Preinaka Kur'ana i sunnet

Autor: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana
Share

Preinaka Kur'ana i sunnet

Treći dokaz jesu predaje o „sekalejnu“ – dvije teške stvari koje je Vjerovjesnik, s.a.v.a., ostavio iza sebe u svom ummetu i za koje je rekao da se neće razdvojiti dok ne dođu kod njega na Havd (Izvor), odnosno u vezi s kojima je svoj ummet zadužio da ne odstupa od njih. To su Kur'an i njegova porodica. Ove predaje su mnogbrojne u prijenosnim nizovima obiju skupina (šiija i sunija), a to što ih navodimo kao dokaz da u Kur'anu nije bilo preinake činimo iz dva razloga:

a) Stajalište prema kome bi u Kur'anu bilo preinačavanja povlačilo bi za sobom neobaveznost pridržavanja objavljenog Kur'ana, usljed gubitka tog Kur'ana za ummet s obzirom na njegovo preinačavanje. Međutim, obaveza pridržavanja Kur'ana ostaje na snazi sve do Smaka svijeta, u skladu s nedvosmisleno izrečenim porukama hadisa o „sekalejnu“, pa se, prema tome, stajalište o preinaci ima odlučno odbaciti.

Da pojasnimo: Sve ove predaje govore o neprestanom suprisustvu (iktirān) Poslanikove porodice uz Kur'an te o tome da će se ovo dvoje zadržati među ljudima sve do Smaka svijeta. Prema tome, uvijek mora biti neki član Porodice kako bi bio pratilac Kur'ana, kao što i uvijek mora biti Kur'an kako bi bio pratilac Porodice sve dok se ne sastanu s Vjerovjesnikom, s.a.v.a., na njegovom Havdu, eda bi držanje za to dvoje ummet čuvalo od zablude, kako je to naglasio Vjerovjesnik, s.a.v.a., u istaknutom hadisu.

Držanje uz Porodicu svakako znači odanost njima, provođenje njihovih zapovijedi i zabrana te kretanje prema njihovoj uputi. Ovo ne znači da se mora imati neposredan kontakt s Imamom, odnosno da se s njim mora imati usmena komunikacija, jer dolazak do Imama i razgovor s njim nije moguć svakom vjerskim obavezama zaduženom čovjeku u vremenu njegovog prisustva, a nekamoli u vremenima odsustva. Stoga je mogućnost dolaska do Imama, a.s. – koju neki postavljaju kao uvjet – samo floskula koja nema ni argumenta a ni razloga koji bi to zahtijevao. Tako se šiije drže svog Imama i u danima njegove odsutnosti, izražavaju mu svoju naklonost i slijede njegove zapovijedi (jedna od tih zapovijedi jeste i obraćanje onima koji prenose njihove hadise o događajima koji će se zbiti), a što se tiče držanja za i Kur'ana, to nije moguće postići drukčije osim izravnim kontaktom. On se, dakle, neminovno mora stalno nalaziti među muslimanima kako bi im bilo moguće da ga se drže, kako ne bi upali u zabludu. Ovo pojašnjenje ukazuje nam na svu jalovost raspravljanja o tezi da se sačuvani Kur'an nalazi kod Skrivenog Imama jer postojanje Kur'ana samo u svom zbiljnom obliku nije dovoljno da bi se muslimani pridržavali Kur'ana.

Ovom dokazu prigovoreno je: naime, da hadisi o „sekalejnu“ sugeriraju nepostojanje preinake u Kur'anu, ali samo u ajetima u kojima su doneseni propisi, s obzirom na to da je to ono što je ljudima naređeno u smislu pridržavanja, ali da to ne isključuje postojanje preinake u drugim ajetima.

Odgovor je sljedeći: Kur'an, sa svim svojim ajetima, jeste ono što je Allah objavio kao uputu ljudima, da ih vodi k njihovoj mogućoj savršenosti sa svake strane. U tom smislu, nema nikakve razlike između ajeta koji sadržavaju vjerske propise i onih drugih. Ranije smo, u objašnjavanju prednosti Kur'ana, kazali da je Kur'an izvana priča a iznutra pouka, premda glavni zagovornici teze da je u Kur'anu bilo preinake tvrde da je toga bilo u onim ajetima u kojima se govorilo o prijenosu vlasti (vilajet) i sl. Jasno je da bi ummet imao obavezu držati se i toga da se utvrdilo da je, doista, ovakvo što bio sastavni dio Kur'ana.

