Teravih-namaz na vagi šerijata

Teravih-namaz na vagi šerijata

Je li teravih-namaz sunnet ili novotarija?

Uvod

Vadžibi su u islamskom šerijatu dužnosti koje čovjek koji vjeruje u Allaha, Poslanika i Sudnji dan treba izvršiti kao neophodnu stvar da bi postigao dostojno savršenstvo, tako da propust u izvršenju vadžiba znači dovođenje svoga željenog savršenstva u opasnost i nepostizanje ni najmanjeg stepena željenog savršenstva.

Mustehab, odnosno preporučena djela su stvari koje povećaju savršenstvo vjerniku koji čvrsto drži do vadžiba.

Čovjek svakako treba obavljati redovne namaze (dnevne namaze), ali ustrajnost u obavljanju u prvo vrijeme smatra se vrlinom i savršenstvom i pokazateljem pridavanja važnosti ovoj svetoj obavezi kojom je Allah počastio ljude, kao što je i njihovo obavljanje u džema'atu dodatni poželjni čin pa je to ostvarenje još jednog stepena savršenstva.

 

Ibadeti se u islamskom šerijatu ističu po svojstvima, a neka od njih su raznovrsnost, protezanje kroz razna razdoblja i stanja kroz koja čovjek u toku života prolazi, svakog dana, od punoljetstva do kraja njegovog života. Ovaj kontinuitet pokazuje koliku pažnju islam posvećuje odgoju čovjeka, odgoju koji neće uroditi plodom drugačije nego postepenošću, fleksibilnošću, ozbiljnom praksom i konstantnom vezom s Allahom, slavljen nek je On.

Ibadeti se u islamu izdvajaju i po tome što su tewkifi – neizmjenjivi – po vrsti, načinu i detaljima, tako da im čovjek nema pravo oduzeti ili dodati nešto po svom nahođenju, s čime se slažu svi muslimani.

Stoga, vidimo da je neophodno da razmotrimo namaz pod imenom teravih-namaz koji neki muslimani obavljaju u mjesecu ramazanu: je li ga šerijat odobrio i odredio njegove propise i detalje, ili ga šerijat nije odobrio, pa je on novotarija, a novotarija je zabranjena, jer nema osnova u Kur'anu i sunnetu?

 

Kur'an i sunnet negiraju legitimnost teravih-namaza[1]

U časnom Kur'anu ne vidimo nikakav trag teravih-namaza – da je postojao ikakav kur'anski osnov, učenjaci fikha iz četiri poznata islamska mezheba pozivali bi se na njega, ali ne vidimo da je iko od njih ponudio dokaz iz Kur'ana za ovaj namaz.

Isto tako, kada pogledamo časni sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ne nalazimo nikakav trag za teravih-namaz – nalazimo samo poticaj na noćno bdijenje, ali pojedinačno, a ne u džema'atu.

Predaje, kao što ćemo vidjeti, potvrđuju da Poslanik, s.a.v.a., nije donio teravih-namaz, nije ga bilo za vrijeme njegovog života, čak ni za života Ebu Bekra, niti je Allah odobrio zajedničko obavljanje bilo kojeg od dobrovoljnih namaza, osim namaza za traženje kiše.

Šerijat je odobrio džema'at samo u obaveznim namazima kao što su pet dnevnih namaza, namaz prilikom tavafa, ajet-namaze, dženaza-namaz…, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., bi proveo ramazanske noći u ibadetu i izvršavao dobrovoljne namaze individualno – bez džema'ata potičući i druge da čine to isto, a ljudi su postupali onako kako su vidjeli da Poslanik, s.a.v.a., postupa.

Stanje je bilo isto za vrijeme Ebu Bekra sve dok nije preselio na ahiret 13. god. po Hidžri, kada je na vlast došao Omer ibn Hattab. On je postio ramazan u toj godini i nije ništa mijenjao.

Kada je uveden teravih-namaz?

