Preinaka i Kur'an
Preinaka i Kur'an
Istina je, nakon svega ovog, to da preinake “u smislu u kojem o tome postoji razmimoilaženje” uopće nije bilo u Kur'anu, a u skladu sa sljedećim dokazima.
Prvi dokaz jesu riječi Uzvišenoga: “Mi smo objavili Kur'an,[1] i Mi ćemo ga čuvati!”[2] U ovom ajetu jasno se naznačava da će Kur'an biti sačuvan od svake preinake, da se drske ruke neće moći poigrati njime. Oni, pak, koji tvrde da je preinake bilo ovom ajetu daju drugi smisao, pri njegovom tumačenju navodeći više mogućnosti njegovog razumijevanja (vudžūh):
- da se pod izrazom “zikr” misli na Poslanika, a s obzirom na to da se ovaj izraz u jednom ajetu i upotrebljava za Poslanika: “Allah vam objavljuje ‘zikr’, Poslanika koji vam Allahove ajete uči!”[3] Ovakav, pak, pristup očevidno je neutemeljen, jer se pod izrazom “zikr” i u jednom i u drugom ajetu misli na Kur'an, u skladu s prethodnom upotrebom izraza “tenzīl” i “inzāl”[4], jer da se pod “zikrom” podrazumijevao Poslanik, tad bi ispravno bilo upotrijebiti riječ “irsāl”[5] ili neku drugu, njoj po značenju blisku riječ. Čak i kad bi se ova mogućnost mogla prihvatiti u drugom ajetu, ona se ne može prihvatiti u ajetu o čuvanju, a s obzirom na to da njemu prethode riječi Uzvišenoga: “I govore: ‘O ti kome se objavljuje Kur'an (zikr), ti si, doista, lud!”[6] Otud, nema nimalo sumnje da se pod “zikrom” u ovom ajetu misli na Kur'an, pa je on jasan indikator da se i u ajetu o čuvanju pod tim izrazom također podrazumijeva Kur'an.
- da se pod „čuvanjem“ Kur'ana misli na njegovo štićenje od klevetanja, od obesnaživanja onih visokih smislova i velikih učenja koja sadrži. Neutemeljenost ove mogućnosti jeste, međutim, još očevidnija od one prve, jer ako se pod njegovim štićenjem od klevete misli na njegovo čuvanje od klevete nevjernika i prkosnika, onda nema nimalo sumnje da stvar tako ne stoji, s obzirom na to da klevetanje Kur'ana od ovih ljudi nadilazi granicu izbrojivosti. Ako se, pak, misli na čvrstinu i postojanost kur'anskih smislova, na snagu argumentacije i ispravnost puta, tj. da je on u tome i u drugim stvarima na tako visokom stupnju da do njega ne mogu doprijeti klevete klevetnika i podozrenja podozrivaca, treba kazati da to jeste tačno, ali da, međutim, ovakvo što ne spada u čuvanje Kur'ana nakon njegovog objavljivanja, kako to naglašava predmetni ajet. Kur'an, naime, zahvaljujući svojim odlikama, sam je svoj čuvar, i u tom smislu ne treba mu nijedan drugi čuvar, no ovakvo što nije se htjelo kazati ovim ajetom. Ajet govori o čuvanju i zaštiti Kur'ana nakon objavljivanja.
- da ajet ukazuje na općenito čuvanje Kur'ana, a ne na čuvanje svakog njegovog primjerka. Međutim, to se, sasvim očevidno, ne želi kazati ovim ajetom, jer da se mislilo na općenito čuvanje, onda bi bilo sasvim dovoljno ono njegovo čuvanje kod „Skrivenog Imama“ (Imam Mehdi), a.s.
Ovo je i najslabija od ovih mogućnosti, a s obzirom na to da Kur'an mora biti sačuvan kod onih kojima je objavljen, tj. kod svih ljudi, dok je njegovo čuvanje kod Imama Mehdija, a.s., ravno njegovom čuvanju u Ploči zaštićenoj (Levhi mahfūz), odnosno kod nekog meleka. Ovakvo što, pak, nesuvislo je, kao kad bi neko rekao: „Poslao sam ti poklon i čuvat ću ga kod sebe, ili kod nekog od sebi najbližih ljudi!“
Vrlo je čudno stajalište onoga ko tvrdi da se spomenutim ajetom upućuje na općenito čuvanje Kur'ana, a ne na čuvanje svakog njegovovog primjerka. Baš kao da se misli na to da se pod izrazom “zikr” upućuje na svaki zapisani Kur'an (mektūb), odnosno onaj govorom izgovoreni (melfūz), tako da ima mnogo svojih jedinica. Jasno je, pak, da se takvo što nije htjelo kazati, jer ispisani Kur'an, odnosno onaj koji se izgovara, ne posjeduje trajnost, pa, stoga, i ne može biti to ono što se podrazumijeva u ajetu o čuvanju Kur'ana. Pod “zikrom” se, naime, misli na ukupnost onog sadržaja koji je saopćen Kur'anom – ispisanim ili izgovorenim – tj. onoga što je objavljeno Božijem Poslaniku, s.a.v.a., a pod njegovim „čuvanjem“ podrazumijeva se zaštićenost od njegove zloupotrebe ili od gubljenja bilo kog njegovog dijela, kako bi cjelokupna ljudska vrsta mogla imati pristup Kur'anu. To je kao kad kažemo da je izvjesna kasida sačuvana, pri čemu pod njenom „sačuvanošću“ mislimo na njenu potpunu očuvanost u izvornom obliku, na to da ništa od nje nije izgubljeno te da je moguće doći do nje.
