Samopouzdanje i osjećaj odgovornosti
Samopouzdanje i osjećaj odgovornosti
Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.[1]
Osjećaj vlastite odgovornosti i samopouzdanja jedan je od najvećih stubova sreće pojedinca i društva. Svijetli uspjesi koje su veliki ljudi ostvarili i napredak koji su oni postigli na različitim naučnim, društvenim i ekonomskim poljima, proizvod su njihovog razumijevanja individualne odgovornosti i oslanjanja na kontinuitet u aktivnostima.
Naučne uspjehe postižu one osobe koje svoje stalne aktivnosti, velike napore, proučavanja i praksu podupiru nadom i optimizmom. Učenik koji nije dovoljno učio i nije se kako treba spremio, i koji se na ispitu pouzda u pomoć prijatelja, nikada neće dosegnuti visoke stepene nauke.
Ekonomski napredak je moguć samo za one osobe koje se u životu oslanjaju samo na svoj rad i koje se nisu nadale ničijoj pomoći. Osoba koja nema samopouzdanja već se parazitski oslanja na druge i od drugih prosjački traži pomoć, nikada neće ostvariti ekonomske uspjehe.
Samopouzdanje je osnova svakog uspjeha i napretka. Ukoliko većina ljudi u jednom narodu postigne ovu vrlinu, taj narod će postati velik i moćan, a tajna njegovog napretka i moći upravo je u posjedovanju ove osobine, zato što je kod njih volja i odlučnost snažna, a u slučaju oslanjanja na druge ona biva slaba. Pomoć koja stigne sa strane obično slabi čovjekovu borbenost i odlučnost, jer čovjek ne vidi razlog zašto bi se trudio, a to se posebno odnosi na primjere kada je ta pomoć i podrška sa strane veća od potrebne. Tada duh odlučnosti i snaga volje padaju i želja za ulaganjem napora slabi. Najbolji zakoni čovjeka u životu drže samostalnim i daju mu slobodu da se osloni na sebe i upravlja svojim životom.[2]
Pod samopouzdanjem o kome se već neko vrijeme govori u društvu i koje se spominje u knjigama iz oblasti psihologije i pedagogije, podrazumijeva se da svaka osoba, osiguravajući vlastitu materijalnu i duhovnu sreću, treba da se oslanja na sebe, na svoju volju i djela i da se odvoji od susjeda, prijatelja, odnosno od drugih ljudi, te da ih nikada ne postavlja za osnovu svoje sreće i nade.
Dakle, smisao samopouzdanja i oslanjanja na sebe jeste to da svaki čovjek sebe smatra odgovornim za svoja djela, da se odlučno primi vršenja svojih dužnosti te da zna da jedina njegova podrška u ostvarivanju ličnog uspjeha i napretka jeste u njegovoj ozbiljnosti, nadi u uspjeh i valjanosti njegova djela. I obrnuto, izvor njegova neuspjeha i propasti je u lijenosti, nemaru, ravnodušnosti, beznadežnosti i neispravnim i nevaljalim djelima.
Ove tvrdnje nisu nešto odviše novo i nepoznato i kako neki misle da je, eto, Zapad to shvatio i izložio cijelom svijetu. Uzvišena vjera islam je ovo svijetlo načelo znala i predstavila još prije četrnaest stoljeća i ukazala da tajna sreće i dobrobiti čovjeka i zajednice počiva na velikom blagu koje se zove samopouzdanje i oslanjanje na sebe, a zadivljujući uspjesi koje su u tom mračnom dobu postigli muslimani, duguju se upravo ovom velikom blagu – samopouzdanju i osjećaju lične odgovornosti.
Osnova islamskog podučavanja i odgoja temelji se na individualnoj odgovornosti, pojedinačnim dužnostima i izvršavanju obaveza te samopouzdanju. Svaki pojedinac musliman, kako u vjerskim tako i u ovosvjetskim pitanjima, ima određene dužnosti i obaveze. Svako ponaosob u ostvarivanju sreće mora se osloniti na svoju ličnost, namjeru i djelo te mora izvršavati sve svoje dužnosti, korak po korak.
U islamu, sreća svakog čovjeka i svake osobe ovisi o njegovom vjerovanju i djelima, a nesreća i propast svakog čovjeka proističu iz njegovih loših namjera i nepoželjnog ponašanja. Ovosvjetske i onosvjetske nagrade i kazne slijede na osnovu ličnih dobrih i loših djela i temelje se na djelovanju svakog pojedinca. Ovo spada u najjasnija vjerska pitanja, o kojima govori mnoštvo ajeta i hadisa. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih.
Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.[3]
Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio...[4]
I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati.[5]
Iz ova tri ajeta jasno se razaznaju pojedinačne odgovornosti, kao i vrijednost ličnih djela. Uzvišeni Bog u ovim ajetima dobra i loša djela svakog pojedinca pripisuje samom pojedincu, sreću i nesreću svakog pojedinca smatra uvjetovanim njegovim djelima, a nagradu svakog čovjeka je ograničio u okvire njegovog truda. Upravo to je sveobuhvatno i potpuno značenje samopouzdanja i osjećaja lične odgovornosti.
[1] Et-Tur, 21.
[2] E‘temad be nefs, str. 14.
[3] El-Bekare, 286.
[4] El-Muddessir, 38.
[5] En-Nedžm, 39–40.