b) Tvrdnja da je u Kur'anu bilo preinake Božiju Knjigu lišava argumentativnosti, jer se njeno vanjsko izražavanje tad ne bi moglo držati neupitnim. Zatim oni koji tvrde da je preinačavanja bilo morali bi tražiti potpis čistih Imama za ovu Knjigu koju imamo u svojim rukama i potvrdu ljudi da se obraćaju njemu, nakon utvrđivanja njegovog preinačavanja. To znači da bi argumentativnost postojećeg Kur'ana zavisila od onog što su potpisali imami da bi se mogao koristiti kao argument. Međutim, prvi od dva samostalna argumenta kojih se mora držati – odnosno veće od „dvaju teških bremena“ – ne može biti u podređenom položaju u odnosu na argumentativnost onog manjeg, a uporište za lišavanje Kur'ana njegove argumentativnosti – sa stajališta zagovarača teze o preinaci – jeste postojanje mogućnosti da je njegov izraz pratilo nešto što je moglo biti kontekstualna odrednica nečega suprotnog.

Što se tiče pozivanja na načelo o nepostojanju kontekstualne odrednice, ono otpada, jer je argument takvog načela da se razumni ljudi drže onog vidljivog, i ne obraćaju pažnju na mogućnosti postojanja neke kontekstualne odrednice koja bi ukazivala na nešto suprotno. U metodologiji šerijatskog prava objasnili smo da ono što je postojano kod racionalnog poimanja jeste nevođenje računa o eventualnom postojanju neke odvojene kontekstualne odrednice, pa čak ni spojene u slučaju kada je govornik nemaran prema onom što govori, odnosno kada je slušalac nemaran prema onom što sluša.

Što se, pak, tiče mogućnosti postojanja spojene kontekstualne odrednice u slučajevima izvan ova dva uzroka, razumni ljudi tad odbijaju povođenje za formom. Npr., čovjek je dobio pismo od nekoga kome se mora povinovati – on pismom traži od njega da ovaj kupi kuću. Kako je pismo oštećeno, postoji mogućnost da su se u dijelu koji nedostaje nalazile naznake kakva kuća koju mora kupiti treba biti u pogledu veličine i prostranosti, odnosno u smislu cijene ili lokacije. Razuman čovjek tad se neće držati općenitosti postojećeg govora računajući na načelo nepostojanja spojene kontekstualne odrednice, te neće kupiti bilo kakvu kuću samo da bi izvršio ono što je od njega tražio naredbodavac. Ovakvo što tad se ne bi smatralo izvršenjem naredbe njegovog pretpostavljenog.

Čitaoca će njegova slutnja možda odvesti daleko, pa će reći da ovo približavanje ruši temelj fikha i izvođenja šerijatskih propisa, s obzirom na to da temeljni dio njihovih argumenata čine informacije koje se prenose od bezgrešnih Imama, a.s., te da postoji mogućnost da su njihove riječi bile propraćene nekim spojenim kontekstualnim odrednicama koje nam nisu prenesene. Ako, pak, malo dublje promisli, ova primisao neće se dugo zadržati kod njega. Naime, ono što se slijedi prilikom obavijesti, to je ono što se razumije iz izraza prenosioca, odnosno bez uzimanja u obzir spojene kontekstualne odrednice, jer je njegova obaveza bila da pojasni izjavu bezgrešnog Imama, ako je bila povezana s nekom konteksutalnom odrednicom. Mogućnost da on na nju nije obratio pažnju u osnovi ima biti odbačena.

Međutim, stav da je bilo preinačavanja podrazumijeva nedopustivost pridržavanja formalnih izražaja Kur'ana. Za izvođenje takvog zaključka nije potrebno pozivati se na zbirno znanje o narušavanju vanjske forme u pojedinim ajetima da bi se odgovorilo kako preinaka u Kur'anu ne mora podrazumijevati i spomenuto zbirno znanje te da to znanje nije moguće ni postići, s obzirom na to da neki njegovi dijelovi nisu iz ajeta koji sadrže propise, usljed čega nema nikakvog utjecaja na praktično postupanje. Zbirno znanje, naime, može se postići samo ako ono ima praktičnog utjecaja u svakom svom dijelu.

Onaj ko drži da je bilo preinačavanja moguće je da tvrdi da je navođenje bezgrešnih Imama, a.s., da se kao argument uzimaju doslovni kur'anski izričaji te saglasnost njihovih sljedbenika u tome, ono što je priskrbilo argumentsku vrijednost kur'anskim izričajima (zavāhir), iako je ona prije toga bila opala, usljed dešavanja preinake.

Ova tvrdnja, međutim, neosnovana je jer ovakvo usmjeravanje bezgrešnih Imama, a.s., i njihovo nalaganje svojim sljedbenicima da se drže doslovnog slova Kur'ana dolazi otuda što je Kur'an u samom sebi nezavisan argument, a ne zato što su mu oni time htjeli priskrbiti argumentativnost koju prije toga nije imao.

  • 8 Januara, 2020