekog drugog jer nije želio na sebe preuzeti ovaj veliki zločin i neoprostivi grijeh.[32] Hilal ibn Nafi’, jedan od Jezidovih vojnika, opisao je to ovako: “Čuo sam da je neko donio Omeru ibn Sa'du vijest o Husejnovom ubistvu i ja sam brzo otišao na poprište da se uvjerim. Vidio sam ga kako ispušta dušu i kunem se Bogom da nisam vidio ni jednog ubijenog čovjeka oblivenog krvlju da je ljepši i prosvjetljeniji od njega. Tako je bio prosvijetljen da je svjetlost njegova lica zasjenila njegovo ubistvo. U jednom trenutku je zatražio vode. Čuo sam da mu neki čovjek govori: ‘Boga mi, nećeš popiti ništa dok ne odeš u Džehennem da se tamo napiješ njegove uzavrele vode!’ Imam mu je uzvratio: ‘Teško tebi, ja neću ići u Džehennem i neću piti njegovu uzavrelu vodu, već idem kod svog djeda, Poslanika Božijeg, da budem u njegom boravištu koje je mjesto iskrenosti pokraj Moćnog Gospodara, da pijem čistu vodu odatle i da se požalim za ono što ste uradili sa mnom.’ Svi su se razljutili zbog njegovih riječi.”[33]

Imam Husejn je onda objema rukama uzeo svoje krvi, potrao se po glavi i licu i rekao:

“Želim da idem u susret Gospodaru lica oblivenog krvlju i da se žalim zbog nanesene mi nepravde.”

Naposlijetku je Omer ibn Sa'd došao, stao iznad njegove glave i rekao svojim vojnicima: “Sjašite i otkinite mu glavu.” Nasr ibn Haršabe je na to sjahao, prišao i udario ga nogom. Imam, koji je do tada sjedio, pao je leđima na zemlju. Nasr, koji je bolovao od lepre, zgrabio je Imama za bradu, a on ga je upitao: “Jesi li ti onaj crno-bijeli pas kojeg sam u snu vidio?” Ovaj se naljutio: “Sine Fatimin, uspoređuješ li me to sa psima?” i počeo da ga udara sabljom po vratu. Omer ibn Sa'd se naljutio i jednom od svojih vojnika naredio da sjaše i umiri ga.[34]

Sinan ibn Enes je zatim naredio Havliju ibn Jezidu: “Odrubi mu glavu!” i Havli je htio, krenuo je bio da to učini, ali ga je obuzela drhtavica i nije mogao. Šimr ili Sinan ga je naružio: “Bog ti slomio ruke, što se treseš?” pa je sam sišao, s nekoliko uzastopnih udaraca sabljom otkinuo Husejnovu glavu i dao je Havliju da je odnese kod zapovjednika Omera ibn Sa'da.[35]

U tom trenu se digla gusta crna prašina i počeo je da puše crveni vjetar. Ništa se nije vidjelo. Svi su mislili da se Božija kazna spustila na njih.[36] Oluja je potrajala neko vrijeme. Kada se prašina slegla, vidjeli su da je došao Imamov konj i da mu je glava bila crvena od Imamove krvi. Hržući je otišao prema šatorima u kojima su bile smještene žene koje su, vidjevši da se konj vratio bez jahača, počele glasno plakati i jecati.[37]

Zirr ibn Hubejš[38] kaže da je prva glava koja je bila nabijena na drvo bila Husejnova glava.[39] Ibn Sa'd, zabilježeno je od Eš-Še'bija, rekao je: “Prva glava koja je u islamu odnesena s jednog mjesta na drugo bila je Husejnova glava.”[40]

Imamu Husejnu su nanesena 33 udarca kopljem, 34 sabljom, a na odjeći je ostalo 120 rupa od strijela.[41] Svu njegovu opremu su opljačkali, odjeću uzeli, čak i onu isparanu i okrvavljenu, i ostavili mu samo ogoljeno tijelo.[42] Prvo je Ishak ibn Hajve uzeo njegovu odjeću i odnio je pa se zbog toga kasnije razbolio od lepre. Potom je njegovu katifu (šal) odnio čovjek pod imenom Kajs ibn Eš'as i zbog ove sramote ljudi su ga od tada prozvali Katifa. Sandale mu je uzeo čovjek pod imenom Esved, sablju jedan čovjek iz plemena Beni Nehšel, a onda su nasrnuli na svu njegovu imovinu.[43] Prvo mu je prsten uzeo čovjek po imenu Bedždel ibn Sulejm el-Kelbi, i to je otkinuo Imamov prst kako bi ga skinuo,[44] pa su Šimr i grupa njegovih pratilaca navalili na šatore Poslanikovog Ehli bejta. Sve što su vidjeli opljačkali su, čak i žensku odjeću. Koja god bi žena odbila dati svoju odjeću, nasilno bi joj uzimali.[45] Jedan vojnik plačući je silom skidao nakit s Fatime, kćerke imama Husejna. Fatima ga je upitala zašto plače, on joj je odgovorio: “Kako da ne plačem kad pljačkam kćerku Božijeg Poslanika!“ Ona mu je rekla: “Pa onda vrati!“, ali je ovaj uzvratio: “Plašim se da ga neko drugi ne uzme!“[46]

