Škola mišljenja, ideologija

Autor: Murteza Mutahari
Izvor: Čovjek i vjerovanje Monoteistički svjetonazor
Share

Škola mišljenja, ideologija

 

Šta je škola mišljenja ili ideologija i kako se ona definira?

Kakve ima potrebe da čovjek kao pojedinac ili kao dio jedne zajednice slijedi određenu školu mišljenja, da se pridruži nekoj ideologiji i da gaji vjerovanje?

Da li je postojanje ideologije neophodno za pojedinca ili čovjekovo društvo?

Ovdje je potreban stanovit uvod.

Čovjekove djelatnosti su dvojake.

One mogu biti naslađujuće i planirane.

Naslađujuće djelatnosti su one proste djelatnosti koje čovjek obavlja pod izravnim uticajem instinkta i prirode ili navike – koja je druga priroda – da bi stigao do nekog užitka ili pobjegao od neke muke.

Naprimjer, ožedni pa uzima posudu sa vodom, vidi životinju koja ujeda pa bježi, u njemu se javi želja za pušenjem pa zapali cigaretu.

Ovakve radnje su u skladu sa željom i neposredno se bave užitkom i mukom.

Radnje koje donose užitak vuku čovjeka sebi određenom vrstom primamljivosti, a radnje koje donose muku udaljavaju čovjeka od sebe određenom vrstom odbojnosti.

Planirane djelatnosti su one gdje same radnje nemaju privlačnost ili odbojnost i instinkt i priroda ne vuku čovjeka ka njima, niti ga udaljavaju od njih.

Razum i volja nalažu čovjeku da ih obavlja ili napusti zbog dobrobiti koja se krije u njima ili zbog dobrobiti koju vidi u njihovom napuštanju.

Znači, čovjekov krajnji cilj, pokretačka snaga i podsticaj je dobrobit, a ne užitak.

Užitke prepoznaje priroda, a dobrobiti razum.

Užitak je pokretač želja, a dobrobit je pokretač volje.

Čovjek uživa u naslađujućim radnjama još dok ih obavlja, ali ne uživa u radnjama koje mu donose dobrobit. Međutim, radostan je zbog pretpostavke da je za korak bliži krajnjoj dobrobiti, a to je dobro i savršenstvo ili užitak u budućnosti.

Postoji razlika između radnje koja pruža užitak i donosi radost i radnje koja ne pruža užitak već ponekad donosi muku, ali čovjek tu muku podnosi sa zadovoljstvom i radošću.

Radnje koje donose dobrobit, usljed nedohvatnosti plodova, ne donose užitak i ne uvećavaju radost, ali pružaju zadovoljstvo. Užitak i muka su zajednički čovjeku i životinji, ali zadovoljstvo i radost ili odvratnost i nezadovoljstvo su osobenosti čovjeka, isto kao što je posjedovanje želje jedna od njegovih osobenosti. Zadovoljstvo, odvratnost i želja se nalaze u oblasti nadosjetilnog i u području promišljanja čovjeka, a ne u području osjetila i čovjekovih osjetilnih percepcija.

Rekli smo da čovjek svoje planirane radnje obavlja snagom razuma i volje, za razliku od naslađujućih radnji koje se odvijaju po naredbi osjećaja i želje. Činjenica da se nešto obavlja po naredbi razuma znači da proračunata snaga razuma vidi u daljini neko dobro, savršenstvo ili užitak i otkriva put stizanja do njega, koji je ponekad teško preći, te planira način stizanja do njega.

S druge strane, značenje obavljanja snagom volje je da u čovjeku postoji moć, povezana sa moći razuma, koja ima ulogu provedbe onoga što je razum odobrio i koja ponekad, suprotno svim željama i svim prirodnim primamljivostima i privlačenjima, provodi u djelo razumska odobrenja i misaone planove.

Uzmimo za primjer studenta! Priroda njegove mladosti poziva ga spavanju, jelu, odmoru, odavanju strastima i neobuzdanosti.

Međutim, njegov proračunati razum, koji, s jedne strane, misli na mučni ishod ovih djela, a s druge strane, na zdrav svršetak teškoća, nespavanja, odricanja od strasti i užitaka, nalaže mu da zbog dobrobiti odabere drugo. U tom slučaju, čovjek daje prednost presudi razuma, tj. dobrobiti, nad presudom prirode, tj. užitkom.

