Uzajamna prava u očima Imama Alija, a.s.

Autor: Profesor Motahhari
Izvor: Hikmetha ve andarzha, sv. 1, str. 111.
Share

Uzajamna prava u očima Imama Alija, a.s.

Imam Ali, a.s., je u govoru na Siffinu rekao:

اَمّا بَعْدُ فَقَدْ جَعَلَ اللّهُ سُبْحانَهُ لی عَلَیْکمْ حَقّاً بِوِلایَةِ اَمْرِکمْ، وَ لَکمْ عَلَیَّ مِنَ الْحَقِّ مِثْلُ الَّذی لی عَلَیْکمْ

“A potom, Allah Uzvišeni mi je, postavivši me nad poslovima vašim, dao pravo nad vama, a vi također imate pravo u mene kao što ja imam u vas.”[1]

Nakon ovoga, prije nego li je objasnio kakvo je njegovo pravo nad njima i njihovo pravo nad njim, spomenuo je dvije tačke u vezi s pravom, jedna je:

الْحَقُّ اَوْسَعُ الْاَشْیاءِ فِی التَّواصُفِ وَ اَضْیَقُها فِی التَّناصُفِ

„Pravo je najopsežnije u opisu, a najskučenije u međusobnom pravednom postupanju.“ Gledajući sa aspekta govora, objašnjenja, predavanja, pisanih radova teren prava je najšire polje, ali to polje je najskučenije kada je riječ o praktičnom pristupu, djelovanju, čuvanju i akceptiranju prava. U mjeri u kojoj se o pravu, koristima čuvanja prava i štete napuštanja prava može argumentirano govoriti, koliko se mogu nizati male i velike premise i o njima razglabati, nije moguće ni o jednoj drugoj stvari, a u mjeri koliko je teško kružiti oko orbite prava nijedna druga stvar nije tako teška.

Imam je ove riječi izrekao kako bi ljudima skrenuo pažnju na distancu između govora i djela, isto tako i zarad toga da se ne daju prevariti i da tuđe riječi na uzimaju za mjerilo suđenja, već da za mjerilo postave postupanje po pravu i čuvanje prava.

Ono što čovjek veliča i prema čemu iskazuje poštovanje jeste baš pravo i čuvanje prava. Međutim, nekada ljudi padaju pod utjecaj tuđih riječi, riječ uzimaju kao dokaz nečijeg morala, vjerovanja i moralnih ustaljenih osobina, čineći na taj način grešku.

Sljedeća tačka na koju Imam ukazuje je:

لایَجْری لِاَحَدٍ اِلاّ جَری عَلَیْهِ وَ لا یَجْری عَلَیْهِ اِلاّ جَری لَه

„Ono ne dolazi osobi nijednoj sve dok ne dođe i protiv nje. I pravo ne dolazi protiv osobe neke sve dok ne dođe i u korist njezinu.“

Ljudska prava nisu jednostrana, ona su uzajamna. Ukoliko neko ima pravo nad nekim, proporcionalno tome taj neko ima pravo nad njim. Svako u bilo kojoj mjeri da mu zajednica duguje, i da zajednicu vidi obaveznom spram sebe, u istoj toj mjeri i on je dužan zajednici. Pravo i dužnosti idu rame uz rame. Nije tako da su sva prava data nekima a sve dužnosti date nekim drugim ljudima. Pravo je dobit a dužnost je trud i rad. Ko god ima dobit od zajednice, mora u toj mjeri trpiti i trud, nositi teret zajednice.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

مَلْعونٌ مَنْ اَلْقی کلَّهُ عَلَی النّاسِ

“Lišen je Božije milosti onaj ko svoj teret stavlja na pleća zajednice.” Tj. koji je samo na teretu drugih, ali se neće pomučiti da ponese teret drugih.

Otac ima pravo nad svojim djetetom to jest ima dobiti u svom djetetu koje će dobiti, no ova prava i dobit nisu jednostrana, i dijete ima prava nad svojim ocem, to jest ima dobiti koje će ubirati od svog oca. Otac ima pravo pokoravanja i poštovanja, a dijete ima pravo izdržavanja i odgoja. Isto tako muž i žena, učitelj i učenik, komšije, vladar i podanici, saputnici. Ne samo da ljudska međusobna prava nisu jednosmjerna, i da je svaki čovjek dužnik ostalih jedinki, već je manje više ista stvar i sa ostalim bićima. Dokle god se prostire opseg ljudske dobiti i upotrebe, dotle se prostire i opseg čovjekove obaveze. U govoru kojeg je Imam Ali, a.s., izrekao u prvim danima svoje vlasti rekao je:

اِتَّقُوا اللّهَ فی عِبادِهِ وَ بِلادِهِ، فَاِنَّکمْ مَسْئولونَ حَتّی عَنِ الْبِقاعِ وَ الْبَهائِم

