Veličanstvo položaja Božijeg u očima meleka

“O Ebu Zerre, Bog ima meleke koji iz straha od Njega uvijek stoje na nogama, spuštenih pogleda, do Sudnjega dana. I uglas zbore: Čistoća i zahvalnost pripadaju samo Tebi, mi ti nismo, onako kako zaslužuješ, robovali!”

Spominjanje Boga mora biti zasnovano na poniznosti, skrušenosti i srčanoj pažnji, a ne na navici i mrmljanju jezikom. Sada se govori o tome šta igra učinkovitu ulogu u pojavi usredsređenosti i prisutnosti srca prilikom zikra. Stoga Poslanik, s.a.v.a., pristupa objašnjenju ove tačke, koja ima začuđujuću ulogu u pojavi pažnje prema Bogu i opažanju Njegovog prisustva prilikom zikra.

Po prirodi, u radnjama koje čovjek preduzima po slobodnom izboru njegov poticaj sačinjava nada u korist ili strah od štete. Naravno da je opseg koristi i štete veoma širok: za neke je korist upravo u ovosvjetskim dobrima i materijalnim mogućnostima, a za neke druge u nagradama i blagodatima Budućeg svijeta. Tako su za neke ljude važne ovosvjetske i materijalne štete, a za neke druge kazne i štete Budućeg svijeta. Časniji od ovih dviju skupina su bogougodni, kojima je korist u opažanju prisutnosti Boga te u korištenju i uživanju u zadovoljstvu Gospodara, a šteta im je u lišenosti te sreće i savršenstva. Njihov strah je zbog mogućnosti da budu lišeni susreta sa Bogom i zasigurno je ovaj strah veći od strahova onih koji strahuju zbog ovosvjetske ili onosvjetske štete. Dakako da je zbilja ovog pitanja nama nepoznata i daleka od našeg shvatanja. Iz ajeta i predaja uopćeno razumijemo da postoji i takav strah. (Nadamo se da će nam Uzvišeni Bog, zbog korištenja svijetle riječi Ehli-bejta, a.s., podariti uspjeh i sposobnost razumijevanja ovog značenja.)

U svakom slučaju, Božanski strah ili strah od štete koja se javlja posredstvom samog čovjeka, koji Bog može otkloniti, biva povodom da čovjek razvije duboku pažnju prema Bogu. Želja za nagradom i za svim onim što Bog daruje svome robu, ili želja za susretanjem Boga također biva povod većeg obraćanja pažnje; iako kod većine ljudi strah ima veću ulogu u poticanju i pokretanju na djelovanje, budi ih iz nemara i čini ih svjesnim opasnosti i štete. Svako može ovo u sebi ispitati. Da li čovjek, kada čuje neku zastrašujuću vijest o velikoj opasnosti i šteti po njega, postaje aktivniji da bi tu štetu i opasnost od sebe otklonio, ili kada se nada dobivanju neke nagrade i koristi?

Za nas je važnije ulaganje truda u otklanjanje štete negoli za ostvarivanje koristi. Možda je upravo ovo razlog zašto se u Kur'anu više pažnje pridaje opominjanju nego slanju radosnih vijesti, i poslanici, a.s., se predstavljaju kao “onaj koji opominje” (munzir). U nekim ajetima poslanici su predstavljeni i kao oni koji opominju i kao donositelji radosnih vijesti – kao u sljedećem ajetu:

…Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene…[1]

Ipak, na malo mjesta nalazimo da se oni predstavljaju kao donosioci radosnih vijesti, a na dosta mjesta su predstavljeni kao oni koji opominju, poput:

…Gotovo da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u njega baci, stražari u njemu će je upitati: “Zar vam nije dolazio opominjač?”[2]

(Insistiranje na opominjanju poslanika je zbog toga što njihovo opominjanje ima više utjecaja na ljude nego njihovo donošenje radosnih vijesti, koje govore o učincima dobrih djela.)

Božanski strah je jedno od stanja koja polučuju mnogo koristi za čovjeka, posebno ako se pretvori u jedno postojano ustaljeno duhovno svojstvo (melekei sabit). Kako je već rečeno, od korisnih učinaka tog stanja je sjećanje i duboka pažnja prema Bogu. Iako ovo nije mjesto za naučne rasprave, radi boljeg razumijevanja predaja koje govore o strahu od Boga i radi stvaranja većeg utjecaja Božanskog straha u srcu i duši, u nastavku ćemo se osvrnuti na pitanje straha.