Isto tako, bolesnik ima odbojnost prema lijeku. Muči ga uzimanje gorkih lijekova. Ipak, po naredbi razuma koji razmišlja o dobrobiti i zahvaljujući snazi volje koja upravlja željama, pije gorki, neukusni lijek.

Koliko god razum i volja budu jači, više će – uprkos naklonostima – nametnuti svoju zapovijed prirodi. Čovjek u svojim planiranim djelatnostima stalno provodi u djelo jednu skicu i plan, jednu teoriju. Ako bude usavršeniji u pogledu razuma i volje, njegove će djelatnosti biti više promišljene nego naslađujuće, a ako bude bliži životinjskoj razini, njegove će djelatnosti više biti naslađujuće nego promišljajuće, jer su sve životinjske djelatnosti naslađujuće.

Ponekad se kod životinje uočavaju djelatnosti iz kojih je vidljivo da se obavljaju za dugoročne ciljeve i plodove, kao što su savijanje gnijezda, selidba, parenje, reprodukcija, ali nijedna od njih se ne odvija svjesno, zbog upoznatosti sa ciljem ili zbog promišljanja o pronalasku puta koji će je dovesti do cilja i odabira sredstva, već se odvija jednom vrstom prisilnog i instinktivnog nadahnuća koje dolazi iz višeg svijeta.

Krug čovjekovih promišljajućih djelatnosti širi se do te mjere da obuhvata i naslađujuće djelatnosti. Znači, moguće je da planiranja koja uzimaju u obzir dobrobit budu do te mjere precizna da se užici nađu u kadru dobrobiti i da svaki užitak istovremeno bude i dobrobit, te da svaka prirodna djelatnost, istovremeno dok je odgovor na poziv prirode, bude pokoravanje naredbi razuma. Ako promišljajuće djelatnosti dovedu pod svoje okrilje naslađujuće djelatnosti i ako naslađujuće djelatnosti postanu dio općeg plana i općeg planiranog programa života, čovjekova priroda će se uskladiti sa razumom, a naklonost sa voljom.

Promišljajućim djelatnostima, budući da počivaju na nizu krajnjih i dugoročnih ciljeva, htjeli ili ne, treba nacrt, plan, metoda i odabir sredstava kako bi se došlo do cilja, i sve dok one imaju individualnu dimenziju – znači, jedan pojedinac sam za sebe planira – stvaralac, programer, i određivač puta, metoda i sredstava je individualni um. Njegova odluka, naravno, zavisi od razine njegovih predznanja, informacija, učenosti i moći rasuđivanja.

Pod pretpostavkom da planirane djelatnosti dosegnu vrhunac svoga savršenstva, to ipak nije dovoljno da bi čovjekove djelatnosti postale ljudske.

Promišljajuće djelatnosti su potreban uvjet za ljudskost, jer polovinu čovjekove ljudskosti sačinjavaju njegov razum, znanje, obaviještenost i planiranje, međutim, one nisu dovoljne. Nečije djelatnosti će biti ljudske kada, pored toga što su racionalne i svojevoljne, budu usmjerene u pravcu uzvišenih naklonosti ljudskosti, ili kada se, u najmanju ruku, ne budu kosile s njima.

U suprotnom, najgore zločinačke ljudske djelatnosti ponekad se ostvaruju planiranjem, oštroumnošću i razmišljanjem o ishodu, pravljenjem nacrta i stvaranjem teorija.

Šejtanski kolonijalistički planovi najbolji su svjedok ovoj tvrdnji.

U islamskoj vjerskoj terminologiji tamo gdje se snaga promišljanja odvaja od ljudskih i vjerskih sklonosti i nađe se u službi materijalnih i životinjskih ciljeva, ona se naziva nukrâ ili “šejtansko djelo”.

Ne smijemo zanemariti činjenicu da planirane djelatnosti nisu nužno i ljudske, jer ako budu počivale na životinjskim ciljevima, bit će daleko opasnije od životinjskih naslađujućih djelatnosti.

Naprimjer, da bi napunila svoj stomak, životinja razdire životinju ili čovjeka, ali čovjek koji planira i računa, da bi ostvario takav svoj cilj, pustoši gradove i ubija i pali stotine hiljada nevinih duša.