U mjesecu ramazanu 14. god. po Hidžri, Omer je sa svojim drugovima ušao u jednu džamiju i vidio ljude da obavljaju dobrovoljne namaze. Neki su, dok su obavljali namaz, stajali na kijamu, neki su sjedili, neki su bili na ruku'u, neki na sedždi, neki su učili sure, neki tespihali, neki su izgovarali početni tekbir, a neki predavali selam. To mu se nije svidjelo pa je odlučio da to „popravi“ po svom mišljenju i uveo je teravih-namaz[2] u početnom dijelu noći. Ljude je okupio oko toga šaljući pismo u ostale gradove, a u Medini je odredio dva imama, jednog za muškarce, a drugog za žene.

O tome su prenesene predaje koje ćemo navesti iz Buharijeve i Muslimove zbirke hadisa, u kojim se kaže da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., govorio: „Ko ga provede u pobožnosti (klanjajući noću) vjerujući da mu je to dužnost i računajući na nagradu, oprostit će mu se ranije učinjeni grijesi“ i da je preselio na Ahiret ostavivši takvo stanje, tj. noćnog bdijenje se nije promijenilo prije njegove smrti i tako je bilo i za vrijeme Ebu Bekrovog i početkom Omerovog hilafeta.[3]

Buharija je dalje zabilježio od Abdurahmana ibn Abdulkarija da je rekao: „Izašao sam jedne noći uz ramazan s Omerom ibn Hattabom u džamiju, kad u njoj svijet podijeljen u grupe: neki klanjahu sami za sebe, a neki u džema'atu. Tad je Omer kazao: ‘Meni se čini da bi bilo bolje da ove (ljude) skupim sve oko jednog učača (imama).’ On se zatim na to odlučio i skupio ih oko Ubejja ibn Ka'ba. Poslije toga sam s njim opet izašao druge noći, a svijet klanjaše u džema'atu i Omer reče: ‘Ovo je divna novotarija. Onaj (noćni namaz) koji oni prespavaju bolji je od onog koji oni klanjaju’ – misleći na namaz prije kraja noći – a ljudi su klanjali teravih-namaz s početka noći.“[4]

El-Kastalani je, kad je stigao do Omerovih riječi „Divna li je ovo novotarija“, rekao: „On ga je nazvao novotarijom, jer Poslanik, s.a.v.a., im nije odobrio džema'at za njega, nije postojao ni u vrijeme Siddika, nije se obavljao na početku noći niti je imao ovoliko rekata!“[5]

Slični su komentari u Tuhfetu-l-bari i ostalim komentarima Buharijevog Sahiha.

Allame Ebu-l-Welid Muhammed ibn Eš-Šehne, nakon spominjanja Omerove smrti u događajima 23. god. po Hidžri, u svojoj knjizi Rewdatu-l-menazir kaže: „On je prvi koji je zabranio prodaju sluškinja koje su se porodile, prvi koji je ujedinio ljude oko četiri tekbira u dženaza-namazu i prvi koji je okupio ljude iza jednog imama da im predvodi teravih-namaz.“

Sujuti u svojoj knjizi Tarihu-l-hulefa, kad nabraja stvari koje je Omer ibn Hattab prvi izmislio, prenoseći od El-‘Askerija kaže: „On je prvi koji je nazvan emiru-l-mu'minin, prvi koji je uveo teravih-namaz – obavljanje ramazanske nafile u džema'atu, prvi koji je zabranio muta brak, prvi koji je ujedinio ljude na četiri tekbira u dženaza-namazu…“[6]

Muhammed ibn Sa'd u Omerovoj biografiji u trećem tomu Et-Tabekatu kaže: „On je prvi koji je uveo teravih-namaz – obavljanje dobrovoljnih ramazanskih namaza – okupio ljude u džema'atu i napisao da se to obznani u svim gradovima, a to je bilo u ramazanu 14. god. po Hidžri. U Medini je odredio dva učača: jedan je predvodio teravih-namaz za muškarce, a drugi za žene…“

