Sahifa sedžadija sveobuhvatna škola

Sahifa sedžadija sveobuhvatna škola

 

Predgovor Es-Sahifetu-l-kamiletu-s-sedždžadijje od šehida Sadra

U ime Allaha Svemilosnog, Samilosnog

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je blagoslov i mir na Muhammeda, posljednjeg vjerovjesnika i poslanika, njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe.

Ova Sedždžadova Sahifa sadrži zbir prenesenih dova od Imama Zejnu-l-Abidina, Alija ibn Husejna, jednog od imama Ehli bejta od kojih je Allah udaljio svaku vrstu nevaljalštine i potpuno ih očistio.

On je četvrti Imam. Njegov djed je Zapovjednik vjernika, Ali ibn Ebu Talib, opunomoćenik Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je prije svih povjerovao u njega i bio je u odnosu njega kao Harun u odnosu na Musaa, kako je rečeno u vjerodostojnom hadisu.

Njegova nana je Fatima Zehra, kćerka Božijeg Poslanika, s.a.v.a., dio njegovog tijela, komadić njegove jetre, Prvakinja žena svih svjetova, kako je opisao njen otac.

Njegov otac je Imam Husejn, jedan od dvojice Prvaka mladića Dženneta, Poslanikov sibt, njegov bosiljak o kojem je njegov djed rekao: „Husejn je od mene i ja sam od Husejna“. On je postao šehid na Kerbeli na dan Ašure braneći islam i muslimane.

On je jedan od dvanaesterice za koje je Poslanik, s.a.v.a., predskazao (da će biti halife), kako je zabilježeno u sahihima Buhariji i Muslimu kada je govorio: „Nakon mene će biti dvanaest halifa i svi su iz Kurejša.“

Imam Ali ibn Husejn, a.s., je rođen 38. godine po Hidžri, a rečeno je i godinu ili dvije ranije.

Živio je 57 godina.

Nekoliko godina je živio pod okriljem svoga djeda, Imama Alija, a.s. Potom je rastao u školi svog amidže Imama Hasana, a.s., i oca, Imama Husejna, a.s., dva sibta ovog ummeta. Hranio se bistrinom vjerovjesničkog znanja i napajao se s izvora mudrosti svojih čistih predaka.

Isticao se na poljima znanja i vjere kao imam u vjeri, svjetionik u znanosti, autoritet u pitanjima halala i harama i uzor u suzdržljivosti, ibadetu i bogobojaznosti. Svi muslimani su vjerovali u njegovo znanje, ispravnosti stavova i prednost, a vjernici među njima su se pokorili njegovom vođstvu, fikhu i autoritetu.

Zuhri je govorio: “Nisam vidio nikog iz Beni Hašima da je bolji od Alija ibn Husejna, niti da je učeniji od njega.”

U drugoj izjavi je govorio: “Nisam vidio boljeg kurejšije od njega!”

Se’id ibn Musejjib je rekao: “Nikad nisam vidio nekog poput Alija ibn Husejna.”

Imam Malik je rekao: “On je nazvan Zejnu-l-Abidin zbog mnoštva ibadeta.”

Sufjan ibn ‘Ujejna je rekao: “Nisam vidio boljeg Hašimije niti učenijeg od Alija ibn Husejna.”

Imam Šafi’i je rekao: “Ali ibn Husejn je najučeniji u fikhu u Medini.”

Ovu činjenicu, uprkos svemu što je bilo, priznali su čak i vladari njegovog vremena iz Beni Umejja. Abdulmelik ibn Mervan mu je rekao: “Tebi je od znanja, vjere i kreposti dato toliko da nije dato nikom drugom prije tebe, osim tvojim pretcima!”

Omer ibn Abdulaziz je rekao: “Baklja svijeta i ukras islama je Zejnu-l-Abidin.”