Šta je zbilja straha, koji činioci imaju ulogu u njegovoj pojavi i kakve učinke proizvodi strah? Da li između straha (havf) i strahopoštovanja (hašje) ima neka razlika? Ova pitanja više su jezičke prirode i umjesna su kao takva. Radi dospijevanja do suštine straha i strahopoštovanja te razlike između tog dvoga, potrebno je istražiti ajete i predaje. Kada sagledamo primjere upotrebe termina strah i strahopoštovanje, ne uočava se neka velika razlika među njima i u nekim slučajevima su upotrijebljeni jedan umjesto drugog.

Kada čovjek opaža i osjeća Božije veličanstvo, u njemu se javlja osjećaj malenkosti, poniznosti i skrušenosti. Ovo stanje i psihološku reakciju Bog je postavio u čovjekovu narav. (Naravno, ovo stanje i ovakva reakcija nije svojstvena samo čovjeku; i druga živa bića prema jačem od sebe imaju ovakav osjećaj.) Obično se ovo stanje opisuje kao strahopoštovanje (hašje) i ustvari, strah se upotrebljava umjesto strahopoštovanja. Kada čovjek opaža veličinu drugoga, čak i ako mu ne prijeti nikakva šteta ni opasnost, u sebi nalazi ovaj osjećaj bezvrijednosti i oronulosti, kao da je prokockao svoje postojanje.

Nekada je strah u značenju straha od štete koja čovjeku prijeti. Obično se strah koristi u ovom značenju. Naravno, strah u vezi s Bogom koristi se u značenju straha od kazne Božije koja se može zaslužiti činjenjem loših djela.

Što se tiče bogougodnika i onih koji su postigli uzvišene postaje obožavanja i robovanja, kod njih se nekad strah javlja usljed obraćanja pažnje na veličanstvo Božije, a nekad zbog obraćanja pažnje na mogućnost da budu lišeni susreta s Bogom i Njegove blizine, jer susret s Bogom i prisutnost u Njegovoj blizini nije nešto što je sigurno i zajamčeno. Moguće je da se to izgubi ili da se nikako ne ostvari. Prema tome, obraćanje pažnje na ovo značenje biva uzrokom straha kod bogougodnika, zato što je čast susreta s Bogom i ulazak u Njegovu blizinu najveće savršenstvo, sreća i želja za čovjeka koji je našao put do Božanskih spoznaja. Za njega je osjećaj prisutnosti u blizini Božijoj najveći užitak. Malo niže od te razine, mi veoma dobro shvatamo kako veliki užitak vjerovanju donosi zadovoljstvo Božije. Zaljubljenik, koji osjeća da mu je voljeni naklonjen i da je zadovoljan njim, boji se da ne bi slučajno bio lišen zadovoljstva i ljubavi voljenog. Ovo je najuzvišeniji strah i strepnja za osobu koja je pronašla put do ljubavi. Najniža razina toga je strah od Božije kazne i kazne Budućeg svijeta. U većini kur'anskih ajeta i predaja govori se o ovoj vrsti straha. Ova razina igra ulogu sredstva za postizanje većih razina, zato što mi još nismo postigli uzvišene razine spoznaje Boga. Ova srednja razina Božanskog straha biva povod da prema Ovom svijetu i njegovim užicima budemo neobazrivi i ona sama je jedan činilac suzdržanosti od grijeha i prljavština Ovog svijeta. Naravno, to da se u čovjeku pojavi nutarnji činilac suzdržanosti i udaljavanja od Ovog svijeta i grijeha nije mala stvar.

Za one koji imaju male ambicije strah od Boga znači strah od nedaća i ovosvjetskih poteškoća, poput straha od toga da im Bog ne da kakvu bolest, ili straha da bi mogli izgubiti čast, postati poniženi, ili da bi mogli izgubiti ugled u očima ljudi ili sebi dragu osobu. (Za one koji vjeruju u Boga strah od pogođenosti i iskušavanja nedaćama i uznemirenošću vrsta je Božanskog straha. Između ostalog, i poželjno je i većina opomena i upozorenja Božijih poslanika, a.s., tiče se ove vrste straha.)

[1] El-Bekare, 213.

[2] El-Mulk, 8.