Najveći životni kapital

Share

Najveći životni kapital

U dovi Kumejl Imam Ali kaže:

O Ti čije ime je lijek, Čije spominjanje je iscjeljenje, a pokornost Kojem je bogatstvo, smiluj se onom čija glavnica je nada, čije oružje je plač!

Allah je naš najveći životni kapital. On je Taj Koji je lijek za sve naše boli.  Neki žive sa Bogom a neki sa Njegovim novcem. Kako žive oni koji su postigli Njegovo zadovoljstvo?

Zaista evlije božije, nema straha za njih oni ne tuguju.

Ovaj ajet se na više mjesta spominje u Kur’anu. Tuga i strah su dva stanja koja često obuzimaju čovjeka. Tuga se odnosi na čovjekovu prošlost, a strah na budućnost. Čovjek se plaši onoga što će se desiti, a tuguje za onim što je prošlo, tj. onim što se desilo. Evlije su riješile i prošlost i budućnost tako da nemaju ni strah ni tugu. Oni žive u sadašnjosti, za razliku od nas koji mislima bježumo ili u prošlost i pitamo se šta sam mogao postići, što proizvodi tugu i žaljenje ili bježimo u budućnost i pitamo se šta ako se desi ovo ili ono, što proizvodi  strah.
Čovjek treba živjeti u sadašnjosti. Ne treba žaliti za prošlošću niti biti zabrinut za budućnost. Čak kada vjernik želi da se pokaje za grijehe iz prošlosti, da ispravi ono što je pokvario ili propustio to treba uraditi samo u “krilu Božijem”. Ti nemaš pravo sam ići u svoju prošlost i prisjećati se svojih nesreća koje su te zadesile. To će u tebi stvoriti stanje očaja, a vjernik nema pravo i ne smije da pada u očaj. Jeste li vidjeli malu djecu kako se ponašaju kada se povrijede ili posijeku ili ih neko udari… Čuvaju svoj plač sve do ne dođu do mame. Kada dođu do mame odjednom pođu plakati i žaliti se. Mama ga pita:
– Pa što nisi prije plakao, dok si bio u putu do mene?
– Zato što ti nisi bila tu.
Dijete zna da će njegove suze u njenom krilu dobiti odgovor, zato ne plače. Ono ovako razmišlja: što bih plakao u putu kad imam tebe za plakanje. Zar sam ja sam?! Zar sam toliko nesretan da nemam kome da se požalim?! Ja hoću da plačem u tvom krilu. Kad vidim tebe meni suze same naviru.
Pogledajte sad dove Ehli bejta kako su lijepe. Kada govore o “ružnoj” budućnosti onda govore o Vatri, kada govore o “ružnoj” prošlosti govore o grijehu, ali kako to lijepo pomiješaju i sastave da na kraju ispane tako lijepo da oživi čovjeka! Toliko govore o grijehu, govore, govore sve dok ne kažu: ali Tvoja plemenitost je bila “kriva” da ja to učinim. Nisam ja toliko kriv. Ti si mi dao toliko prostora da sam ja to učinio. I da Ti to sad meni ne oprostiš?! Ne može!
Šta se desilo na kraju? Čovjek je došao da traži izvinjenje, ali se tako sposobno i vješto izvukao i okrenuo situaciju u svoju korist!
Šta je sa budućnošću?
Govori o vatri, strahotama, patnji… Bože ja to ne mogu podnijeti. Onda nastavlja:
Daleko je to od Tvoje plemenitosti!
Drugim riječima:
Znam ja da Ti nećeš mene baciti.
Čovjek koji se do tog trenutka plašio uradio je nešto da je nestao njegov strah.
Kad hoćemo da govorimo negativno govorimo u Božijem krilu pa će ispasti pozitivno. Položimo nadu u Njegovu plemenitost pa ćemo ispraviti i prošlost i budućnost.

  • 16 Jula, 2019