Ibn Abdulberr u Omerovoj biografiji u knjizi El-Isti'ab kaže: „On je taj koji je prosvijetlio mjesec posta namazom koji se obavlja po dva rek'ata.“[7]

Sejjid Abdu-l-Husejn Šerfudin o onima koji pravdaju teravih-namaz kaže: „Kao da su oni, nek i njima i nama Allah oprosti, uvidjeli da je Omer teravih-namazom nadoknadio propust Allaha i Njegovog Poslanika vezan za propis koji su oni bili previdjeli.

Prije bismo ih mogli nazvati nemarnim prema Božijoj mudrosti i Njegovim propisima i za nepropisivanje džema'ata u ramazanskim nafilama – dovoljno je to što se klanjač tih nafila u dubini noći u svojoj kući osami sa svojim Gospodarom iznoseći Njemu svoje žaljenje, tuge i nedaće, s Njim šapuće o svojim problemima navodeći jedan po jedan do posljednjeg, uporno tražeći, približavajući Mu se posredstvom Njegove milosti, nadajući se, tražeći utočište, strahujući, čeznući, vraćajući se i kajući se Njemu, priznajući propuste svoje, tražeći sklonište kod Njega, ne nalazeći nikakvo utočište od Allaha osim kod Njega i nikakav spas od Njega osim kod Njega.

Zato je Allah sve dobrovoljne namaze ostavio slobodne od okova džema'ata kako bi ljudi mogli priuštiti osamljivanje s Allahom dok god su im srca za to raspoložena i udovi pokretni. Ko ih hoće malo obavljati, malo će ih i obavljati, a ko ih hoće mnogo obavljati, mnogo će ih i obavljati, jer je to ponuđeno dobro, kako je rečeno u predaji od prvaka čovječanstva.“[8]

Međutim, povezivanje tih namaza s džema'atom ograničava ovu korist i umanjuje njihovu svrhu.

Još treba dodati i ovo: oslobađanje nafile od džema'ata donosi kućama bereket i čast kad se nafile obavljaju u njima, a ostavlja i odgojni utjecaj na mlađe koji će ih zavoljeti i za njih se zainteresovati zbog uzornog položaja očeva, majki, djedova i nana i utjecaja uzora u privlačenju djece nafili, tako da će im ljubav prema njoj biti usađena u um i srce. Abdullah ibn Mesud je upitao Poslanika, s.a.v.a., koji je namaz bolji, kod kuće ili u džamiji i on, s.a.v.a., mu je odgovorio: „Zar ne vidiš koliko je moja kuća blizu džamije, a ipak mi je draže da klanjam kod kuće nego u džamiji, osim farz-namaza!“ Ovaj hadis su zabilježili Ahmed, Ibn Madže i Ibn Huzejme kako je spomenuto u knjizi Et-Tergib we-t-terhib od Zekijudina Abdulazima ibn Abdulkawijja El-Munzirija.[9]

Od Zejda ibn Sabita je preneseno da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: „O ljudi, klanjajte u svojim kućama, doista, najbolji čovjekov namaz je onaj kod kuće, osim farzova.“ Ovo su zabilježili Nesai i Ibn Huzejme u svom Sahihu.

