Sporazum sa muslimanom ili sa nevjernikom

Sporazum sa muslimanom ili sa nevjernikom 

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Tri su stvari koje niko nema dozvolu prekršiti: pridržavanje ugovorenog, bez obzira da li je druga strana ugovora musliman ili nevjernik; dobročinstvo prema roditeljima, bili oni muslimani ili nevjernici; i vraćanje povjerenog amaneta, bilo muslimanu ili nevjerniku.”[1]

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Uzvišeni Allah nije dozvolio nikome odstupanje od tri stvari: vraćanje povjerenog amaneta, bilo dobročiniocu ili grješniku; pridržavanje ugovorenog, bilo prema dobročiniocu ili grješniku; i dobročinstvo prema roditeljima, bili oni dobročinioci ili grješnici.”[2]

Imam Ali, a.s., u svojoj povelji upućenoj Maliku Aštaru piše: “Ako sa svojim neprijateljem sklopiš ugovor, pridržavaj ga se dosljedno, ili ako si mu jamčio sigurnost, ispoštuj to do kraja. Jer nema ništa od Allahovih zapovijedi među ljudima, sa svim različitostima koje imaju u željama i razilaženja u vjerovanju i idejama, da je s tolikim poštovanjem i prilježnošću prihvaćeno kao što je pridržavanje ugovora.”[3]

Čovjek prije svega i više od svega cijeni i voli sebe, svoju dobrobit i korist. Ondje gdje ugovor i sporazum budu u sukobu sa njegovim ličnim in teresima i stremljenjima, čovjek želi da izbjegne ispunjavanje ugovora i da ga ne ispoštuje. Iako ljudi po svojoj urođenoj prirodi shvataju nužnost pridržavanja ugovora i u svojim izjavama iskazuju poštovanje i ističu vrijednost ispunjavanja obaveze, ipak, u praksi uglavnom, ukoliko raspolažu snagom i moći, oni vrše zloupotrebu i ne drže se ugovora.

Imam Ali a.s., je zato kazao:

“Pravo je najraširenija pojava u govoru, ali je najrjeđa u postupanju.”[4]

Dakle, dok je na riječima, govornik naširoko i neštedimice veliča istinu i pravdu. On je spreman govornu jahalicu tjerati na svaku stranu i s njom može preći svaku udolinu. Ali kada se isti taj govornik nađe na djelu, mejdan istine se beskrajno skupi i suzi te mu pridržavanje istine postane izuzetno teška i mučna zadaća.

U današnjem svijetu moćnici i vlastodršci uveliko veličaju istinu, pravdu i slobode. Umilne i optimistične riječi istine i pravde putem medija su okupirale svijet i napunile ljudima uši, ali u praksi vidimo da su jedino moć i sila vladara realni, dok se na istinu i pravdu manje obraća pažnja. Moćni vladari, bilo u ratnim ili mirnodopskim prilikama, uveliko zloupotrebljavaju svoju moć, krše prava slabijih naroda i olahko prelaze preko onoga na šta su se obavezali. Nemoćne zemlje također su, usljed svoje slabosti, prinuđene pokoriti se jačim i pred njima se povući.

Jedna od najvećih prednosti pobožnih ljudi jeste to što oni nikada svoju moć ne zloupotrebljavaju i što ne krše prava drugih, ma koliko ovi drugi bili slabašni. U početku islamske ere, kada su moćni muslimanski vojnici – s ciljem promicanja istine i slobode te uništavanja temelja nevjerstva i idolopoklonstva – napredovali poput munje i osvajali velike gradove jedan za drugim, održavanje obećanja i ugovora smatrali su jednom od svojih temeljnih i strogih dužnosti. Ljudima onog vremena nije bila nepoznata ova vrlina, bili su sigurni da su muslimani privrženi svojim zavjetima i znali su da je nemoguće da muslimani, usprkos svojoj snazi, prekrše obavezu i ugovor.

