Zehra, s.a., poslije oca – I

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 3
Share

Zehra, s.a., poslije oca

 Događaj na Sekifi

Period poslije Poslanikovog, a.s., preseljenja ubraja se u najtegobniji period historije islama čiji se plamen razbuktao, a prasak svugdje čuo.

Nad složenim i teškim uvjetima i okolnostima toga vremena vladali su elementi koji su bili skloni realnosti i elementi koji su se zasnivali na ličnim procjenama. Časnom Poslaniku je od strane Uzvišenog Gospodara bila povjerena misija promovisanja poslanice islama i on ju je potpuno okončao. Njegovo časno biće je temelj blistavosti vjere i uzrok smiraja, sigurnosti i izgraditeljskog duha. Međutim, dubina velikog rascjepa ljudskog društva koja je uzela nesagledive dimenzije nerijetko se materijalizirala u mislima i praksi brojnih ljudi koji su bili bliski i čvrsto vezani za središta moći i tok kretanja novomuslimanskog društva Arapskog poluotoka. Taj rascjep je nakon Poslanikovog preseljenja uzrokovao trenja između dvije strane, istine i neistine.

Svađe i sukobi koji su se pojavili na polju islamskog društva bili su dokaz da vjerovanje i ubjeđenje u islam sa svim njegovim dimenzijama i granicama još uvijek nije bilo prodrlo u srca većine ljudi. Jednim od plodova ovih sukoba može se smatrati početak pojave zastranjenja islamske vlasti koja je sve do danas ostavila štetne posljedice po muslimane.

Period poslije preseljenja Božijeg Poslanika prepun je kontradiktornih i nepromišljenih dešavanja. Da bismo razmotrili život hazreti Zehre iz tog doba, trebamo analizirati opće stanje i događaje tog vremena kako bismo kroz njih spoznali stanje tadašnjeg društva, snage koje su mogle ostvariti uticaj i izazvati reakcije i njihove posljedice na Ehli bejt općenito i hazreti Fatimu posebno, kao i tlačenje i nepravdu koji su joj bili naneseni. Prvi slučaj s kojim se susrećemo na ovom polju je okupljanje na Sekifi i njegova osnovna uloga za sva naredna pozicioniranja koja se grade na njenim osnovama.

Imam Ali, a.s., Poslanikova porodica, Hašimije i njihove pristalice bili su zaokupljeni opremanjem Poslanikovog mubarek tijela spremajući se za njegov ukop kada su usred tih dešavanja neki faktori u nastojanju da se domognu moći slijedeći svoju pohlepu iskoristili ovu priliku zanemarujući Božije naredbe i zabrane izrečene jezikom Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Tu su postojala dva stajališta.

Prvo, Omer ibn Hattab je brojnoj skupini muslimana, koji su se zbog bolnog preseljenja u tuzi i žalosti bili okupili pred Poslanikovom kućom, jasno obznanio da Poslanik nije preselio, a onima koji budu tvrdili tako šta zaprijetio je smrću. Sve dok se Ebu Bekr koji je bio izvan Medine nije vratio, on je ostao istrajan u svom sumnjivom stavu.

Drugo je okupljanje ensarija u Sekifi Beni Sa’ede koje se oformilo pod rukovodstvom Sa'da ibn Ubadea Hazredžija.

Historičari i prenosioci hadisa složni su u mišljenju da je stav Omera ibn Hattaba okončan dolaskom Ebu Bekra i citiranjem ajeta ljudima:

وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّسُلُ، أَفَإِن مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَىٰ أَعْقَابِكُمْ، وَمَن يَنقَلِبْ عَلَىٰ عَقِبَيْهِ فَلَن يَضُرَّ اللهَ شَيْئًا، وَسَيَجْزِي اللهُ الشَّاكِرِينَ

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?,[1]

jer je time splasnula njegova uznemirenost. Obojica su izašli iz Poslanikove kuće ostavljajući njegovo sveto tijelo pred njegovom ožalošćenom porodicom.