Enes ibn Malik kaže da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: „Oplemenite svoje kuće nekim od svojih namaza!“[10]

Od Džabira je preneseno da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: „Kad neko od vas obavi namaz u džamiji, neka ostavi udio od svog namaza za svoju kuću i doista, Allah će u njegovu kuću dati korist iz njegovog namaza.“ Ovaj su hadis zabilježili Muslim i drugi, a prenio ga je Ibn Huzejme u svom Sahihu svojim lancem od Ebu Seida. Predaje o ovom pitanju su brojne.[11]

Međutim, halifa Omer je bio čovjek reda i odluke, a od džema'ata mu se svidjela ceremonija koja se izražava u najboljem obliku pored svih drugih društvenih koristi o kojima je naša vrijedna ulema opširno govorila, iako se zna da islamski šerijat nije zanemario ovaj aspekt, već je posvetio farz-namaz ovoj svrsi, a nafile ostavio za ostale dimenzije čovjekove dobrobiti. I nije dato ni vjerniku ni vjernici da imaju u nečemu izbor onda kada Allah i Njegov Poslanik odrede jednu stvar! A ko ne sluša Allaha i Njegovog Poslanika zalutao je očito s Pravog Puta![12]

Stav imamijskog mezheba o teravih-namazu

Imamijske šije, slijedeći Poslanika, s.a.v.a., i Ehli bejt, a.s., obavljaju ramazanske dobrovoljne namaze bez džema'ata i vjeruju da je obavljanje tih namaza u džema'atu novotarija koja je nastala nakon Poslanika, s.a.v.a., po mjeri za koju nema nikakvog osnova od Allaha.

Šejh Tusi, r.a., kaže: „Ramazanske nafile se obavljaju pojedinačno, a džema'at je novotarija“ i za dokaz u korist imamijskog mezheba poziva se na njihov konsenzus o tome da je to novotarija i na predaju koju je Zejd ibn Sabit prenio od Poslanika, s.a.v.a.: „Namaz kod kuće je bolji od namaza u džamiji, osim farz-namaza.“[13]

Šejh Muhammed Hasan En-Nedžefi, autor Džewahiru-l-kelama, kaže: „Može se reći da su mutewatir hadisi o tome da je obavljanje ramazanskih nafila u džema'atu novotarija.“[14]

Sejjid Hakim je u Mustemseku el-‘urweti-l-weska, prenio konsenzus o tome iz El-Munteha, Ez-Zikra i Kenzu-l-irfan.[15]

Teravih-namaz u riječima Ehli bejta, a.s.

Što se tiče Imama Ehli bejta, a.s., svi se slažu da je obavljanje nafila općenito u džema'atu novotarija, bez razlike između teravih-namaza i ostalih nafila. Dvije su vrste predaja prenesene od njih:

1. predaje koje govore o šerijatskoj nelegitimnosti džema'ata u nafilama općenito i
2. predaje koje govore o šerijatskoj nelegitimnosti teravih-namaza u džema'atu.

Od prve vrste navest ćemo dva primjera:

1. Imam Muhammed ibn Ali El-Bakir, a.s., je rekao: „Ne obavlja se dobrovoljni namaz u džema'atu i svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri.“[16]
2. Imam Ali ibn Musa Er-Rida, a.s., u svom pismu Ma'munu je rekao: „I nije dozvoljeno obavljati dobrovoljni namaz u džema'atu, jer je to novotarija.“[17]

Što se tiče druge vrste, Imam Sadik, a.s., je govorio o tome ovako: „Kada je Zapovjednik vjernih, a.s., došao u Kufu, naredio je svom sinu Hasanu da glasno viče među ljudima da u ramazanu neće biti džema'ata po džamijama, pa je Imam Hasan, a.s., glasno dozivao govoreći ono što je Zapovjednik vjernih bio naredio. Kad je narod čuo Hasanove riječi, počeli su dozivati: ‘Avaj, Omere! Avaj, Omere!’ pa kad se Imam Hasan vratio kod Zapovjednika vjernih, a.s., i on ga upitao kakav je to glas, te mu on odgovorio: ‘Zapovjedniče vjernih, ljudi dozivaju: Avaj, Omere! Avaj, Omere!’, Zapovjednik vjernih mu je onda rekao: ‘Reci im neka klanjaju!’“[18]

Možda će se neko iznenaditi riječima Imama, a.s., „Reci im neka klanjaju“, što ih je pustio da nastave činiti ovu novotariju. Ali kad pogleda njegove ostale riječi, razjasnit će mu se razlog zbog čega ih je ostavio da rade što su radili.