Ako bi od strane muslimanske vojske na ratnom poprištu neprijateljskim vojnicima bila jamčena sigurnost, muslimanska vojska je zakonom bila obavezna da se pridržava obećanja da neće biti napada. Zanimljivo je da ovo pitanje nije ograničeno samo na muslimanske vojne zapovjednike, nego je ovo pravo dato čak i običnim vojnicima. Jedan muslimanski vojnik ima pravo na ratnom poprištu, usmeno ili pismeno, obećati sigurnost nekom neprijateljskom vojniku, i ako iskoristi to svoje pravo, onda su se svi muslimanski vojnici i oficiri dužni pridržavati datog obećanja i ugovora te obećanje jednog muslimana moraju provesti. O ovom pitanju postoji mnoštvo hadisa.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Kada bilo koji musliman dadne znak (evmâ) ili pokaže prema bilo kojem mušriku, i ovaj to prihvati – on je u sigurnosti.”[5]

Imam Džafer Sadik, a.s., je kazao: “Kada bilo koji musliman dadne nagovještaj ili pokaže prema bilo kojem protivničkom vojniku, taj je u sigurnosti.”[6]

Imam Ali prenosi: “Zaista je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Zaštita muslimana je jedna, za nju se trudi onaj koji je najbliži od njih.’”

Smisao ova tri hadisa, kao i mnogih drugih njima sličnih, jeste u tome da se svi muslimani trebaju pridržavati jamčenja sigurnosti date od strane neke osobe i provoditi je u djelo.

Fudejl ibn Zejd opkolio je sa svojim vojnicima utvrdu zvanu Sihrijadž. Namjeravali su je osvojiti u jednom danu. Nakon nekoliko sati snažne borbe, muslimanski vojnici su otišli u svoj tabor da se malo odmore, pa da ponovo krenu u napad. Jedan muslimanski vojnik, inače muslimanski rob, zaostao je iza muslimanskih redova. Neprijatelj je iskoristio ovu priliku i s njim je razgovarao na lokalnom jeziku i od njega zatražio sigurnost. Ovaj musliman je to prihvatio. Napisao je sigurnosno pismo i predao im ga. Kada se muslimanska vojska spremala za novi napad i kada su krenuli ka tvrđavi, suprotno svim očekivanjima, neprijatelj mirno otvara kapiju i izlazi izvan utvrđenja. Držali su u ruci pismo muslimanskog vojnika, zapravo roba, izgovorivši: “Ovo je vaše jamstvo sigurnosti!” Za muslimansku vojsku je prihvatanje jamstva sigurnosti jednog vojnika bila uobičajena stvar, ali su se sada našli u nedoumici da li je jamstvo sigurnosti jednog vojnika-roba obavezujuće kao što je to slučaj sa slobodnim muslimanom. Napisali su zato pismo centralnoj vlasti. Od tadašnjeg muslimanskog halife dobijaju sljedeći odgovor:

“Zaista je muslimanski rob jedan od muslimana, njegovo jamčenje sigurnosti je poput jamčenja sigurnosti bilo kojeg muslimana i treba postupati po njemu.”[7]

U svetoj vjeri islamu pridržavanje zadane riječi i ugovora je jedna od neprikosnovenih dužnosti bilo u ratu ili u miru, bilo da je druga strana ugovora musliman ili nemusliman. Pridržavanje ugovora i sporazuma neposredno utiče na sve pore unutrašnjeg i vanjskog života svake zemlje, i što se ova ljudska vrlina više poštuje u nekoj državi i što se ljudi u praksi budu više pridržavali ugovora, toliko će život ljudi biti bolji i mir u zajednici veći, a taj narod će biti na većoj cijeni u svijetu. Robnonovčani ugovori i ekonomski sporazumi predstavljaju jedan od ključnih stubova društvene zajednice svake države svijeta.

U državi u kojoj ljudi ustrajavanje na dogovorenom smatraju svojom moralnom i vjerskom dužnošću, te u izvršavanje toga budu ulagali trud, u toj će zemlji sve robnonovčane transakcije, na osnovu povjerenja i sigurnosti, ići brzo, glatko i bez ikakvih teškoća. Dužnik u ugovorenom vremenskom roku svoju obavezu isplaćuje, a prodavač svoju robu, shodno ugovoru, isporučuje svome kupcu. Ukratko, ugovor i sporazum je poštovan kod svih ljudi i svi se smatraju odgovornim za postupanje po ugovorenom. A tamo gdje ugovor proizlazi iz plemenitosti srca i moralnog dostojanstva – to je bolje od bilo kakvog pisanog ugovora i od bilo koje skupocjene robe.

