Kratkoumnost odraslih ljudi
Kratkoumnost odraslih ljudi
“Djetinjasto ponašanje odraslih osoba u stanju je prouzrokovati razne, gotovo nebrojive nevolje. Ova djetinjastost i nepotpunost razuma ne postoji samo kod onih nesretnika koji se drže zatvoreni iza čvrstih zidina, a koje nazivaju umno poremećenima, nego su uočljive i kod hiljada drugih ljudi i žena koji su naizgled zrele osobe, ili ih barem drugi smatraju zrelim i odraslim, i koji pojavno u svakom smislu posjeduju sve privilegije i blagodati zrelosti i potpunosti.
Nivo nezrelosti i nepotpunosti koji postoji kod ovih pojavno i tjelesno odraslih ljudi, ali u suštini djece i osoba djetinjastog razmišljanja, nažalost, skriven je od očiju ostalih ljudi, čak i od osoba koje žive s njima, zato što i većina njihovih bližnjih posjeduje iste te nedostatke u razvoju. Pošto društvo još uvijek nije uspostavilo mjerila za određivanje ponašanja punoljetnih osoba u pogledu njihove zrelosti i nezrelosti, nezrelost i nepotpunost uglavnom ostaju i dalje skriveni i nevidljivi za društvo.
Može se reći da su upravo ove nezrelosti (nedostaci u umnom razvoju, op. prev.) u stanju odgonetnuti dio nepoznanica historije za koje nam se činilo da nema objašnjenja i da nisu shvatljive. I ne samo u prošlosti, nego veći dio nemilih ličnih i društvenih događaja i iz našeg svakodnevnog života dugujemo ovim nezrelostima.”[1]
Čovjek treba izbjegavati druženje s maloumnim ljudima.
Imam Bakir, a.s., jedne prilike namjeravao je poći na put. Njegov cijenjeni otac, Imam Sedžad, a.s., između ostalih savjeta, rekao mu je i sljedeće: “Drago dijete! Izbjegavaj druženje i miješanje s glupim ljudima. Izbjegavaj diskusije i rasprave s njima.”
U nastavku svoga savjeta Imam Sedžad je opisao maloumnika i stepene njegove nepromišljenosti i zaostalosti njegova uma, pa je rekao:
“Ako progovori, njegova glupost i neznanje će ga osramotiti. Ako šuti, pokazuju se njegova nezrelost i nemoć. Ako uzme nešto da uradi, pokvari ga. Ako mu se tajna povjeri, on je otkrije. Niti ga njegovo znanje čini nezavisnim, niti mu je od koristi znanje drugih. Niti sluša onog ko ga savjetuje, niti svoga prijatelja ostavlja na miru. Majka želi njegovu smrt, žena da se rastavi od njega. Komšija njegov želi da bude što dalje od njegove kuće. Oni koji su se družili s njim, borave u samoći strahujući od ponovnog susreta. Kada je glupak u društvu drugih ljudi, ukoliko su prisutni ugledniji i veći od njega, dosađivat će im pitanjima, a ako prisutni budu slabiji i manji od njega, zavest će ih na stranputicu.”[2]
Nažalost, bolest nerazboritosti je neizlječiva bolesti. Koliko god naučni i praktični odgoj u djetinjstvu i mladosti bio snažan i temeljit, on nije u stanju otkloniti i nadoknaditi prirodnu zaostalost mozga jednog maloumnog čovjeka jer se temelj razuma svake osobe oblikuje dok je čovjek još u utrobi svoje majke, i to posebno stanje ostaje sve do kraja njegova života. Odgoj i obrazovanje u stanju su razviti prirodni razum, potaknuti njegova skrivena umijeća, ali mozak maloumnog čovjeka u osnovi ne posjeduje spremnost za postizanje potpunog sjaja i blistavosti da bi se posredstvom odgoja mogao objelodaniti.
[1] ‘Aql kāmel, str. 13.
[2] Bihār, tom 16, poglavlje 2, str. 53.