Šejh Tusi, r.a., kaže: „Kada je Zapovjednik vjernih osudio, osudio je džema'at, a ne sam namaz, pa kad je vidio da će izbiti nered i da će ljudi pasti u smutnju, dozvolio im je da klanjaju po svom običaju.“[19]

Na isto ukazuje predaja koju je prenio Selim ibn Kajs: „Zapovjednik vjernih je održao govor, pa je hvalio Allaha i veličao Ga, potom blagosiljao Vjerovjesnika, a zatim rekao: ‘Znajte, najviše što se bojim za vas su dvije osobine: slijeđenje strasti i duge želje.’ Potom je spomenuo novine koje su se pojavile nakon Poslanika, s.a.v.a., i rekao: ‘Da natjeram narod da ih napusti… moja vojska će se raspasti i ostat ću sam ili s malim brojem mojih šija… Tako mi Allaha, ja sam naredio ljudima da ne obavljaju u ramazanu namaz u džema'atu osim farz-namaza i obznanio sam im da je njihovo obavljanje nafile u džema'atu novotarija, ali su neki iz moje vojske koji su se borili uz mene zavapili: ‘O sljedbenici islama, izmijenjen je Omerov sunnet, zabranjuje nam dobrovoljne namaze u ramazanu!’ pa sam se onda pobojao da će se jedan dio moje vojske pobuniti.“[20]

Imam, a.s., je došao na vlast po želji i volji muslimanskih masa, susreo je novine koje su se pojavile nakon Poslanika, s.a.v.a., i htio islamsko društvo vratiti u poslanički period na raznim poljima, ali je bio spriječen, pa je neke stvari ostavio kako bi se bavio drugim, značajnijim, i zato je naredio svom sinu da ih ostavi kako se ne bi poremetilo stanje i kako se vojska ne bi pobunila protiv njega.

Ebu-l-Kasim ibn Kulewejh, umro 369. god. po Hidžri, prenio je od dva Imama, Imama Bakira, a.s., i Imama Sadika, a.s., da su govorili: „Zapovjednik vjernih bio je u Kufi kad su mu došli ljudi i zatražili da im odredi imama koji će ih predvoditi u ramazanu. On je to odbio i počeo ih odvraćati od okupljanja u džema'atu, ali kad su oni razumjeli šta im govori, počeli su vikati: ‘Plačite zbog ramazana. Avaj, ramazan!’ Potom mu je došao Haris Er-A'wer s nekoliko ljudi i izvijestio ga: ‘Zapovjedniče vjernih, ljudi su galamili i naljutili su se zbog tvojih riječi’ pa je on napokon rekao: ‘Pustite ih nek ih predvodi onaj kojeg oni žele.’“[21]

Ove predaje nam otkrivaju stav Ehli bejta, a.s., o teravih-namazu.

Poslanikov, s.a.v.a., sunnet po prenošenju Ehli bejta

Predaje Imama Ehli bejta, a.s., razlikuju se od nekih predaja koje su zabilježili autori sunijskih zbirki. Predaje od Ehli bejta, a.s., su izričite u tome da je plemeniti Poslanik, s.a.v.a., zabranjivao da se ramazanske nafile obavljaju u džema'atu. On, s.a.v.a., je jedne noći došao u džamiju da ih obavlja nasamo. Ljudi su mu se priključili u namazu, pa ih je on krenuo odvraćati od toga, ali kada je vidio koliko su uporni u tome, napustio je džamiju i obavio ih kod kuće.