Zanemarimo li ovo, postavlja se pitanje da li su ciljevi razuma dovoljni kada je riječ o cjelokupnim individualnim dobrobitima. Drugim riječima, gdje je granica djelotvornosti individualnog razuma u pogledu predočavanja individualnih dobrobiti?

Nema nikakve rasprave o tome da je snaga razuma, promišljanja i misli za djelimične i ograničene životne planove neophodna i korisna. Čovjek je u životu stalno suočen sa pitanjima kao što su odabir prijatelja, odabir smjera za studiranje, odabir supružnika, odabir zanimanja, putovanja, druženja, rekreacije, rada u dobrotvorne svrhe, borbe sa onim što je iskrivljeno i nedostatno itd.

Bez sumnje, o svim ovim pitanjima neophodno je promišljanje i planiranje, te što čovjek više i bolje promisli, bit će uspješniji. Ponekad mu je potrebno da se okoristi promišljanjem i iskustvom drugih ljudi (načelo savjetovanja).

U svim ovim pojedinačnim slučajevima čovjek priprema plan i dovodi ga do razine provedbe.

A šta biva na općem i širem planu?

Da li je čovjek sposoban da napravi opći plan za sva lična životna pitanja, koji će obuhvatati sve i koji će se podudarati sa svim dobrobitima njegovog života, ili je snaga individualnog misaonog planiranja samo na razini prostih i ograničenih pitanja, a nema obuhvatnost nad cjelinom životnih dobrobiti koja obuhvata sveukupnu sreću izvan moći promišljanja?

Znamo da su neki filozofi bili uvjereni u ovu “samodostatnost”.

Tvrdili su da su otkrili put sreće i nesreće i da će usrećiti sebe oslanjajući se na razum i volju. Ali, s druge strane, znamo da se u svijetu ne mogu naći dva filozofa koji će o pronalasku ovog puta imati isto mišljenje.

Sama sreća, koja je osnovni i krajnji cilj, i na početku se čini kao jasan pojam, jedan je od najnejasnijih pojmova.

Pitanje šta je to sreća i čime se ostvaruje, šta je nesreća i koji su njeni uzroci još uvijek se doživljava kao nepoznanica.

Zašto?

Zato što još uvijek nije spoznat sam čovjek, njegove sposobnosti i mogućnosti.

Zar je moguće da čovjek ostane nespoznat, a da pitanje šta je njegova sreća i kako se ona ostvaruje bude spoznato?

Povrh toga, čovjek je društveno biće; društveni život mu nameće hiljade pitanja i teškoća koje treba riješiti i razjasniti svoju zadaću u vezi s njima. S obzirom da je društveno biće, njegova sreća, njegovi ideali, mjerila dobra i zla, putevi i metode, odabir sredstava pomiješani su sa srećom, idealima, mjerilima dobra i zla, putevima i metodama te odabirom sredstava drugih ljudi. On ne može odabrati svoj put odvojeno od drugih. Svoju sreću treba tražiti na glavnom putu koji će društvo dovesti do sreće i savršenstva.

Ako uzmemo u obzir pitanje vječnog života, vječnosti duše i neiskustvo razuma kada je u pitanju život poslije ovosvjetskog, pitanje će biti mnogo složenije.

Ovdje se pokazuje neophodnost potrebe za školom mišljenja i ideologijom, tj. potrebe za jednom općom teorijom, jednim sveobuhvatnim, usklađenim planom, čiji će osnovni cilj biti čovjekovo savršenstvo i osiguravanje sveopće sreće, a u kojem će biti određeni glavni pravci i metode, ono što treba i ono što ne treba uraditi, ono što je dobro i ono što je loše, ciljevi i sredstva, potrebe i bolovi te izlječenje, odgovornosti i obaveze, i koji će biti izvor iz kojeg će svi ljudi crpiti nadahnuće u pogledu odgovornosti i dužnosti.

Čovjeku od samog početka postojanja, ili u najmanju ruku otkad su razvoj i širenje društvenog života imali za posljedicu čitav niz raskola, treba ideologija, odnosno kur'anskom terminologijom – “šerijat”.

Što vrijeme više prolazi i čovjek napreduje i usavršava se, ova potreba postaje sve veća. U prošlosti su krvne, rasne, etničke, plemenske i nacionalne naklonosti kao jedan “zajednički duh” vladale ljudskim društvima.

Ovaj duh je stvarao niz zajedničkih ideala – čak i neljudskih – i društvo usmjeravao ka jedinstvu.