“Budite svjesni Allah u pogledu Njegovih robova i krajeva, pa zaista vi ste odgovorni čak i za predjele i životinje.”[2]

Morate ispunjavati pravo zemlje i pravo životinja. Ova zemlja i životinje su zarad vaše ispravne koristi:

وَلَقَدْ مَكَّنَّاكُمْ فِي الْأَرْضِ وَجَعَلْنَا لَكُمْ فِيهَا مَعَايِشَ

Mi smo vam Zemlju potčinili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali.[3]

Pravo koje zemlja ima nad vama jeste da je gradite, obrađujete, naseljavate, razvijate, da ne bude uništena i neplodna. Isto tako u vezi sa životinjama imate obaveze da ih čuvate njegujete i brinete se o njima. Upravo zbog toga što mislite da su zemlja i ono što na njoj rađa stvoreni za vas, morate znati da ste odgovorni i dužni zemlji i onom što na njoj rađa.

Zatim je rekao:

وَ لَوْ کانَ لِاَحَدٍ اَنْ یَجْرِیَ لَهُ وَ لا یَجْرِیَ عَلیْهِ لَکانَ ذلِک خالِصاً لِلّهِ سُبْحانَه

„Ako postoji pravo neko koje je samo u korist nekoga, a koje istodobno nije i protiv njega, ono je samo za Boga Uzvišenog.“

Ovo je zbog toga što pravo koje On ima nad robovima nije u značenju profita i koristi, kako bi zbog toga on postao dužan. Ovo značenje je u opticaju među stvorenjima koja imaju međusobne i uzajamne koristi. Bog, On je aposlutno samodostatan i blagodaran. U sistemu stvorenoga, stvorenja imaju međusoban utjecaj jedna na druge, korisna su drugima i imaju koristi od drugih. U društvenom sistemu također, u skladu sa sistemom stvorenog svijeta, određena su prava i obaveze, tako da istovremeno imamo koristi od drugih i korisni smo drugima, kako bi društvo moglo da se kreće putem svojeg savršenstva. Međutim, sveta Božija bit je čista i daleko je od ovih značenja.

Sve što je robovima stiglo i stiže od Njegove svete biti to je Njegova blagodarnost, dobrota, darežljivost, i upravo zbog toga stvorenja u kompletnom paketu svoga bivstvovanja su dužna Uzvišenom Gospodaru, i ništa drugo do li su odgovorni i dužni:

لا یُسْئَلُ عَمّا یَفْعَلُ وَ هُمْ یُسْئَلُونَ

(Bog) neće biti pitan za ono što čini, a oni će biti pitani.[4]

Zatim kaže: “Najveće od prava tih koje je Uzvišeni naložio jest pravo vladara u podanika i pravo podanika u vladara. To je obaveza koju je Allah Uzvišeni postavio na uzajamnosti. On je to učinio osnovom međusobne ljubavi njihove i čašću za vjeru njihovu.“ Budu li ova prava uzajamno poštovana, tada će pravo biti apsolutno poštovano, vjera će napredovati, okruženje i vrijeme će biti u dobrom stanju. Ne smijete očekivati da je moj interes sam po sebi dovoljan da se stvari urede. Ja lično, do maksimuma, čuvam svoje obaveze i vaša prava. Ovo nije dovoljno jer i vi morate biti ispravni, na isti način kako ja čuvam i uvažavam vaša prava, i vi uvažavajte moja prava, kako bi sve stvari bile ispravne i vratile se na svoja mjesta i u svoje orbite.

Jedan od savremenih historičara, nakon što je govorio o metodi i vlasti Imama Alija, a.s., kaže: Iz ovog postaje jasno da nije dovoljno samo to da je halifa i vladar budan, pravedan, dobronamjeran i da mu je stalo do Božijeg zadovoljstva, da je sposoban rješavati probleme, već i sav narod mora biti svjestan i biti upoznat sa svojim pravima i obavezama, moraju biti budni i težiti k pravdi, i oni moraju zahtjevati prava i pravdu.

Zapovjednik vjernika, a.s., u pismu jednom od svojih službenika kaže: „Pravo koje narod ima kod vladara je to da blagodati ne izmjene njegov moral, i da ga vrijeme provedeno na vlasti ne učini oholim, da ne pravi distancu između sebe i naroda, da bude blizak narodu. Vaše pravo nadamnom jeste da vam ništa ne krijem, osim onog što se tiče ratnih tajni, da ništa ne radim bez savjetovanja sa vama, osim ako je riječ o obavezi koju je islam precizirao, zatim da na sve vas gledam jednako.“

Zatim nakon nekih fragmenata on ukazuje na neke druge tačke:

وَ لَیْسَ امْرُؤٌ وَ اِنْ عَظُمَتْ فِی الْحَقِّ مَنْزِلَتُهُ وَ تَقَدَّمَتْ فِی الدِّینِ فَضیلَتُهُ بِفَوْقِ اَنْ یُعانَ عَلی ما حَمَّلَهُ اللّهُ مِنْ حَقِّهِ وَ لاَامْرُؤٌ وَ اِنْ صَغَّرَتْهُ النُّفوسُ وَ اقْتَحَمَتْهُ الْعُیونُ بِدونِ اَنْ یُعینَ عَلی ذلِک اَوْ یُعانَ عَلَیْهِ

„Nijedan čovjek, ma kako bio visok položaj njegov u vezi s Istinom i ma kako bila istaknuta vrsnoća njegova u vjeri, nije neovisan od pomoći u izvršenju prava Božijeg kojim ga je On zadužio. I ponovno, nijedan čovjek, ma kako ga malim smatrali drugi i ma kako bio ponizan u očima, nije takav da ne može pomoći ili da mu ne treba pomoć u tome.“

Ove riječi su u kontekstu saradnje u pravima, tako da svi ostvaruju svoja prava kroz obaveznu međusobnu saradnju u zajednici, jedinstvu, društvenim aktivnostima. Zato i kaže da nijedan čovjek, ma kako bio visok položaj njegov ne smije ni pomisliti da je on iznad svega, i da nema potrebu za ničijom saradnjom, isto tako ma koliko neko bio u očima malen i neznatan ne smije pomisliti da je manji od toga da bi ga se pozvalo na saradnju ili da bi mu se pomoglo. Ne, niti je iko iznad, niti je iko ispod društvene saradnje, svi imaju potrebu i svako (nam) je potreban.

Kur'an kaže:

وَ تَعاوَنُوا عَلَی اَلْبِرِّ وَ اَلتَّقْوی وَ لا تَعاوَنُوا عَلَی اَلْإِثْمِ وَ اَلْعُدْوانِ

I pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu.[5]

Zapovjednik vjernika, a.s., ima mnogo izjava o slozi i jedinstvu. Ovdje se on bori protiv ideje da neki ljudi postanu arogantni i oholi smatrajući sebe superiornijima u odnosu na istomišljenike i saradnike, da umisle kako su intelektualno, misaono i u praksi iznad drugih, ne razmišljajući o tome da intelekt pojedinca ma koliko bio ispravan i njegovo djelovanje ma koliko bilo učinkovito, ali nije poput društvenog intelekta i djelovanja.

U islamskim propisima naglašeno se preporučuje savjetovanje, posebno u društvenim pitanjima. Kao prvo, sam Kur'an kaže:

وَالَّذِينَ اسْتَجَابُوا لِرَبِّهِمْ وَأَقَامُوا الصَّلَاةَ وَأَمْرُهُمْ شُورَىٰ بَيْنَهُمْ وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنفِقُونَ

I oni koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu održavaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju,[6]

Ukazujući da je jedna od karakteristika vjernika to da svoje poslove rade sa predanošću i istomišljenošću; postavljajući to u istoj liniji s namazom i udjeljivanjem. A o Poslaniku, s.a.v.a., kaže:

فَاعْفُ عَنْهُمْ وَ اِسْتَغْفِرْ لَهُمْ وَ شاوِرْهُمْ فِی اَلْأَمْرِ

Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima.[7]

Allahov poslanik, s.a.v.a., iako je Poslanik, te iako ljudi nisu očekivali da će on tražiti i koristiti njihova mišljenja, on bi se da ne bi ponizio ljude, da bi im podario karakter i poštovao njihovu ličnost, i da bi to zauvijek bila praksa ummeta, s njima dogovorao i tražio njihova mišljenja. Poznata je priča o vojnim konsultacijama u bici na hendeku i mišljenju koje je dao Selman Farsi o praksi koja se koristi u Iranu u takvim situacijama kada bi se oko grada iskopao kanal i tako se grad branio, a Poslanik je prihvatio Selmanovo mišljenje.

Kada je Zapovjednik vjernika u svom obraćanju stigao do riječi: „Nijedan čovjek, ma kako bio visok položaj njegov u vezi s Istinom i ma kako bila istaknuta vrsnoća njegova u vjeri, nije neovisan od pomoći u izvršenju prava Božijeg kojim ga je On zadužio. I ponovno, nijedan čovjek, ma kako ga malim smatrali drugi i ma kako bio ponizan u očima, nije takav da ne može pomoći ili da mu ne treba pomoć u tome.“ Kada je to rekao jedan od prisutnih kao da je bio oduševljen i ganut tim riječima ustao je i zahvalio se i rječito pohvalio Imama. Nakon njegovog obraćanja, Imam je nastavio sa svojim govorom. Iz onog što je rekao, ja ću istaći samo jednu stvar koja je vezana za pravo i nadopunjuje ono što je prethodno kazano.