Zurare i Muhammed ibn Muslim su upitali Imama Bakira, a.s., i Imama Sadika, a.s., o obavljanju ramazanskih nafila u džema'atu, a oni su odgovorili: „Kad bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., obavio jacija-namaz, otišao bi kući, pa bi na kraju noći došao u džamiju i obavljao noćne namaze. Jednom je tako došao da obavi namaz u prvoj noći ramazana, kao što je to uvijek činio, ali kad se narod poredao za njim, on je pobjegao od njih u svoju kuću i ostavio ih same. To su činili tri noći. Četvrti dan se on popeo na minber, hvalio Allaha i veličao Ga, a potom rekao: ‘O ljudi, obavljanje noćnog namaza u ramazanu u džema'atu je novotarija, namaz duha je novotarija. Pa nemojte se okupljati po noći u ramazanu radi noćnog namaza i nemojte obavljati duha-namaz, jer je to grijeh. Znajte, svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda završava u Vatri.’ Potom je sišao govoreći: ‘Manje u sunnetu je bolje nego mnogo u novotariji.’“[22]

Ubejd ibn Zurare je prenio da je Imam Sadik, a.s., rekao: „Poslanik, s.a.v.a., bi više klanjao u ramazanu. Kad bi obavio jacija-namaz, klanjao bi dobrovoljne namaze, pa bi ljudi stali iza njega da klanjaju, a on bi ušao u kuću i ostavio ih; kad bi kasnije izašao, oni bi ponovo stali iza njega da klanjaju, pa bi ih opet ostavio i ušao u kuću.“[23]

Možda se ovo desilo dva puta, jednom na kraju noći, kao što smo vidjeli u prvom hadisu, a drugi put poslije jacija-namaza, kao što smo vidjeli u drugom hadisu.

Stav Buharije i Muslima o teravih-namazu

Međutim, ono što je preneseno preko ehli sunneta suprotno je ovom. Evo kako su Buhari i Muslim prenijeli događaj:

Buhari prenosi od Urwe, a on od Aiše da je rekla: „Poslanik, s.a.v.a., je jednom izašao usred noći da klanja u džamiji, a nekolicina ljudi je klanjala za njim. Ujutro su ti ljudi (o tome) pričali, pa se (drugu noć) sakupilo više njih i klanjali su s Poslanikom, s.a.v.a. I oni su, kada su osvanuli, pričali (o tome) pa se treće noći broj klanjača povećao. Poslanik, s.a.v.a., izašao je i klanjao, pa su i oni za njim klanjali. Kada je bila četvrta noć, džamija je bila tijesna za sve posjetioce, ali je on došao tek na sabah-namaz i, kada ga je klanjao, okrenuo se prisutnom svijetu, proučio šehadet i rekao: ‘A sad (zapamtite)! Meni nije nepoznato vaše mjesto (odanost vjeri), nego sam se pobojao da vam se (teravih-namaz) ne odredi kao farz, pa da ga ne mognete (stalno) obavljati.’ Potom je Poslanik, s.a.v.a., umro, a ova je stvar, eto, tako i ostala.“[24]

Buhari je također u Kitabu-t-tehedždžud prenio od Aiše da je rekla: „Poslanik, s.a.v.a., je klanjao jedne noći u džamiji. Za njim je svijet klanjao taj isti namaz. Klanjao je i sljedeće noći i došlo je više ljudi. Treće i četvrte noći opet se svijet iskupio, ali im Poslanik, s.a.v.a., nije izašao. Kad je svanulo, on reče: ‘Vidio sam šta ste uradili. Omelo me je da vam izađem samo to što sam se pobojao da vam se (nafila) ne nametne kao obavezna dužnost.’ Aiša je dodala: ‘To je bilo u ramazanu.’“[25]

Muslim je zabilježio: …Urwe prenosi od Aiše da je rekla: „Poslanik, s.a.v.a., je jedne noći klanjao u džamiji dobrovoljni namaz pa su za njim klanjali i ostali prisutni. Naredne noći broj prisutnih dodatno se povećao. Kada su se okupili treće ili četvrte noći, Poslanik, s.a.v.a., nije izišao. Nakon što je svanulo, Poslanik, s.a.v.a., im je rekao: ‘Vidio sam ono što ste uradili. Od izlaska me je spriječila samo bojazan da vam to ne bude propisano kao obaveza.’ Kaže da je to bilo u ramazanu.“[26]

