Snaga vjere

Autor: Muhammed Taqi Falsafi
Izvor: Dijete sa stanovišta naslijeđa i odgoja
Share

Vjera u Boga jedan je od najčvršćih stubova sreće čovjeka. Vjera u Boga je izvor snage ljudskog duha. Vjera u Boga izvor je spokoja srca i smiraja duše.

…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju![1]

Adolescent koji je od samog početka odgajan s vjerom u Boga i koji je učenjem Božijih propisa i njihovim sprovođenjem zadovoljio svoju težnju za vjerom, ni u najtežim teškoćama života ne gubi pribranost već oslanjajući se na snagu vjere uspijeva nadvladati sve nedaće.

Vilijam Džejmz (James William), otac moderne psihologije i profesor na univerzitetu Harvard, kaže:

“Vjera je jedna od moći uz čiju pomoć čovjek živi, njeno potpuno iščeznuće bilo bi jednako padu čovjeka.”[2]

Džon B. Kajzl kaže:

“Odsustvo vjere je bolno posebno zato što je u očima onoga koji ne vjeruje svijet i sve što je u njemu ništavno, besmisleno i nestalno, dok čovjek koji vjeruje vidi svrhu i cilj u stvaranju i u životu, iako to nije u stanju drugima dokazati.

Vjera je stub koji nas kroz vjetrometinu života čuva od pada i poraza. To je veliko mjerilo i ukoliko budemo sve stvari njim vagali, s lahkoćom ćemo shvatiti niskost i ništavilo koju nam pričinjavaju lagoda i nelagoda. Niti ćemo se u nelagodi osjećati poraženim i nemoćnim, niti ćemo se u lagodnosti uzoholiti i zalutati. Osoba koja nema vjere utopljenik je koji bespomoćno udara rukama i nogama u moru sumnje, besmisla i neodređenosti. On nije u stanju razlučiti dobro od zla, korisno od štetnog, istinu od laži. Svakoga dana, svakoga sata ima neko drugo uvjerenje i neprekidno se nalazi u prepirci i sukobu sa samim sobom, s prirodom, s ljudima koji ga okružuju.”[3]

Doktor Carrel kaže:

“Danas, kao i u svim drugim razdobljima, u svim državama postoje ljudi i žene kojima život sam po sebi nije dovoljan cilj, nije najvrjedniji dar prema njihovom mišljenju. Oni su željni ljepote, slobode i ljubavi, oni žele doći do Boga.

Na njihova pitanja filozofija, osim u malo detalja, nije dala odgovora. Ni Sokrat, ni Platon nisu uspjeli umiriti ljudsku uznemirenost po pitanju tajne života. Samo je vjera ponudila potpuno rješenje za ovaj problem i bila u stanju tokom proteklih stoljeća umiriti uznemirenu znatiželju koju su ljudi imali u vezi s vlastitom sudbinom. Vjersko nadahnuće, svijest o Bogu i vjerovanje daruju čovjeku postojanost, izvjesnost i spokoj.”[4]

Da bi čovjek postigao istinsku sreću i ostvario jedan istinski ljudski život, treba mu odgoj. Potrebno je djecu još od perioda djetinjstva, pa sve do puberteta i mladosti držati pod nadzorom i pravilno ih odgajati. Potrebno ih je podučiti šta je dobro, a šta loše, zainteresirati ih za izvršavanje njihovih dužnosti. Sve nebeske religije, sve naučne i pedagoške škole su jednoglasne po ovom pitanju, s tom razlikom što božanske religije vjeru u Boga smatraju glavnim temeljom i osnovnim preduslovom odgoja i svoj odgoj grade na njemu, smatrajući je najboljim sredstvom za ostvarivanje ljudskih moralnih dužnosti.

Druge pedagoške škole ili su nijeme kada je u pitanju uloga vjere u Boga u odgoju ili su, poput materijalista, pobornici odgoja bez vjere. Ovo je najistaknutiji princip koji odvaja božansku školu Vjerovjesnika od svih ostalih ljudskih škola.