Kada su stigli do Alija ibn Husejna, koji je pao u bolesničku postelju, htjeli su ga ubiti. Neko ih je omeo i na kraju je Omer ibn Sa'd spriječio ubijanje,[47] ali je odmah nakon toga glasno među ljudima počeo tražiti dobrovoljce koji će gaziti Husejnovo tijelo.[48] Deset osoba se dobrovoljno prijavilo da to učini sa svojim konjima. Vođeni njima, konji su svojim kopitima toliko izgnječili Husejnovo tijelo da su mu se prsa prilijepila za leđa i bila potpuno smrskana.[49] Ebu Rejhan Biruni, veliki islamski učenjak, pričao je: “… Toga dana su s Husejnom učinili to što nije učinjeno ni najgorim ljudima ni u jednom plemenu ni narodu – ubijanje u stanju žeđi, udaranje sabljama, paljenje, odsijecanje glava i tjeranje konja da galopiraju po tijelima…“[50] U nekim predajama se spominje sljedeće:

“… Neki od ovih konja su stigli do Egipta. Ljudi su s njih skidali potkovice i stavljali ih na vrata svojih kuća u znak blagoslova. Ovo je postala tradicija, da se prave takve potkovice i postavljaju na vrata kuća.“[51]

S imam Husejnom na Kerbeli poginulo je sedamdeset dvije osobe,[52] a među njima je bio veliki broj članova Poslanikove porodice. Predaje o njihovom broju su različite – podaci o njima se kreću od sedamnaest do dvadeset i tri osobe, u jednoj predaji, na primjer: četiri brata imama Husejna, dva sina, tri bratića, dva sestrića i nekoliko ljudi iz porodice njegovog amidže Akila, među kojima i Muslim, koji je bio ubijen u Kufi, te dva Muslimova sina…[53]

 


[1]Ali ibn el-Husejn ibn ebi Talib el-Kureši el-Hašimi (38–94. h. / 658–712. god.), nadimak mu je Zejnu-l-Abidin i Sedždžad.

[2]Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 276.

[3]Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 145; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 46.

[4]Vrsta ptice koja živi u suhim područjima Afrike i Azije.

[5]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 47.

[6]Ibn Kesir bilježi: “Husejn se umorio i sjeo je ispred šatora kada mu je dato dojenče koji se zvalo Abdullah. Prigrlio ga je u naručje, počeo ga je ljubiti i mirisati, opraštati se s porodicom i davati im savjete, kad strijela…” El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 187.

[7] Imam Husejn je imao tri sina i sva trojica su se zvala Ali. Jedan je imao nadimak Ekber (stariji), koji je poginuo na Kerbeli, a jedan je imao nadimak Asgar (mlađi), a to je ovo dojenče.

[8]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 202; El-Mektel, sv. 2, str. 146; Bihar, sv. 45, str. 46.

[9]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 183; Taberi, sv. 5, str. 449; El-Kamil, sv. 4, str. 76; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 146.

[10]Biharu, sv. 45, str. 46; El-Luhuf, str. 117; El-Medžalis es-senije, sv. 1, str. 162.

[11]El-Mektel, sv. 2, str. 146; Bihar, sv. 45, str. 49; Tazkiretu-l-havās, str. 227.

[12]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 202; Taberi, sv. 5, str. 451; El-Kamil, sv. 4, str. 77.

[13]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 202; El-Kamil, sv. 4, str. 77; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 450. Ibn Kesir i Taberi prenose da je ovaj čovjek poslije kratkog vremena zapadao u stanje žeđi, ali koliko god bi pio vodu ili bilo koje drugo piće, ne bi mogao utoliti žeđ. Zbog toga bi plakao i govorio: “Napojite me, ubi me žeđ… !” Ubrzo mu je stomak pukao, kao što puca kod kamile, i on je umro.

[14]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 51; El-Menakib, sv. 4, str. 58.

[15]Mektelu-l-Mukerrem, str. 276.

[16]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 189; Taberi, sv. 5, str. 453; El-Kamil, sv. 4, str. 78; Taff, str. 287; El-Luhuf, str. 119.

[17]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 50.