Jedan od oslobođenih robova Imama Sedždžada, a.s., na temelju svog rada i truda došao je do određenog kapitala. Onda je Imam Sedždžad došao u teškoće s novcem te je od svog oslobođenog roba zatražio pozajmicu od 10 hiljada dirhema, uz uvjet da mu ih vrati kada bude mogao. Oslobođeni rob zatraži jamstvo. Imam je izvukao jedan konac iz svog ogrtača i rekao mu: “Ovo je moj zalog, sve dok ti ne vratim dug, ovo je kod tebe.” Za zajmodavca je prihvatanje ovakvog zaloga bilo teško, ali s obzirom da je u pitanju ličnost Imama i njegova riječ, on mu je dao traženi iznos te je od Imama preuzeo konac iz ogrtača i stavio ga u jednu malu kutiju. Sticajem okolnosti, Imamu se ubrzo našao novac te je donio potražiocu 10 hiljada dirhema kazavši mu:

“Evo ti novac, donesi mi polog.” On reče: “Žrtvujem se za te, izgubio sam konac od ogrtača.” Imam mu reče: “U tom slučaju svoje potraživanje od mene ne možeš uzeti. Ugovor i obavezu čovjeka kao što sam ja ne možeš tako olahko uzimati.” Čovjek, nemajući izbora, donese malu kutiju i u njoj konac od ogrtača koji predade Imamu. Imam mu isplati novac, uze konac i baci ga. Jedan konac iz ogrtača sam po sebi nema nikakvu vrijednost, ali kada taj konac označava zalog i ugovor jednog plemenitog čovjeka, onda je tako skup i dragocjen da postaje zalog spram desetina hiljada dirhema i dinara, tako da zajmodavac s lahkoćom, potpuno sigurno daje pozajmicu i u zakazanom roku dobija svoje potraživanje. Održavanje obećanja jedno je od svojstava Allaha, dž.š. On u Kur’an Časnom pojašnjava:

إِنَّ اللَّـهَ لَا يُخْلِفُ الْمِيعَادَ

Zaista Allah ne krši Svoje obećanje…[8]

Čovjek koji je postojan i povjerljiv u pogledu svog obećanja zadobija jedan Božiji atribut, a to je samo po sebi pokazatelj stepena njegove savršenosti i vrline.

Evo još jednog primjera. Nakon događaja na Siffinu pojavila se stranka “haridžija.” U nju su se uključile osobe naprasite, neuke i neobaviještene o osnovama nauke i vjere. To su oni koji će godinama poslije činiti nered i velike zločine. Tadašnje vlasti su se na različite načine sa njima obračunavale. Tako su u vrijeme Hadždžadža ibn Jusufa uhvatili jednu skupinu ljudi zbog optužbe da pripadaju ovom pokretu i doveli su ih pred Hadždžadža da bi ih kaznio. Hadždžadž bi svakog lično saslušao i određivao kaznu. Upravo kad je došao red na posljednjeg iz te skupine, zaučio je ezan za namaz. Hadždžadž ustade, preporuči ga jednom od svojih službenika po imenu Anbese i reče: “Noćas ga čuvaj kod sebe, a sutra ga dovedi kod mene da ga kaznim.”

Anbese posluša i s optuženim izađe iz zgrade namjesnika pokrajine. Na putu optuženi reče Anbesi: “Da li se od tebe mogu nadati dobru?” On mu reče: “Ako imaš šta reći, reci, možda da načinim iskorak na putu dobra.”