Sljedbenici Božijih vjerovjesnika vjeruju da je Svijet postojanja djelo Velikog Boga. Oni vjeruju da je Moćni Bog Svojom mudrom voljom stvorio čovjeka i u njemu moralnu savjest te ga nadahnuo i za dobro i za zlo. Oni vjeruju da slijeđenje moralne savjesti nije ništa do slijeđenje stvaralačke zapovijedi Velikog Boga. Međutim, sljedbenici materijalističke škole smatraju da je svijet rezultat kretanja materije. Oni vjeruju da su nastanak čovjeka, kao i fenomen savjesti, ustvari posljedice slučajnog slijeda događaja u prirodi. Prema njihovom stanovištu, moralna savjest nema nikakvu duhovnu vrijednost koja bi čovjeka obavezivala na njeno slijeđenje i zbog čijeg bi se poštovanja čovjek trebao odreći težnji i strasti suprotnih savjesti.

“Osjećanja snažnija od logike potiču čovjeka na pokret, bez obzira u kom se životnom dobu nalazio, i on će se s većom željom pokoriti tegobnim životnim zakonima ukoliko ih prihvati kao Božiju volju, a ne samo kao neku slijepu snagu. Praksa pokazuje da su ljudi skloniji slijeđenju ličnosti, nego slijeđenju nekog pravila. Prirodni zakoni očuvanja života, produžetka vrste i uzvisivanja duše, ukoliko se shvate kao Božiji volja, postaju snažniji i utjecajniji.”[5]

Sljedbenici poslanika vjeruju da moralno i znanstveno učenje Božijih poslanika izvire iz volje Mudroga Boga i njihovo izvršavanje smatraju izričitom dužnošću svih ljudi. Oni vjeruju da pokoravanje naredbama Božijih izaslanika uzrokuje zadovoljstvo Gospodara i da je izvor vječne sreće i blaženstva, a da neposlušnost naredbama Božijih poslanika izaziva Božiju srdžbu i da je izvor njihove nesreće. Iz istog razloga, oni iskreno prihvataju izvršavanje vjerskih propisa i u skladu s njima djeluju. Međutim, sljedbenici ljudskih škola mišljenja moralna učenja i praktične propise smatraju proizvodom mišljenja čovjeka; čovjeka koji je neprestano izložen pogreškama, čovjeka koji pada pod utjecaj raznih činilaca i stalno mijenja svoje uvjerenje. Može se desiti da oni u nekom normalnom stanju upotrijebe određene odgojne mjere i da se u skladu s njima ponašaju, ali onog trenutka kada moralna učenja zasmetaju njihovim strastvenim užicima i putenim željama, oni tim učenjima okreću leđa i u cilju postizanja svojih želja idu u smjeru suprotnom odgojnim pravilima.

Lecont Du Nouy kaže:

“Neki ateisti, koji su po svojoj naravi moralni, kažu: Pošto temeljni problem leži u slijeđenju moralnih zakona, ukoliko budemo sposobni praktično sprovesti ove zakone, mi nećemo imati potrebu za vjerom. Ovaj metod očit je pokazatelj nepoznavanja psihologije čovjeka, jer je čovjek uvijek sumnjičav prema zakonima čije izvorište ne poznaje. Pored toga, ova metoda dokaz je za neshvatanje suštine problema, zato jer je cilj da se čovjek iznutra usavrši kako bi mogao moralno razmišljati, a ne natjerati čovjeka da se ponaša moralno. Sve dok ponašanje svakog čovjeka ne bude znak njegove duboke unutrašnje promjene i usavršavanja, ono će biti samo niz konvencionalnih i privremenih vještačkih ograničenja koja će se s prvim izgovorom raspršiti u vazduhu. Ukoliko moralne zakone budemo samovoljno nametali, koliko god oni posjedovali praktičnu vrijednost, ljudi se nikada neće biti u stanju uspješno oduprijeti životinjskim porivima.”[6]

Ukratko, škola odgoja Božijih poslanika ostavlja utjecaj na dubinu misli i metode razmišljanja svojih sljedbenika i vjersko i moralno učenje usađuje u njihove duše. Vjera u Boga je temeljni oslonac vjere i najbolji svjedok za sprovedbu moralnih učenja i praktičnih mjera. Ljudi koji posjeduju istinsku vjeru u Gospodara svijeta i koji su istinski prihvatili Božiju vjeru izvršavaju sve svoje obaveze na svim mjestima i u svim situacijama. Oni ne prelaze granice vrline i morala koji su granica božanskog učenja. Ukoliko se slučajno i dogodi da u nekoj prilici učine pogrešku i prekrše vjerska pravila, uznemire se i čine pokajanje Bogu tražeći oprost za svoj grijeh.

