Sumnje onih koji tvrde da je u Kur'anu bilo preinačavanja

Autor: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana
Share

Sumnje onih koji tvrde da je u Kur'anu bilo preinačavanja

Ovdje imamo i neke sumnje koje raspiruju propagatori preinake, pa se i s njima moramo pozabaviti i pobijati ih jednu po jednu.

Prva sumnja:

Preinačavanje se desilo i u Tevratu i u Indžilu, a u potpuno pouzdanim predajama (mutevātir) kako kod šiija, tako i kod sunija naznačava se da će se sve ono što se dogodilo s ranijim vjerskim skupinama neminovno dogoditi i s ovim ummetom. Među tim predajama jeste i ona koju od Sadika, a on od svojih očeva, a.s., posredstvom Gijjāsa ibn Ibrāhīma bilježi Sadūk u svom El-Ikmālu, a koja glasi: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Sve ono što se našlo u ranijim narodima naći će se i u ovom ummetu – stopa za stopu, perka za perku!'”[1]

Proizlazi da, neminovno, preinačavanja teksta mora biti i u Kur'anu, u protivnom neće biti istina ono što se govori u tim hadisima.

Odgovor je sljedeći.

Prvo: Predaje na koje se ukazuje pojedinačne su predaje (āhād), i kao takve ne mogu se uzeti bezrezervno ni u teoriji ni u praksi. Tvrdnja da se radi o mutevātir predajama jeste proizvoljna, i nije potkrijepljena dokazom. Ništa se od tih predaja ne spominje u četiri knjige[2], pa, prema tome, činjenica da je u Tevratu bilo preinačavanja teksta ne znači obavezno to da će toga biti i u Kur'anu.

Drugo: Kad bi ovaj dokaz bio mjerodavan, onda bi on ukazivao i na to da je, također, bilo i nadodavanja na kur'anski tekst, onako kako je toga bilo i u Tevratu i Indžilu. Neutemeljenost ovakvog čega jeste, pak, sasvim očevidna.

Treće: Mnogo je toga čega je bilo u ranijim narodima a što od ovog ummeta nije poteklo, poput, npr., obožavanja teleta, četrdesetogodišnjeg lutanja Benu Israila, utapanja faraona i njegovih ljudi, Sulejmanove vladavine nad ljudima i džinima, Isaovog uzdignuća na Nebo, umiranja Haruna, koji je bio Musaov opunomoćenik i duhovni nasljednik (vasijj), prije samog Musaa, Musaovog pokazivanja devet očevidnih čudesa, Isaovog rođenja bez učešća oca, pretvaranja mnogih ranijih naroda u majmune i svinje te mnogo toga drugog što ne možemo ni izbrojiti. To je i najjači dokaz da predmetne predaje ne podrazumijevaju doslovno ponavljanje vanjskih događaja, već da ukazuju samo na sličnosti u nekim aspektima.

S obzirom na to, dovoljno je preinačavanja Objave u ovom ummetu to što on neće primjenjivati kaznene mjere (hudūd) koje je predvidio Kur'an, premda će zadržati slova koja govore o tome, kako je to navedeno u predaji s početka ovog poglavlja. To potvrđuje i predaja Ebu Vākida el-Lejsija o tome da je, naime, “Božiji Poslanik, s.a.v.a., kad je išao na Hajber, prošao pored jednog drveta koje su mnogobošci veličali, a koje se zvalo Visuljica (Zātul-envāt), jer su na njega vješali svoje oružje. ‘Božiji Poslaniče’, rekli su mu tad, ‘odredi i ti nama neku visuljicu, ovakvu kakvu oni imaju!’ ‘Slavljen neka je Allah!’, uzviknuo je Vjerovjesnik na to. ‘To je isto onako kako je Musaov narod rekao: ‘Napravi i ti nama boga, onakvog kakvi su njihovi bogovi!’ Tako mi Onoga u Čijoj je Ruci moja duša, vi ćete doista slijediti običaje naroda prije vas!”[3] Ovaj hadis jasno govori o tome da ono što se dešava s ovim ummetom slično je onome što se dešavalo s prijašnjim narodima u nekim aspektima.

