Sudbina

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj I
Share

Sudbina

 

Sreća i nesreća koja zahvata djecu u stomaku majke dijeli se u dvije skupine:

  1. Jedan vid sreće ili nesreće jeste djetetova konačna i nepromjenjiva sudbina, koja će ga pratiti do kraja života, poput mentalnih bolesti, urođenog sljepila i sl. U ovakvim slučajevima uvjeti u maternici predstavljaju potpuni uzrok. Međutim, jedan vid sreće ili nesreće, tjelesnog ili mentalnog porijekla, nastaje u maternici kao pogodan uvjet i pripremljenost za djecu, odnosno, uvjeti u maternici predstavljaju pripremni uzrok. S te strane sreća i nesreća unutar majčine maternice nije konačna sudbina, već mjerilo opstajanja ili nestajanja tih poželjnih ili nepoželjnih osobina leži u raznim odgojnim činiocima kao i u povoljnim ili nepovoljnim uvjetima okruženja.
  2. Očevi vjernici čistih srca i čedne majke moralnih vrlina sa stanovišta uvjeta nasljedstva donose dobru djecu čistog srca. Njihova djeca su još u maternicama sretna i uspješna. U njima nema nasljednih uzroka i činilaca za sklonost zastranjenju. Ipak se ne može kazati da će ta djeca sigurno biti sretna do kraja života. Moguće je da se ona suoče sa lošim odgajateljima i nečistim okruženjem, što može promijeniti smjer njihova usavršavanja te odvesti u zaborav naslijeđene vrline i čiste duhovne osobine. Tako se može dogoditi da dijete, koje je u maternici bilo predodređeno za sreću i uspjeh, uđe u skupinu nesretnika i nečistih te postane izvor stotina pojedinačnih i društvenih nesreća. A može biti i obrnuto. Naime, dijete začeto od pokvarenih roditelja bez vjere, kod kojeg su postojale pretpostavke za nesreću, u zdravom i valjanom okruženju sa dobrim odgojem može kročiti na put sreće, a one nevaljale nasljedne osobine može potisnuti u zaborav i svrstati se u red čistih i dobrih osoba. Zato je Božiji Poslanik, s.a.v.a., kazao:

السَّعيدُ قَدْ يَشقَى و الشقيّ قد يَسْعدُ

“Ponekada sretnik biva nesretnikom, kao što nekada nesretnik postaje sretnikom.”[1]

Imam Ali, a.s., je kazao:

و السَّعيدُ مَنْ وُعِظَ بِغَيرهِ و الشقيُّ مَنِ انخَدَعَ لِهواهُ وَ غُرورِهِ

“Sretan je onaj koji od drugih primi savjet (pa se odgoji kao čist i čedan), a nesretan je onaj kojeg zavode njegovi nedozvoljeni nagoni kao i njegova oholost (pa postane od nečistih).”[2]

Općenito govoreći, odgoj ima izuzetno veliku i važnu ulogu u utiranju puta ljudskoj sreći ili nesreći. Zaključak bi bio da je potpuna sreća ili nesreća proizvod svih nasljednih činilaca u maternici majke, činilaca odgoja i uvjeta koji vladaju u okolini u koju dijete dolazi nakon rađanja. Drugačije rečeno, potpunu sreću ili nesreću čovjeka treba tražiti u svim prirodnim činiocima maternice i odgojnim društvenim činiocima. Imam Sadik, a.s., prenosi od Imama Alija, a.s., ovo važno načelo na sljedeći način:

“Zbilja čovjekove sreće vidi se iz toga da li njegovo djelo na kraju završava kao sretno. Isto tako, zbilja čovjekove nesreće očituje se u njegovom krajnjem učinku, kada ono završava kao nesretno.”[3]

Prema tome, sve nasljedne i odgojne činioce treba sabrati i objediniti te ispitati sva djela jednog čovjeka, koja su proizvod svih činilaca općenito, kako bi nam postale potpuno jasne istinska sreća i nesreća. Ovim završavamo naše današnje predavanje, a započinjemo govor o tome zašto je u hadisima kao kriterij sreće ili nesreće istaknuta majčina maternica, a da pri tome uopće nije spomenuta “očeva kičma”?

 

[1] Ruhu-l-bejan, sv. 1., str. 149.

[2] Nehdžu-l-belaga, str. 149.

[3] Me‘ani-l-ahbar, str. 345.

  • 18 Marta, 2019