Svi muslimani su imali vrlo jaku emotivnu vezu za ovim Imamom i duboku duhovnu lojalnost prema njemu, a krug simpatija širih masa prema njemu je obuhvatao cijeli islamski svijet, kao što to pokazuje veličanstveni stav hadžija prema njemu, onda kada je Hišam ibn Abdulmelik obavio hadž, pa stigao do tavafa i pokušao dotaknuti Hadžeru-l-esved, ali zbog velike gužve nije uspio, pa su postavili za njega neki minber da sjedne na njega i čeka priliku. Tad je došao Imam Zejnu-l-Abidin, a.s., i počeo obavljati tavaf. Kada je stigao blizu Hadžeru-l-esveda ljudi su otvorili prolaz i sklonili su se da on može dohvatiti Hadžeru-l-esved. To su uradili zbog njihovog poznavanja njega i ljubavi prema njemu, iako su dolazili iz raznih krajeva i naroda. Farazdak, poznati arapski pjesnik, koji je bio svjedok tog veličanstvenog prizora, zabilježio je ovaj događaj u jednoj vrhunskoj kasidi koja se prenosi kroz generacije.

Pouzdanje kojeg su pripadnici ummeta iz raznih pravaca i mezheba imali u Imamu Zejnu-l-Abidinu, a.s., nije bilo ograničeno na fikhski i duhovni aspekt, već je ummet vjerovao u njega i kao autoriteta, vođu i utočište u teškoćama i problemima života, jer je bio nastavak svojih časnih predaka. Zato vidimo da kada se Abdulmelik ibn Mervan počeo prepirati sa rimskim kraljem, a on mu je zaprijetio da će koristeći potrebe muslimana za rimskim novčanicama njih poniziti i nametnuti im svoje uvjete, ostao je smeten i kako se prenosi, osjećao se pogođen i rekao je: “Smatram sebe najopakijim djetetom koje se rodilo u islamu!” Pa je pozvao velikane i posavjetovao se s njima, ali nije našao ni kod jednog od njih rješenje. Oni su mu rekli: “Znaš gdje se nalazi izlaz i rješenje za ovo!” On reče: “Teško vama, kod koga?!” Rekli su: “Ostatak iz Poslanikove, s.a.v.a., porodice!” On reče: “U pravu ste!” I tako je i bilo.

Pa on je tražio utočište kod Imama Zejnu-l-Abidina, a.s., a Imam je poslao svog sina Imama Muhammeda Bakira, a.s., u Šam i dao mu je svoje upute, pa je Abdulmelik smislio novi plan za islamsku valutu i tako je spasio situaciju.

Bilo je suđeno da Imam Zejnu-l-Abidin, a.s., preuzme odgovornost vođstva i duhovnog autoriteta nakon šehadeta svog oca, pa da obavlja tu dužnost tokom druge polovine prvog stoljeća u najosjetljivijim etapama kroz koje je tada ummet prolazio, a ta je etapa počela neposredno nakon prvog talasa osvajanja teritorija tako da se taj talas nastavio (širiti) u svom duhovnom, vojnom i ideološkom tempu i potresao je prijestolja kraljeva i careva. Spojio razne narode i veliko prostranstvo sa područjem novog poziva i muslimani su kroz pola stoljeća postali vođe jednog dijela tada civiliziranog svijeta.

Uprkos tome što je ovo vođstvo učinilo muslimane velikom silom na svjetskom nivou u političkom i vojnom pogledu, ono ih je izložilo dvijema velikim opasnostima izvan političkog i vojnog domena i moralo se hitno nešto poduzeti spram tih opasnosti.

Prva je bila opasnost koja je proizašla iz potpune otvorenosti muslimana prema raznim kulturama, zakonodavnim tradicijama i raznolikim društevnim stanjima usljed saradnje sa narodima koji su u skupinama ulazili u islam. Bilo je neophodno uraditi nešto na naučnom planu što bi utvrdilo izvornost misli kod muslimana, njihovu izvanrednu zakonodavnu ličnost koja se napajala iz Kur'ana i sunneta. Bio je neophodan misaono-idžtihadski pokret koji bi otvarao horizonte njihovog uma unutar tog okvira, kako bi mogli nositi baklje časne Knjige i sunneta zajedno sa duhom razboritog mudžtehida i mudrog primjenjivača koji može izvući iz tih izvora ono što bi se dalo koristi u svakoj novonastaloj situaciji. Prema tome, bilo je neophodno učvrstiti korijene islamske ličnosti i posaditi drvo idžtihada.

