Sigurnost i smiraj u Džennetu kao posljedica strepnje i straha na ovom svijetu

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni kazuje: ‘Kod Svoga roba neću spojiti dva straha, a također kod njega neću spojiti ni dvije sigurnosti. Ako on na Ovome svijetu bude siguran od Mene, zastrašiti ću ga na Onom svijetu; a ako se bude bojao Mene na Ovom svijetu, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.’”

Ako rob na Ovom svijetu ima strah od Božije kazne, na Sudnjem danu bit će siguran od straha i džehennemske patnje (strah od Boga u značenju je straha od Božije kazne, kojom rob biva pogođen zbog neizvršavanja Božanskih obaveza). Dakle, onaj koji se na Ovom svijetu boji Boga – na Sudnjem danu nema nikakvih briga i nalazi se u smiraju i sigurnosti. Uzvišeni Bog je rekao:

A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao – Džennet će boravište biti sigurno.[1]

S obzirom da je Džennet mjesto uživanja u Božijim blagodatima a njegovi stanovnici su u sigurnosti i smiraju, njima se neće desiti ni najmanja uznemirenost ni tuga. Uzvišeni Bog kaže:

Ko učini dobro djelo, dobit će veliku nagradu za njega i bit će straha na Sudnjem danu pošteđen.[2]

Na drugom mjestu se kaže:

A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.[3]

Za razliku od čovjeka koji se boji Boga, osoba koja se na Ovome svijetu osjeća sigurnom, koja nema nikakve brige ni bola i ne boji se Boga, na Sudnjem danu bit će obuzeta strahom od Boga i Njegovom kaznom te će vječno biti predmet Božije kazne.

Smatrati sebe sigurnim od Božije kazne biva povodom zaprljanosti grijesima, jer kada čovjek sebe smatra slobodnim u djelovanju i nema nikakvog straha ni strepnje, nema straha od činjenja grijeha. Prirodno, osjećaj sigurnosti na Ovom svijetu – koji biva razlogom zaprljanosti grijesima i skretanja s Pravog puta – sa sobom donosi nesigurnost i onosvjetsku kaznu. Uzvišeni Bog je rekao:

Onda će onome koji je obijestan bio, i život na Ovom svijetu više volio, Džehennem prebivalište postati sigurno.[4]

U ovom dijelu govora izgleda da Poslanik, s.a.v.a., želi reći da čovjek može poduzeti neke radnje putem kojih će steći strah od Boga. Nakon što čovjek shvati da je strah od Boga poželjan i da biva povodom upućenosti ka sreći, javlja se sljedeće pitanje: Šta da učinimo da se taj strah pojavi u nama? U odgovoru na ovo pitanje može se reći da se ovo stanje kod čovjeka javlja pripremanjem jednog dijela preduvjeta i obraćanjem pažnje na neka pitanja:

Nekad čovjek neke stvari zna, no zato što ne obraća pažnju na ta svoja znanja, njegovo vjerovanje i znanje je uspavano i slabo te on postaje nemaran. Kao rezultat toga, to vjerovanje i znanje ne proizvode učinke. Ali kada god čovjek obrati pažnju na činioce koji dovode do pojave straha i potrudi se da usmjeri svoju pažnju na taj strah, njegov strah se povećava i utječe na njegovo djelovanje.

Sljedeća činjenica je to da čovjek može stići do razine u kojoj će u jednom vremenu spojiti tuge i veselja. Slabi ljudi ne mogu u isto vrijeme biti i veseli i tužni. U jednom trenutku ili su tužni ili veseli i radosni. Kada duša postane jača i savršenija, moguće je da čovjek u jednom vremenu iz jednog aspekta bude radostan, a iz drugog žalostan i tužan. Malo-pomalo, pod utjecajem usavršavanja duše, stiže do razine u kojoj u sebi sakuplja više vrsta radosti, tuge i žalosti, kao što su Božiji prijatelji u sebi spajali razne vrste tuge, žalosti, radosti i nade. Oni koji su stigli do tih položaja u jednom vremenu posjeduju različita duhovna svojstva i stanja te mogu u isto vrijeme u sebi učiniti pojavnim učinke i nužnosti tih različitih stanja..

[1] En-Nazi‘at, 40-41.

[2] En-Neml, 89.

[3] El-Bekare, 112.

[4] En-Nazi‘at, 37-39.