[18]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 203; Ibn Kesir, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 451; Vek'etu-t-Taff, str. 286; El-Kamil, sv. 4, str. 77; El-Luhuf, str. 120; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 5; Kešfu-l-ġumme, sv. 2, str. 50; Musiru-l-ahzan, str. 72.

[19]Abdurrahman ibn Zijad el-Džu'fi

[20]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 452.

[21]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 187; El-Kamil, sv. 4, str. 76; Taberi, sv. 5, str. 449; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204. U ova tri izvora je dodano: “Ovaj čovjek je uzeo Imamovu kapu kao ratni plijen i rečeno je da su mu od tada ruke postale nepokretne i da su ga do smrti pratili oskudica i siromaštvo.”

[22]El-Luhuf, str. 124; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 54.

[23]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 453; El-Kamil, sv. 4, str. 79.

[24]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 189; Taberi, sv. 5, str. 453; El-Kamil, sv. 4, str. 79; Vek'etu-t-Taff, str. 288.

[25]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 203; Taberi, sv. 5, str. 451; Vek'etu-t-Taff, str. 288.

[26]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 203; Taberi, sv. 5, str. 452; Bihar, sv. 45, str. 53.

[27]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 452; Vek'etu-t-Taff, str. 289; El-Kamil, sv. 4, str. 78.

[28]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 54.

[29]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; Ibn Kesir, sv. 8, str. 188; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 14; Taberi, sv. 5, str. 454; El-Kamil, sv. 4, str. 79; Vek'etu-t-Taff, str. 289.

[30]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 188; Taberi, sv. 5, str. 454; Vek'etu-t-Taff, str. 290.

[31]El-Luhuf, str. 121; Musiru-l-ahzan, str. 73; Biharu-l-envar, sv. 43, str. 53; ElMedžalisu-s-senije, str. 220.

[32]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 189; Taberi, sv. 5, str. 449; El-Kamil, sv. 4, str. 79; Vek'etu-t-Taff, str. 289.

[33]Bihar, sv. 45, str. 58; Luhuf, str. 128; Ahzan, str. 75; Nefesul mehmum, str. 459.

[34]El-Futuh, sv. 5, str. 120; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 54.

[35]Taberi, sv. 5, str. 453; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 189; El-Kamil, sv. 4, str. 79; ElMedžalisu-s-senije, str. 223. Ibn Kesir je dodao da se prenosi od Muhammeda ibn ebi Hasana da je rekao: “Bili smo u društvu Husejna ibn Alija kada je pored rijeke Kerbela ugledao Šimra i rekao: ‘Istinu je rekao Svevišnji Allah i Njegov Poslanik. Uistinu je Poslanik rekao: ‘Kao da vidim šarenog psa koji pije krv moje porodice.'’” Ibn Kesir dodaje: “Jer je Šimr bolovao od lepre.”

[36]Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 317.

[37]El-Futuh, sv. 5, str. 121; Bihar, sv. 45, str. 56; El-Menakib, sv. 4, str. 58.

[38]Zirr ibn Hubejš ibn Hebaše el-Esedi (…–83 h. / …–702. god.) bio je jedan od velikana tabeina, učenik Ibn Mes'uda i dobar poznavalac Kur'ana.

[39]Taberi, sv. 5, str. 395; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 484.

[40]Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 484; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 57.

[41]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 204; Ibn Kesir, sv. 8, str. 189; Taberi, sv. 5, str. 453; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 475; El-Kamil, sv. 4, str. 80; Taff, str. 290.

[42]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 205; Taberi, sv. 5, str. 454; El-Kamil, sv. 4, str. 79; Vek'etu-t-Taff, str. 290.

[43]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 205; Taberi, sv. 5, str. 454; El-Kamil, sv. 4, str. 80.

[44]Baharu-l-anvar, sv. 45, str. 58.

[45]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 205; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 190; Taberi, sv. 5, str. 454; El-Kamil, sv. 4, str. 80.

[46]Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 481.

[47]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 190; Taberi, sv. 5, str. 455; Vek'etu-t-Taff, str. 292; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 481; El-Kamil, sv. 4, str. 80.

[48]Jezid je bio naredio da se to čini. (Subhu-l-e'ša, sv. 13, str. 234)

[49]Ensabulešraf, sv. 3, str. 205; ElBidajetu vennihaje, sv. 8, str. 190; Taberi, sv. 5, str. 456; ElKamil, sv. 4, str. 81; VeketutTaff, str. 293.

[50]Āsāru-l-bakije, str. 329.

[51]Et-Te‘adždžub, str. 46.

[52]Taberi, sv. 5, str. 456; El-Kamil, sv. 4, str. 81.

[53]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 190; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 22.

  • 9 Septembra, 2019