Također Urwe prenosi od Aiše da je rekla: „Poslanik, s.a.v.a., je jednom izišao kasno noću i klanjao u džamiji. Ljudi su također klanjali s njim. Sutradan se pričalo o tome. Drugu noć skupilo ih se još više. Poslanik, s.a.v.a., je izišao i drugu noć pa su klanjali s njim. Sutradan se opet pričalo o tome. Treće noći još se više ljudi skupilo u džamiji. Poslanik, s.a.v.a., je izišao i prisutni su klanjali za njim. Kada je došla četvrta noć, džamija nije mogla primiti sve one koji su došli. Međutim, Poslanik, s.a.v.a., tu noć nije izišao. Izišao je tek onda kada je trebao da klanja sabah-namaz. Nakon što je klanjao, okrenuo se prisutnim, donio šehadet i rekao: ‘Vaša sinoćnja namjera nije mi bila nepoznata. Međutim, pobojao sam se da vam neće biti naređen noćni namaz pa da to nećete moći izvršiti.’“[27]

Razlika između onog što su naši učenjaci prenijeli od zapovjednika vjernih Alija, a.s., i onog što su Buharija i Muslim prenijeli je jasna. Prema prvom pristupu, Poslanik, s.a.v.a., je zabranio obavljanje nafile u džema'atu i to je nazvao novotarijom, a prema drugom, Poslanik, s.a.v.a., je napustio obavljanje u džema'atu iz straha da ne bude nametnuto kao farz, a inače, to je u skladu s vjerom i šerijatom.

Koji onda od ova dva stava treba slijediti?

[1] Teravih-namaz je mustehab u noćima ramazana. Ahmed ibn Hanbel, Sewri, Ebu Hanife i Šafi’i smatraju da teravih-namaz ima dvadeset rekata, a Malik smatra da ima trideset i šest rekata. Ibn Kudame, El-Mugni, sv. 1, str. 797–799.

[2] Vidi: Buhariejva zbirka hadisa, Kitabu-t-teravih i Muslimova zbirka hadisa, Kitabu salati-l-musafir we kasriha.

[3] Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 143, hadis 2009.

[4] Ibid., hadis 2010.

[5] Iršadu-s-sari fi šerhi Sahihi-l-Buhari, sv. 4, str. 656.

[6] Al-‘Askeri je Hasan ibn Abdullah ibn Sehl ibn Sa'd ibn Jahja, Ebu Hilal, on je napisao Kitabu-l-ewail.

[7] El-Isti’ab, sv. 3, str. 236.

[8] En-Nessu we-l-idžtihad, str. 214.

[9] Et-Tergib we-t-terhib, sv. 1, str. 279.

[10] Ibid., str. 280.

[11] Musnedu-š-šamijin, sv. 2, str. 115, hadis 1021.

[12] El-Ahzab, 36.

[13] El-Hilaf, sv. 1, str. 527.

[14] Džewahiru-l-kelam, sv. 13, str. 144.

[15] Mustemseku el-‘urweti-l-wuska, sv. 7, str. 170.

[16] El-Hisal, sv. 2, str. 152.

[17] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, str. 266.

[18] Et-Tehzib, sv. 2, str. 227.

[19] Ibid.

[20] El-Kafi, sv. 8, str. 58.

[21] Es-Serair, sv. 3, str. 638.

[22] Men la jehduruhu-l-fekih, Kitabu-s-sawm, str. 87.

[23] El-Kafi, sv. 4, str. 154.

[24] Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 144, hadis 2012.

[25] Ibid., sv. 1, str. 770, hadis 1129.

[26] Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 485, hadis 177 (761).

[27] Ibid., hadis 178 (761).