Odgoj koji nije utemeljen na vjeri u Boga ne posjeduje garant izvršenja i nikada se neće čvrsto ukorijeniti u dubinama ljudskih duša. Ovakav odgoj, iako je moguće da u nekom normalnom stanju uspostavi moralan i društven sistem, biva uzdrman tokom društvenih previranja i nagonskih uznemirenosti pa gubi svoj utjecaj. Ljudi odgojeni u ovoj pedagoškoj školi u vanrednim okolnostima mogu da počine velike zločine i neljudska i nemoralna djela. Dokaz za ovu tvrdnju su stravični događaji koji su se dogodili u civiliziranom zapadnom svijetu tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

Edgar Peš, poznati francuski psiholog kaže:

“Ideološke i moralne forme koje su ukrašavale evropsku civilizaciju zbog toga što je njihov temelj bio isključivo materijalan, raspale su se pod utjecajem Prvog svjetskog rata. Strah i uznemirenost u još većem i intenzivnijem obimu obuzeli su svijet tokom Drugog svjetskog rata. Poštovanje života, ljudskosti, kao i predstave o moralnim vrijednostima posvuda su iščezli. Progoni, pokolji civilnog stanovništva, koncentracioni logori za prinudni rad (u kojima ne samo da su vladali glad i razne zarazne bolesti, nego su se nad logorašima sprovodile strašne torture i mučenja), nerazumna i masovna rušenja bombardovanjima, sve se to smatralo normalnim i uobičajenim metodama u ratu.

Tokom tog strašnog perioda grupa autora pravnika pokušavala je predstaviti zakonskim ovo novo pravo, spuštajući na taj način predstavu o pravdi na najniži nivo.

U skladu s navedenim, došlo je vrijeme da se sve dobronamjerne osobe pozabave dubokim promišljanjem i istraživanjem sljedećeg pitanja: Kakva je bit, suština civilizacije i kuda ona vodi čovjeka?”[7]

“Postoji veliki broj civiliziranih ljudi koji se zgražavaju nad pomisli o ubistvu ili incestu, ali iste te osobe nisu spremne odreći se svoje pohlepe, nasilnosti i seksualnih poriva. Oni su spremni da, ako će ih to spasiti kazne, lažima, prevarom, potvorom i optužbom uvrijede svog istovrsnika i nanesu mu štetu.”[8]

“Tokom rata države sve nepravde, sve napade koje bi i najmanjem obliku u normalnim okolnostima bile sramotne, smatraju dozvoljenim. U tom smislu vlasti ne samo da se u svom odnosu prema neprijatelju služe obmanama i prevarama, nego se ne ustručavaju ni od znalačkog i namjernog izgovaranja laži pa su se, kao što se to moglo primijetiti tokom svjetskog rata, laž i prevara bili raširili kao nikada prije.”[9]

“Ovakva situacija ne samo da je uništavala bilo kakav pokušaj podizanja stepena čovjekoljublja u svijetu, nego su vlade na taj način potpomagale uništenje društava kojima su vladale i posredno su potkopavale i uništavale moralne osnove koje su podignute uz krvav trud i napor.”[10]

Ukratko, svaki odgoj, i ako bude posjedovao naučni i psihološki korijen, ukoliko ne bude oslonjen na vjeru u Boga i predanost izvršavanju Božijih naredbi, u kriznim situacijama i pred nagonskim porivima, neće imati snage za otpor, neće moći čovjeka nagnati na izvršavanje njegovih obaveza na svim mjestima i u svim situacijama i spriječiti ga da čini nemoralna i neljudska djela.

 

 

[1] Er-Ra'd, 28

[2] Ajin-e zendegī, str. 155.

[3] Šādkāmī, str. 43.

[4] Rāh va rasm-e zenegī, str. 126.

[5] Isto, str. 169.

[6] Sarnevešt-e bešer, str. 216.

[7] Andīšeha-ye Froyd, str. 117.

[8] Isto, str. 123.

[9] Isto, str. 125.

[10] Isto, str. 126.

  • 25 Oktobra, 2019