Riječ je o tome da je Imam  izrazio svoju spremnost da sasluša svaku vrstu kritike i konstruktivne prijedloge, dajući im do znanja da mu ne podilaze i da ga ne okivaju u zvijezde svojim pohvalama, već da kažu sve što im pada na pamet.

وَ لا تُخالِطونی بِالْمُصانَعَةِ وَ لا تَظُنّوا بِیَ اسْتِثْقالاً فِی حَقٍّ قیلَ لی وَ لاَ الْتماسَ اِعْظامٍ لِنَفْسی، فَاِنَّهُ مَنِ اسْتَثْقَلَ الْحَقَّ اَنْ یُقالَ لَهُ اَوِ الْعَدْلَ اَنْ یُعْرَضَ عَلَیْهِ کانَ الْعَمَلُ بِهِما اَثْقَلَ عَلَیْهِ

„Ne susrećite me ulagujući se i nemojte misliti da ću uzeti zlim ako mi je istina rečena. Jer osoba koja se osjeća ogorčenom kada joj se kaže istina ili se pravedna stvar pred njom izloži teško da će moći raditi u skladu s istinom i pravdom.“

Dakle znak onih koji drže do prava i pravde je to da se ne plaše od žalbe i kritike.

Ovo je rekao zarad toga jer je prije toga ustao onaj čovjek pohvalivši ga do određene mjere. Htio je ljudima dati do znanja da ne misle kako on uživa u tome kada ga hvale, pa da bi oni počeli sa podilaženjem i hvalospjevima, ne, već naprotiv, očekujem da svoja mišljenja otvoreno i dobronamjerno govorite:

فَلا تَکفّوا عَنْ مَقالَةٍ بِحَقٍّ اَوْ مَشْوَرَةٍ بِعَدْلٍ

„Ne odustajte zato od kazivanja istine ili savjetovanja u vezi s pravdom.“

To što govore da je vlast Imama Alija, a.s., najveća manifestacija demokratije je upravo zbog toga. On sam iako je Imam, i na raspolaganju je imao i duhovnu i materijalnu moć, on ljudima daje krila, bodri ih da kritikuju i da ulažu žalbe. Naravno tu je i činjenica da nije svaka žalba na mjestu, već da kritičar treba ispunjavati dva uvjeta: Jedan je da bude dobronamjeran, tojest da nema lične porive, već da mu je želja popravljanje situacije, a ne da želi oblatiti i zgnječiti drugu stranu. Drugi uvjet je razboritost, tj. da bude osoba koja zna razumjeti i razlučiti stvari. Neznalačke i glupe kritike su veoma štetne. Ukoliko se kritika temelji na dobronamjernosti i dobrom prosuđivanju, ona izaziva kretanje i popravljanje, a ukoliko se temelji na zlim namjerama i na neznanju, i nedostatku prosuđivanja i nepoznavanju uzvišenih interesa društva i ispravnog puta koji je potreban da se njime društvo kreće, to je ustvari ubacivanje šipke u točak koji se okreće i izazivanje haosa i nereda i zaustavljanja.

Zatim izgovara riječi čija poruka je: Nijedna ličnost i nijedan položaj nije veći od toga da bude izložen kritici.

Skup tačaka koje je Ali, a.s., rekao o pravima su četiri stvari, koje ću ukratko ponoviti:

Prvo, pravo je najlakša stvar na jeziku a najteža na djelu. Djelo je mjerilo za prosuđivanje među ljudima a ne riječi.

Drugo je to da Allah, dž.š., pravo među ljudima nije odredio da bude jednostrano, prava su obostrana, ko god ima pravo u zajednici on je dužan toj zajednici. Samo je Bog Taj koji ima pravo nad Svojim stvorenjima, a prema njima nema duga.

Treće, postizanje prava nije moguće bez saradnje i pomoći, jednostranost i jednoumlje ne mogu ništa učiniti, niko nije iznad saradnje i istomišljeništva sa drugima, isto kao što niko nije ispod nivoa saradnje i istomišljeništva.

Četvrto, znak onih koji poštuju prava je to da ne odbijaju saslušati korektivna upozorenja i ispravne kritike. Prvi znak da li neko govori istinu ili laže kada tvrdi da mu je stalo do prava i da djeluje u skladu sa pravima, jeste to da li mu je uho spremno da čuje kritiku i žalbu ili ne. Ne postoji niko ko je iznad nivoa prigovora i kritike.

 

[1] Staza rječitosti, govor 215.

[2] Staza rječitosti, govor 166.

[3] El-E'araf, 10.

[4] El-Enbija, 23.

[5] El-Maida, 2.

[6] Eš-Šura, 37.

[7] Ali Imran, 159.

  • 22 Februara, 2022