Razvoj i naučno i umno usavršavanje su oslabili te veze.

Znanje po svojoj suštini ima sklonost ka individualnosti, slabi emocije i osjećajne veze.

Ono što današnjeg čovjeka – a tim prije i čovjeka sutrašnjice – ujedinjuje i usmjerava, daje zajedničke ideale i određuje mu mjerila dobrog i lošeg, onoga što se treba i ne treba, jeste životna filozofija koja se temelji na odabiru i obaviještenosti, iz koje niču ideali i koju podržava logika. Drugim riječima, jedna sveobuhvatna i potpuna ideologija.

Današnjem čovjeku, više nego jučerašnjem, treba ovakva životna filozofija. Filozofija koja je sposobna dati mu vezanost za zbilje koje nadilaze pojedinca i pojedinačne interese. Danas više nema mjesta sumnji u činjenicu da je škola mišljenja, ili ideologija jedna od neophodnosti društvenog života.

Ko je sposoban ponuditi plan i uspostaviti takvu školu mišljenja?

Bez sumnje, um jednog pojedinca nije sposoban za to.

Da li je sposoban zajednički um?

Da li čovjek može napraviti takav plan koristeći cjelokupno iskustvo i podatke iz svoje prošlosti i sadašnjosti?

Ako čovjeka budemo smatrali najvećom nepoznanicom njemu samom, onda je, tim prije, ljudsko društvo i društvena sreća još veća nepoznanica.

Pa šta treba raditi?

Ovdje je mjesto na kojem – ako budemo imali ispravan pogled na egzistenciju i stvoreni svijet, ako poredak postojećeg budemo smatrali uravnoteženim poretkom i ako budemo poricali besmislenost i nihilizam – moramo priznati da ogromni poredak stvaranja ovu veliku potrebu, najveću od svih, nije zanemario i sa obzorja iznad razuma, tj. sa obzorja objave odredio je glavne crte ovog puta (načelo poslanstva).

Posao razuma i znanja je kretnja unutar ovih glavnih crta.

Kako je lijepo i izvrsno rekao Ibn Sina u knjizi Nedžat, objašnjavajući potrebu ljudi za božanskim šerijatom koji se obznanjuje posredstvom čovjeka (vjerovjesnika):

“Potreba za vjerovjesnikom i onim ko će objasniti božanski šerijat i ljudsku ideologiju u opstanku čovjekove vrste i u stizanju čovjeka do svoga ljudskog, suštinskog savršenstva umnogome je veća od potrebe za nicanjem dlaka na obrvama ili udubljenjem na tabanima i ostalim sličnim koristima, koje nisu neophodne za opstanak vrste, već je najviše što za njih možemo reći to da su korisne za opstanak.”

Dakle, kako je moguće da je ogromni poredak stvaranja, koji nije zanemario ni male ni nevažne potrebe, zanemario one najvažnije?!

Međutim, ako nam bude uskraćen ispravan pogled na postojanje i stvaranje, trebamo se pomiriti sa činjenicom da je čovjek osuđen na zbunjenost i izgubljenost i da nijedan plan i ideologija potekli od zbunjenog čovjeka u ovoj tamnici prirode nisu ništa osim zabave i izgubljenosti.

Isto kao što ovim prethodno iznesenim dolazi do izražaja potreba za postojanjem jedne škole mišljenja i ideologije, također postaje jasna neophodnost pristupanja pojedinca toj školi mišljenja i ideologiji.

Ali, pristupanje pojedinca jednoj ideologiji poprimit će svoj zbiljski oblik onda kada poprimi oblik “vjerovanja”, a vjerovanje je zbilja koja se ne može ostvariti silom ili zbog dobrobiti. Silom se može potčiniti nekoj stvari i povinovati joj se, ali ideologija nije nešto čemu se može povinovati. Ideologija je nešto što se prihvata i nešto čemu se predaje.

Ideologija zahtijeva “vjerovanje”.

Učinkovita ideologija, s jedne strane, treba se oslanjati na onu vrstu svjetonazora koji će moći zadovoljiti razum i hraniti misli, a s druge strane, treba moći logično iz svjetonazora izvoditi ciljeve koji će biti primamljivi i privlačni. Tada će se ljubav i zadovoljstvo, ta dva temeljna činioca vjerovanja, uzeti ruku pod ruku i izgraditi svijet.

  • 6 Decembra, 2019