Temelji države pod okriljem pravde

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj I
Share

Temelji države pod okriljem pravde

Jedna zgrada u koju su ugrađene stotine tona željeza, cigli, kamena ostat će postojanom i neće se srušiti sve dok je očuvana ravnoteža njenih temelja, stubova i zidova. Ukoliko je zgrada od početka napravljena nasumice, bez proračuna, moguće je da različiti činioci poremete njenu ravnotežu i ona će se zasigurno srušiti. Mnogo je zgrada koje dugi niz godina odolijevaju zubu vremena, zato što imaju čvrste temelje, stoje na čvrstim stubovima i ni najmanji tragovi oštećenja na njima se ne uočavaju. Obrnuto, moguće je naći nove zgrade koje su stare svega nekoliko godina, a koje se, zbog svoje neuravnoteženosti i slabih temelja, sruše.

Svaka država se može posmatrati kao velika građevina, koju čine milioni ljudi, te i ona treba biti čvrsto i valjano uravnotežena i utemeljena. U državama koje se vode po načelima pravde i zakonima, te u kojima se prava svih slojeva društva poštuju, ljude će krasiti smirene misli i slobodan duh. Tu vladari ne zloupotrebljavaju svoju moć i nad ljudima ne primjenjuju prisilu. Prođu i stotine godina, a ovakve zemlje ostaju snažne i čvrste te i dalje mogu čuvati život nacije. Poslanik je kazao:

العدْلُ جُنَّةٌ واقِيةٌ و جَنَّةٌ باقيِةٌ

“Pravda je zbiljski štit i džennet koji opstaje.”[1]

Zemlje u kojima se čini nasilje su one u kojima su ljudi lišeni blagodati pravde, zakona, istine i vrline. U zemlji koja nije uspostavljena na načelu ravnoteže i sklada vlastodršci upravljaju silom i prolijevanjem krvi te ljude tlače i zlostavljaju. Ljudi su zbog straha šutljivi, ali nemaju unutarnji mir i spokoj. Njihova srca puna su srdžbe i ljutnje te samo čekaju priliku da ustanu i osvete se. Međutim, ni sami diktatori i nasilnici nemaju smirene misli. I oni žive u nekom strahu i strepnji.

U ovakvim zemljama vlastodršci, zarad očuvanja vlasti i položaja, bez imalo ustručavanja ljudima čine nasilje, a svako novo nasilje ljudima donosi novo nezadovoljstvo i nove duševne nemire. Ako bi se narod pobunio protiv tlačenja, ovi bi posegnuli za novim tlačenjem kako bi se narod umirio i utišao. U svakom slučaju, zarad očuvanja moći i položaja, svakim korakom koji ljudi načine, vlastodršci uvećavaju svoju nepravdu. Sve što je tlačenje jače, i neprijateljstvo ljudi je jače, a mržnja i zloba se sve više skupljaju, sve do trenutka kad nagomilana nezadovoljstva buknu, kada sramna tlačiteljska ostvarenja unište i same korijene nasilnika i njihovog nasilja. Imam Sadik, a.s., je kazao:

مَنْ زَرَعَ العَداوَةَ حَصَدَ ما بَذَرَ

“Ko sije neprijateljstvo, žanje ono što je posijao.”[2]

Sramna historija dinastije Emevija i njihovi zločini su najbolji dokaz za navedeno. Jezid se radi ojačavanja i učvršćenja svoje nasilne vlasti odvažio na ubijanje Imama Husejna, a.s. Vijesti o krvavoj drami Kerbele, o ubistvu Husejna, njegove djece i njegovih drugova izazvale su mržnju i protivljenje u cijeloj zemlji. Uskoro se u Medini digao ustanak i Jezida su lišili halifatskog uticaja u ovom gradu, a Jezid se, da bi utišao narod, upustio u novi zločin i uz pomoć vojske iz Šama u Medini je napravio stravične krvave prizore, počinivši tom prilikom sramne zločine.

Prenosi se u historiji da je jedan od pripadnika vojske iz Šama upao u jednu kuću, u kojoj se mlada žena odmarala malo nakon porođaja. Tražio je od nje novac. Žena, koja je sve izgubila tokom pljačke Medine, zaklela se da nema više ništa, a onda se okrenula svome djetetu i kazala mu: “Dijete moje, tako mi Boga, da išta imam – za tebe bih sve dala!” Vojnik je, očajan što nije dobio novac, iz majčina naručja iščupao dojenče, koje je u tom trenutku dojilo, i tresnuo ga od zid tako da mu se mozak prosuo.

Onoga dana kada se zemlja digla protiv Emevija, kada je sazrelo sjeme neprijateljstva i kada se narod podigao radi osvete – ženama, muškarcima, mladim i starim članovima te loze nisu se ni najmanje smilovali. Čak ni nakon ubijanja njihove leševe nisu sahranjivali, nego su ih bacali psima lutalicama i pticama grabljivicama.

 

 

[1] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 47.

[2] Kafi, sv. 2, str. 302.

  • 26 Marta, 2019