Četvrto: Ako bi predmetne predaje bile čak i prenesene s toliko prijenosnih nizova da u njihovu vjerodostojnost ne može biti nimalo sumnje (mutevātir), odnosno kad bi i bile potpuno vjerodostojne u onome što kazuju, ni tad ne bi mogle biti dovoljan dokaz za to da se preinaka desila u vremenu koje je prošlo, jer moguće je da pokazuje na nešto što će se desiti tek nekad u budućnosti u smislu nadodavanja ili izuzimanja nekih dijelova. U predaji koju bilježi Buhari izgleda da će se to dogoditi u vremenu u kojem će nastupiti Smak svijeta, pa kako onda te predaje mogu biti dokaz da se preinačavanje Kur'ana dogodilo na samom početku islama, u vremenu prvih halifa?!

Druga sumnja:

‘Ali, a.s., imao je Mushaf koji je bio drukčiji od ovog postojećeg, i kad ga je donio narodu oni njegov Mushaf nisu prihvatili. Njegov mushaf sadržavao je, pak, neke dijelove kojih nema u Kur'anu koji imamo u rukama, iz čega proizlazi da je postojeći Kur'an manji od onog koji se nalazio kod Vođe pravovjernih, ‘Alija, a.s. To je ta preinaka o kojoj je riječ, i na nju ukazuju mnoge predaje. Među njima je i ona o ‘Alijevom sporenju s jednom skupinom doseljenika (muhadžirun) i domicilnih stanovnika Medine (ensār), kad im je rekao: “Talha, svaki ajet koji je Uzvišeni Allah objavio Muhammedu, s.a.v.a., nalazi se kod mene zabilježen mojom rukom po diktatu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i tumačenje svakog ajeta koji je Uzvišeni Allah objavio Muhammedu, s.a.v.a., i svakog halala, odnosno harama, svake kazne, propisa ili nečega za čim će ummet imati potrebu sve do Smaka svijeta! Sve je to kod mene zapisano – ja sam to zabilježio svojom rukom, po diktatu Poslanikovom, s.a.v.a., tako da sam time zalio svaku poru…!”[4]

Među njima je i njegovo sporenje s otpadnikom, kad je rekao da je “donio Knjigu koja bijaše potpuna i sadržavaše i tumačenje i ono što je objavljeno, i ono što je jasno i ono što je manje jasno, i dokidajuće i dokinuto. Ništa iz nje ne bijaše ispušteno, ni slovo ‘elif’ ni slovo ‘lam’, pa oni to opet ne prihvatiše…!”[5]

Među njima je i ono što se prenosi od Ebu Džafera, a.s., a što se navodi u El-Kāfiju, s prijenosnim nizom od Džābira, naime: “Niko ne može tvrditi da kod sebe ima cijeli Kur'an, njegovu vanjsku i njegovu unutrašnju dimenziju, osim nasljednika (evsijā’)!”[6]

Džābir još kaže: “Čuo sam Ebu Džafera, a.s., kad je rekao: ‘Nijedan čovjek neće tvrditi da je sakupio sav Kur'an, onakav kakav je objavljen, osim lažov. Kur'an niko nije sakupio i naučio ga onakvim kakvim ga je objavio Uzvišeni Allah osim ‘Alija ibn Ebu Taliba i Imama poslije njega, neka je na njima mir!”[7]

Odgovor je sljedeći:

Vođa pravovjernih, a.s., imao je Mushaf koji se u pogledu rasporeda sura razlikovao od postojećeg Kur'ana, i to nije nimalo sporno. Istaknuti učenjaci ummeta listom su se potvrdno izrazili o tome, pa nema potrebe da se trošimo u dokazivanju toga. Također, to što je njegov Kur'an sadržavao i neke dodatke kojih nema u postojećem Kur'anu – ukoliko je to zaista bilo tako – ipak ne znači da su ovi dodaci bili sastavni dio Kur'ana te da su, vršenjem preinake, izostavljeni iz njega. Ispravno je to da su ovi dodaci bili ili tumačenje u smislu vraćanja iskaza na izvorni smisao na koji upućuje formalni jezički izričaj (te'vīl) ili osvrti na objavljeno u smislu pojašnjenja namjeravanog smisla.