Ono na šta kontekst i svjedoci i tok dešavanja stavljaju naglasak je to da su se njih dvojica uputila k mjestu koje su ensarije otprije odabrale kao mjesto za neophodna planiranja. Većina ensarija, uključujući i Sa’da ibn Ubadea, nije imala na umu nikoga osim Alija, a.s., za Poslanikovog nasljedika, kao što je i većina običnih ljudi vjerovala. Nikada nisu bili spremni odreći se Imama Alija, a.s. Međutim, nakon što je ensarijama postalo jasno da su glavešine muhadžira pokrenule neke aktivnosti kako bi udaljili hilafet od Alija, a.s., i sami došli do njega, previđajući Poslanikove, s.a.v.a., riječi u vezi s Alijem, a.s., i da u tom novom kurejšijskom ujedinjenju imaju namjeru još jednom oživjeti duh džahilijeta i plemenske pristrasnosti, dok su s druge strane ensarije toliko svojih života i imetka uložile na putu poslanstva i Božijeg Poslanika da takvo požrtvovanje nije pokazao nijedan muhadžir koji je kroz planiranje nastojao doći do moći nakon Poslanikovog preseljenja, jedna skupina ensarija na čelu sa Sa'dom ibn Ubadeom okupila se na Sekifi da bi raspravljali o pitanju hilafeta i nasljeđivanja Poslanika. Jedan dio njih je uzvikivao slogane podržavajući Sa’da. Kada je vijest o okupljanju na Sekifi stigla do muhadžira putem nekih ensarija koji su djelovali protiv Sa'da ibn Ubadea, oni su napustili kuću Božijeg Poslanika i brzo stigli do Sekife Beni Sa’ede. Glasnogovornik ensarija je ustao i počeo da govori o svojstvima ensarija. Pohvalio je njihov trud i nesebičnost na putu islama. Zatražio je od muhadžira da ne zanemaruju ulogu ensarija i da im prepuste dio poslova vezanih za hilafet. Poslije njega je Ebu Bekr uzeo riječ. Podsjetio je na vrline i zasluge Kurejšija. Još jednom je u mislima ljudi oživio stanje Arapa prije islama i njihovu hvalisavost i ponos njihovim kurejšijskim precima.

U rivajetu El-‘Ikdul-ferid stoji da je Ebu Bekr rekao:

„Mi muhadžiri smo prvi prihvatili islam i imamo zasluga više nego drugi. Mi imamo osovinsku ulogu i naše ličnosti su veće od ostalih. Mi smo bliži Poslaniku od svih drugih.“

Nastavio je svoj govor i rekao:

„Arapin se neće povinovati nikome osim naredbi ovog plemena iz Kurejša. Stoga se nemojte nadmetati sa svojom braćom muhadžirima zbog vrlina i svojstava koje im je Bog podario. Ja sam zadovoljan da vi prisegnete jednom od njih dvojice“, pokazujući rukom na Omera ibn Hattaba i Ebu Ubejda Džeraha.

Ebu Bekr, koji je govorio o Kurejšijama i njihovim zaslugama, a posebno muhadžirima, iskoristio je vrisak Bešira ibn Sa'da Hazredžija koji se digao s margine skupa. Bešir, kojeg je bila obuzela vatra zavisti prema njegovom amidžiću Sa'du ibn Ubadeu, rekao je: „O ljudi, vaš Poslanik je iz plemena Kurejša. Njegovi saplemenici su preči njemu od ostalih. Kunem se Gospodarom da se nikada neću zavaditi i sukobiti s muhadžirima u pitanju hilafeta.“

Hubab ibn Munzir Hazredži je zbog ovakvog Beširovog nastupa utemeljenog na laži, licemjerstvu i zavisti prema svom amidžiću uputio oštre kritike rekavši:

„Bešir ibn Sa'du zbog zavisti i zlobe koju ima u srcu prema svome amidžiću teško pada da mu amidžić poslije Božijeg Poslanika uzme uzde hilafeta u svoje ruke. Upravo zato se pojavio u ulozi osobe koja ne želi da se sukobi s onim kome to pravo pripada.“ Potom mu se obratio:

„Bešire! Šta ti je ovo trebalo? Ti si ovim riječima ustvari krenuo u rivalstvo sa svojim amidžićem Sa’dom ibn Ubadeom u pitanju liderstva.“