Treba kazati i to da se i jedna druga dilema javlja u vezi s navođenjem predmetnog ajeta kao argumenta u korist nepostojanja preinake. Ona se u osnovi sastoji u tome da onaj ko tvrdi da je u Kur'anu bilo preinačavanja drži mogućim da je preinake bilo i u samom ovom ajetu, jer je i on samo dio ukupnosti kur'anskih ajeta, pa time argumentiranje njime ne može biti ispravno sve dok se ne ustanovi da preinačavanja u Kur'anu doista nije bilo. Ako bismo, dakle, ovakvo što htjeli ustanoviti ovim ajetom, ušli bismo u krug neispravni.
Postojanje ove dileme ukazuje na posljedice svrgavanja Čiste porodice s položaja Božanskog hilafeta. Naime, onaj ko se nije oslanjao na njihove riječi i djela nije ni mogao riješiti ovu dilemu. Onome, pak, ko je držao da su oni Allahovi dokazi nad Njegovim stvorovima te da su oni pratioci Kur'ana u smislu obaveznosti pridržavanja onog što potekne od njih ova dilema neće se javljati, jer će argumentiranje članova Čiste porodice Kur'anom i njihovo potvrđivanje Kur'ana pokazati punu argumentativnost postojećeg Kur'ana. Ako bi se, pak, bilo na stajalištu da je u Kur'anu bilo preinačavanja, krajnji domet tad bi bio taj da bi argumentativnost Kur'ana protiv stava o preinaci ovisila o njihovom potpisu.
Drugi dokaz jesu riječi Uzvišenoga: “On je, doista, Knjiga zaštićena – laž joj ne može prići ni ispred, ni iza nje; ona je Objava od Mudrog i hvale Dostojnog!”[7]
Ovaj ajet ukazuje na nepostojanje laži u Kur'anu u ma kojem njenom obliku, s obzirom na to da negacija, ako se navede za određenu narav, poprima crtu općenitosti, a nema nimalo sumnje da preinaka spada u sastav neistine, pa bi, kao takvoj, i njoj morali biti zatvoreni prilazi Zaštićenoj Knjizi.
Neki na ovaj dokaz odgovaraju time da se ajetom misli na zaštićenost Kur'ana od kontradiktornosti unutar njegovih propisa te na odsustvo laži u onom o čemu izvještava. Za to se kao argument uzimaju Bakirove, a.s., riječi koje ‘Ali ibn Ibrahim el-Kummi navodi u svom komentaru Kur'ana, naime: “Laž mu ne može prići ni od strane Tevrata, ni od strane Indžila i Zebūra, a ni odostraga, tj. poslije njega neće se pojaviti neka druga Objava koja bi ga stavila izvan snage”, kao i predaja iz Medžme'ul-bejana koja se prenosi od Imama Bakira i Imama Sadika, a.s., a koja glasi: “U njegovom obavještavanju o događajima iz prošlosti nema neistine; u njegovom obavještavanju o događajima u budućnosti nema neistine.”
Odgovor na ovo jeste sljedeći: Predaja ne govori o tome da se neistina svodi na to, pa da bi mogla biti oprečna onoj općenitosti koju sugerira naputak spomenutog ajeta, posebno ako uzmemo u obzir i one predaje koje ukazuju na to da se značenja Kur'ana ne ograničavaju samo na posebne slučajeve. Ranije smo naveli neke od takvih predaja – u odjeljku Vrijednost časnog Kur'ana – te možemo kazati da predmetni ajet ukazuje na to da će Kur'an kroza sva vremena biti čist od svake neistine, u ma kome se obliku ona ispoljavala. Preinačavanje, pak, jeste jedan od najistaknutijih vidova neistine, pa Kur'an mora biti zaštićen i od takvog čega. Ono što potvrđuje činjenicu da i preinačavanje spada u onu neistinu koju predmetni ajet odriče Kur'anu jeste to da se Kur'an na ovom mjestu stavlja žaštićenost (‘izzet) kao atribut, a zaštićenost nečega podrazumijeva ono osigurano od bilo kakvog uticaja ili gubitka. Ako bi se htjelo kazati da se pod izrazom neistina u predmetnom ajetu podrazumijeva samo odsustvo kontradiktornosti i laži, tad određenje Kur'ana kao “zaštićenog” ne bi bilo prikladno na ovom mjestu.
[1] Doslovno: „Mi smo objavili zikr“, što je jedan od naziva za Kur'an. (Prevodilac)
[2] El-Hidžr, 9.
[3] Et-Talak, 10-11.
[4] Što i u jednom i u drugom slučaju nosi značenje „spustiti odozgo nadolje“, odnosno „objaviti“. (Prevodilac)
[5] „Irsāl“ znači „slanje“, „upućivanje“ (poslanika); odatle „resul“ (poslanik). (Prevodilac)
[6] El-Hidžr, 6.
[7] Fussilet, 41-42.