Ova sumnja temelji se na tome da se pod izrazima „te'vīl“ i „tenzīl“ podrazumijeva onaj smisao koji su na umu imali kasniji stručnjaci – naime da se „tenzil“ upotrebljava za ono što je objavljeno kao Kur'an, a „te'vil“ za objašnjenje određenog jezičkog izraza u smislu da mu se da drugi smisao od onoga koji se nahodi iz njegovog formalnog oblika. Međutim, radi se o dva kasnije ustanovljena naziva koja u jeziku nemaju uporište, pa se, stoga, izrazi „tenzil“ i „te'vil“ ne mogu na ovaj način razumijevati onda kad se nađu u predajama koje se prenose od Članova Poslanikove porodice, a.s.

Riječ „te'vil“ u arapskom jeziku prošireni je infinitiv, a njegova osnova je “el-evvel” (doslovno: prvi, prvobitni) u značenju vraćanja. Odatle njihove riječi: “Vratio je (evvele) suca njegovom miljeu!”, tj. povratio ga je njima. Izraz „te'vil“ ponekad se upotrebljava i za nešto što će doći na kraju, za ono prema čemu vodi određena stvar. Na tom tragu su i kur'anski ajeti: “I naučit će te tumačenju događaja!”[8], “Obavijestili smo ga o njegovom tumačenju!”[9], “Ovo je tumačenje mog sna!”[10], “To je tumačenje onoga nad čim se ti nisi mogao strpjeti!”[11]

U Kur'anu ovaj izraz u istom smislu upotrebljava se još na mnogim mjestima. Prema tome, pod „te'vilom“ Kur'ana misli se na ono na šta se vraća govor, na ono što je pozadina govora, bilo da je to nešto očevidno što poima svako ko razumije arapski jezik, bilo da je nešto skriveno, ono što razumiju samo oni duboko upućeni u znanje.

Što se, pak, tiče riječi „tenzīl“, ona je, isto tako, prošireni infinitiv, a njena osnova jeste “nuzūl” (doslovno: spuštanje). Ponekad se upotrebljava za nešto što je spušteno odozgo, a takva njena upotreba česta je u Kur'anu. Među brojnim ovakvim ajetima jeste i ovaj: “To je, doista, Kur'an Časni, u Knjizi skrivenoj. Smiju ga doticati samo oni čisti. Objava je od Gospodara svjetova svih!”[12]

Kako se vidi iz ovoga što smo naveli, ne mora sve ono što je spušteno od Allaha biti sastavni dio Kur'ana. Ono što se može zaključiti iz predaja o ovome o čemu govorimo jeste to da je ‘Alijev, a.s., Mushaf sadržavao neke dodatke bilo u smislu „tenzila“, bilo u smislu „te'vila“, te ništa iz ovih predaja ne ukazuje na to da su ovi dodaci bili sastavni dijelovi Kur'ana. U tom smislu treba razumjeti i imena licemjera za koja se tvrdi da su se nalazila zapisana u Mushafu Vođe pravovjernih, a.s. – naime, navođenje njihovih imena bilo je dato samo kao tumačenje.