Ovo je ono što Imam Ali ibn Husejn Zejnu-l-Abidin, a.s., uradio. On je započeo cikluse predavanja u Poslanikovoj, s.a.v.a., džamiji iz raznih oblasti islamske znanosti kao što su tefsir, hadis i fikh izlijevajući na njih znanja sa izvora svojih časnih predaka i vježbajući sa onima nadarenima radi stjecanja stepena znalaca fikha i idžtihada.. Iz ovih ciklusa predavanja je izašao dobar broj učenjaka, a ova predavanja su bila polazište za razne fikhske škole koje su kasnije nastale i aktivno djelovale.

Imam, a.s., je na ovaj način okupio oko sebe najveći broj učača Kur'ana i nosilaca znanja iz Kur'ana i sunneta. Se'id ibn Musejjib u ovom kontekstu kaže: „Učači ne bi krenuli prema Mekki sve dok ne krene Ali ibn Husejn, pa bi krenuo, a nas hiljadu jahača bi krenuli sa njim.“

A druga opasnost je nastala iz vala lagodnosti koja je vladala muslimanskim društvom usljed tih ogromnih teritorijalnih širenja, budući da talasi lagodnosti izlažu svako društvo opasnosti povođenja za ovosvjetskim užicima, pretjerivanja u ukrasima ovog kratkog života i nestajanja osjećaja koji rasplamsava moralne vrijednosti i duhovnu vezu sa Allahom, ahiretom i velikim ciljevima koji su rezultati ove veze. A ovo se desilo. Dovoljan je jedan pogled na knjigu El-Agani od Ebu-l-Feredža Isbehanija kako bi nam to postalo jasno.

Imam Ali ibn Husejn, a.s., je osjetio ovu opasnost i pristupio je da je neutrališe, pa je uzeo dovu kao osnov za rješenja.

I Sahifa es-sedždžadija koju imaš ispred sebe je bila jedan od rezultata tih zalaganja.

Ovaj veliki Imam je uspio to ostvariti jedinstvenom rječitošću, izvanrednom moći služeći se raznim metodama arapskog izražaja, božanskim umom koji otkriva najbriljantnija i najpreciznija značenja u ilustriranju veze čovjeka sa njegovim Gospodarom, svojom ljubavlju prema Stvoritelju, svojom povezanošću sa začetkom i povratkom i očitovanjem moralnih vrijednosti, prava i obaveza. Kažem: uspio je Imam Ali ibn Husejn, a.s., posredstvom sposobnosti koje su mu date, da kroz dovu širi duhovni ambijent u islamskom društvu koji je imao ulogu u jačanju muslimana za vrijeme kada na njega navale oluje raznih provoda, u povezivanju njega sa Gospodarom onda kada ga zemlja vuče sebi i u utvrđivanju duhovnih vrijednosti u kojima je on rastao, kako bi taj musliman i dalje bio povjerenik tih vrijednosti u dobu bogatstva i imućnosti, kao što je bio povjerenik tih vrijednosti onda kada je od gladi vezao kamen na stomak.

I preneseno je o njegovom životu da je on, a.s., petkom držao govor ljudima, savjetovao ih i podsticao na suzdržljivost prema dunjaluku, bodrio ih na ahiretska djela i pomilovao njihov sluh tim umjetničkim djelima u obliku raznih dova, zahvale Bogu i hvaljenja Njega, a koje predstavljaju čisto robovanje Jedinom Allahu Koji nema druga.

I ovako saznajemo da Sahifa sedždžadija predstavlja jedan veliki društveni poduhvat, a nužnosti te etape su nametnule to na njega, pored toga što je ona božansko jedinstveno nasljeđe koje je kroz historiju bilo izvor darivanja, baklja upute, škola morala i čišćenja duše, a čovječanstvo je još uvijek u potrebi za ovim muhammedansko-alevijskim nasljeđem i koliko god šejtan poveća svoj mamac a svijet smutnju, potreba za njom postaje sve veća.

Pa neka je mir na našeg Imama Zejnu-l-Abidina na dan kad se rodio, na dan kad je izvršio svoje obaveze, na dan kad je preselio na ahiret i na dan kad proživljen bude.

Časni Nedžef

Muhammed Bakr Es-Sadr