Žustra rasprava se nije završila na ovome, već je ustao Usejd ibn Hudajr, jedan od poglavara plemena Evs, i svojim riječima potakao džahilijetsku zlobu i mržnju u srcima ljudi. Počeo je da govori o raskolima i predrasudama dva plemena Evs i Hazredž, koji su bili prevaziđeni zahvaljujući islamskom učenju o opraštanju i velikodušnosti. Obratio se ljudima iz plemena Evs rekavši im:

„O ljudi iz plemena Evs, tako mi Gospodara, ako samo jedanput izaberete Sa'da ibn Ubadea za svoga upravitelja, ljudi iz plemena Hazredž će vam za sva vremena prkositi, a u pitanju hilafeta neće vam davati nikakvo pravo.“

Ebu Bekr je, koristeći urlanje Bešira ibn Sa'da koji je izazvao ovu podjelu, uzeo jednom rukom ruku Omera ibn Hattaba, a drugom Ebu Ubejda, glasno uzviknuvši:

„O ljudi, ovo je Omer a ovo Ebu Ubejde. Prisegnite kojem god želite.“

Nakon što je realizovan plan te tri osobe, ustao je Hubab ibn Munzir i rekao: „O ensarije, vi čuvajte svoju poziciju. Nemojte slušati riječi ovoga čovjeka i njegovih pristalica jer vam ne daju nikakvo pravo na hilafet.“ Omer se rasrdio na Hubabove riječi. Ustao je sa svoga mjesta i rekao: „Mi smo Muhammedovi prijatelji i srodnici. Onaj ko uđe u konflikt s nama u pitanju hilafeta i Poslanikove vlasti ili se okrenuo batilu, ili se ukaljao grijehom, ili je pao u provaliju propasti.“

Hubab ibn Munzir, čuvši Omerovo nastojanje da izazove nered i njegovu drskost, okrenuo se prema ensarijama rekavši:

„Ako muhadžiri ne budu udovoljili vašim zahtjevima, istjerajte ih iz ovog područja. Tako mi Gospodara, vi ste zaslužniji od njih da upravljate hilafetom. Vašim sabljama se povinovao islamu ko se povinovao.“

Potom je isukao sablju iz korica i zamahnuo njome rekavši: „Ja sam pouzdan oslonac i siguran čuvar ove stvari. Tako mi Gospodara, ako se slažete, još jedanput ću poseći za sabljom i ovo vratiti na početak.“

Ovdje je prekipjela Omerova srdžba i skoro da je došlo do sukoba između dvije strane kada je Ebu Ubejde Džerah ustao s namjerom da spriječi nastanak nereda. Smirenim glasom je rekao:

„O skupino ensarija, vi ste bili prve osobe koje ste pomogle Božijeg Poslanika i podržale ga. Nemojte sada biti prve osobe koje će izmijeniti njegov sunnet.“ Potom je nastavio da im govori riječima koje su ukazivale na molbu i preklinjanje. Nije potrajalo dugo, a ensarije su se smirile. Međusobno su se podijelili u nekolika frakcija. Omer ibn Hattab je odmah nakon ovog razgovora prišao Ebu Bekru i rekao: „Pruži ruku da ti dam prisegu. Niko nema pravo da zanemari položaj koji ti je podario Božiji Poslanik.“

Nakon toga je ustao Ebu Ubejde Džerah i rekao Ebu Bekru:

„Ti si najistaknutija osoba među muhadžirima, Poslanikov saputnik u pećini i njegov namjesnik prilikom predvođenja ljudi u namazu.“

Ebu Bekr je pružio ruku obojici i oni su mu dali prisegu. Potom su ustali Bešir ibn Sa'd i skupina pripadnika plemena Hazredž i dali su mu prisegu. Nakon toga je prisegu dao Usejd ibn Hudajr i pripadnici plemena Evs koji su bili s njim. Izašli su sa Sekife Beni Sa’ede uzvikujući slogane u korist Ebu Bekru. Koga god su sreli u putu, uzimali bi mu ruku i pružali bi mu je u Ebu Bekrovu. Ko bi odbijao, Omer ibn Hattab bi ga udarao bičem. Nakon što bi ga opkolili halifinim pristalicama, primorali bi ga na prisegu. Tako je izvršeno davanje prisege većine ljudi Ebu Bekru na iznenadan i neočekivan način.

[1] Ali ‘Imran, 144.

  • 30 Decembra, 2021