Priznanje grijeha

Priznanje grijeha

Treba istaći i da istinsko pokajanje, oprost grijeha i oslobađanje od unutrašnjih pritisaka savjesti iziskuju nekoliko psihičkih i duhovnih načela; u protivnom nema smirenja duše niti izbavljenja od griješenja.

Nužno je da grješnik jasno prizna svoj grijeh, da prizna svoj prekršaj i da od Uzvišenog zatraži milost i oprost. Moguće je da otvoreno priznanje grijeha izbriše grješnu mrlju, da privuče obimnu Božiju milost, da realističnu moralnu savjest zadovolji i umiri te da čovjeka oslobodi neprekidnih pritisaka i prijekora duše koja kori.

Oni pak koji griješe, ali zbog sebičnosti i samoljublja nisu spremni priznati svoje greške – takvi nikada ne dospijevaju do istinskog pokajanja i tevbe te su prinuđeni da budu neprestano izloženi pritisku svoje moralne savjesti i Božijoj kazni.

Imam Bakir, a.s., je kazao:

و الله ما يَنْجو مِن الذّنْبِ إلاّ مَنْ أقَرَّ بِهِ

“Tako mi Allaha, niko se neće osloboditi svoga grijeha sve dok ga jasno ne prizna.”^[1]

On je, također, kazao:

ما أرادَ اللهُ تعالى مِن النَّاسِ إلاّ خَصْلَتَينِ: أنْ يُقِرُّوا لَه بِالنِّعَمِ فَيَزِيدَهُم و بِالذُّنُوبِ فَيَغْفِرَها لَهْمْ

“Uzvišeni Bog želi kod ljudi dvije vrline: da Mu priznaju Njegove blagodati, kako bi ih uvećao,

i da priznaju svoje grijehe, kako bi im ih oprostio.”^[2]

Imam Ali, a.s., kazuje:

حُسْنُ الاعْتِرافِ يَهْدِمُ الاقْتِرافَ

“Ljepota priznanja uništava ružnoću grijeha.”^[3]

[1] Kafi, sv. 2., str. 426.

[2] Ibid.

[3] Iršade Mufid, str. 142.