Na to ukazuju i oni kategorični dokazi koje smo ranije naveli, a koji govore o tome da iz Kur'ana ništa nije izuzeto. K tome, i Vjerovjesnikov, s.a.v.a., odnos prema licemjerima opovrgava ovakvo što, a s obzirom na to da je on ulagao krajnje napore da njihova srca zbliži, te nije iznosio u javnost ono što je znao o njihovom licemjerstvu. To se nadaje sasvim jasnim svakome ko ima makar i letimičan uvid u Vjerovjesnikov, s.a.v.a., životopis, u ljepotu njegovog morala, što navodi na pitanje o tome kako bi se onda moglo pretpostaviti da su njihova imena bila spomenuta u Kur'anu, i to tako da im bude naređeno da sami sebe proklinju, da ih proklinju drugi muslimani te da ovi stalno budu nahuškavani na njih, noću i danju?! Da li je to, dakle, moguće pa da se iznova razvidi ispravnost ili neispravnost toga ili da se u konstatiranju toga držimo navođenja imena svih licemjera u ‘Alijevom, a.s., Mushafu, što se naznačava u nekim predajama? Potom, može li to biti analogno navođenju Ebu Lehebovog imena, koji je javno izražavao svoje mnogoboštvo i svoje neprijateljstvo prema Vjerovjesniku, s.a.v.a., uz činjenicu da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., znao da će on i umrijeti u svom mnogoboštvu? Da, u ovo se ne ubraja to što je Vjerovjesnik, s.a.v.a., imena licemjera otkrio nekim sebi bliskim ljudima, poput Vođe pravovjernih, a.s., i nekih drugih, na njihovim zatvorenim sastancima.

Na temelju prethodnoga, možemo kazati da spomenuti dodaci u ‘Alijevom, a.s., Mushafu – ne dovodeći u pitanje autentičnost ovakvog čega – nisu bili sastavni dijelovi Kur'ana, ono za što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio zadužen da dostavi svom ummetu. Prema tome, ustrajavati u tvrdnji da je ‘Alijev Mushaf sadržavao ovakve dodatke znači ustrajavati na nečemu što nije potkrijepljeno dokazom. Usto, to je i apsolutno neosnovano, kako su to potvrdili svi oni kategorični dokazi koje smo ranije spomenuli, a koji govore o tome da u Kur'anu nije bilo nikakvog preinačavanja.

Treća sumnja:

Predaje koje se u tako velikom broju prenose od Poslanikove porodice (Ehlul-bejt) da u njih ne postoji ni najmanja sumnja (mutevātir) ukazuju na preinačavanje Kur'ana, pa se, stoga, taj stav mora i zastupati.

Odgovor:

Ove predaje ne sadrže dokaz da je u Kur'anu bilo preinačavanja u onom smislu koji je sporan. Da pojasnimo: Mnoge od ovih predaja, pored toga što su slabog prijenosnog niza, najvećim dijelom preuzete su iz knjige Ahmeda ibn Muhammeda es-Sejjārija, za čiju idejnu orijentaciju stručnjaci za prenosioce tradicije jednoglasno kažu da je neispravna, kao i da je zagovarao reinkarnaciju, te od ‘Alija ibn Ahmeda el-Kūfija, za kojeg stručnjaci za prenosioce tradicije navode da je lažov i da mu je idejna orijentacija neispravna. Istina, brojnost ovakvih predaja nedvojbeno potvrđuje da su neke od njih zbilja potekle od Imama zaštićenih od grijeha (ma'sūmīn), a.s., što se mora prihvatiti. Među ovakvim predajama ima i onih koje se prenose valjanim putem, pa stoga nema potrebe da se pojedinačno bavimo prijenosnim nizom svake od njih.

 


[1] Kemāluddin, str. 576, poglavlje 54. U prethodnom dijelu ove knjige navođeni su neki izvori ovog hadisa u sunijskoj predaji.

[2] Misli se na četiri glavna izvora hadisa kod šiija.

[3] Tirmizijev Sunen, IX/26, poglavlje o smutnjama, odjeljak Šta se sve prenosi s konstatacijom: „Vi ćete, doista, slijediti običaje onih prije vas“, hadis br. 2106; Ahmedov Musned, Musnedul-ensār, hadis br. 20892.

[4] Uvod u tefsir El-Burhān, I/27. U ovoj predaji jasno se naznačava da je sve ono što se nalazi u postojećem Kur'anu – Kur'an!

[5] Sāfijev Tefsir, Šesta premisa, str. 11.

[6] El-Kāfī, I/228, hadis br. 2.

[7] Ibidem.

[8] Jusuf, 6.

[9] Jusuf, 36.

[10] Jusuf, 100.

[11] El-Kehf, 82.

[12] El-Vaki'a, 77-80.

  • 8 Januara, 2020