Optuženi reče: “Tako mi Boga, ja ne pripadam haridžijama. Nisam ustao ni protiv jednog muslimana, niti sam se dizao na ustanak protiv bilo koga. Potpuno sam čist od ovoga što mi se pripisuje u optužbi. Iako sam nevino optužen, ipak imam potpuno povjerenje u milost Mudroga Boga. Znam da će se Božija milost spustiti na mene i da neću biti kažnjen nevin. Moja želja je da mi učiniš dobročinstvo te da dopustiš da se noćas vratim svojoj ženi i svojoj djeci, da se s njima oprostim, da dadnem svoje oporuke, da otplatim potraživanja i da se rano sutra pojavim pred tobom.”

Anbese kaže da se ovom zahtjevu nasmijao, čudeći se da jedan zatvorenik iznosi ovakvu želju. Anbese dalje veli: “Nisam mu odgovorio na ovo. On je ponovo zatražio isto. Ovoga puta to je djelovalo na mene te sam odlučio da se oslonim na Allaha i da prihvatim njegov zahtjev. Odlučio sam da ga pustim te mu rekoh: ‘Idi, ali moraš da se obavežeš da ćeš se sutra rano vratiti.’”

Potom je zatočeni čovjek kazao: “Obavezao sam se da rano sutra dođem i za to obećanje Allaha uzimam za svjedoka.”

Anbese dalje kaže: “Otišao je i nestao iz mog vidokruga. Kada sam se malo pribrao, prepao sam se zbog ovog svog postupka. Rekoh sebi: ‘Šta si ovo učinio? Zašto si neosnovano sebe doveo u Hadždžadžovu nemilost?’

Zabrinut sam otišao kući. Potom sam ovaj događaj ispričao svojoj porodici, oni su me također korili, ali iz ovoga nije bilo povratka nazad. Te noći nisam uopće spavao do jutra, poput čovjeka kojeg je ujela zmija ili žene kojoj je umro sin. Samo sam se previjao. Kada je svanulo, čovjek je održao riječ i vrlo rano se pojavio. Začudio sam se njegovom postupku. Upitah ga: ‘Zašto si došao?’ On reče: ‘Osoba koja ostvari sreću spoznaje Boga Uzvišenog i koja upozna Njegovu moć i savršenstvo, kada se obaveže i Njega uzme za svjedoka, mora se držati dogovorenog i nikada ne smije prekršiti svoj ugovor.’”

U zakazano vrijeme Anbese odvede zatvorenika u ured kod Hadždžadža. Odmah je Hadždžadžu ispričao cijeli sinoćnji događaj sa optuženim. Hadždžadž se začudio optuženikovoj vjeri i revnosti u pridržavanju ugovora i zadane riječi. Hadždžadž reče Anbeseu: “Želiš li da ga tebi prepustim?” Anbese reče: “Ako pokažeš toliku plemenitost, učinio si mi veliku čast.” I Hadždžadž ga prepusti Anbeseu. Najzad ga je Anbese izveo iz Hadždžadžovog ureda i milostivo kazao: “A sada si slobodan, možeš ići!” Čovjek, ne ukazavši poštovanje i zahvalnost Anbeseu, bez riječi ode. Ova hladnoća oslobođenog ozlojedi Anbesea, koji je u sebi promrmljao: “Ko zna, možda je lud!” Ali, sutradan, suprotno očekivanju, oslobođeni se ponovo pojavi pred Anbeseom. Ovaj put mu se mnogo zahvaljivao, i na koncu je kazao: “Moj oslobodilac je bio Uzvišeni Bog, a ti si bio samo Njegovo sredstvo. Da sam ti jučer zahvalio, tebe bih smatrao saučesnikom i sudionikom Božije blagodati, a takvo šta je nedostojno Boga. Smatrao sam da prvo trebam izraziti zahvalnost Allahu, a nakon toga se zahvaliti tebi. Jučer i sinoć sam Bogu zahvaljivao, čime sam ispunio svoju dužnost, a danas sam došao i tebi izraziti svoju zahvalnost.” Potom on još jednom zahvali Anbeseu, izvini mu se za njegove učinjene napore i trud, i ode.[9]

 

[1] Medžmu‘a verram, sv. 2., str. 121.

[2] Kafi, sv. 2., str. 162.

[3] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 1018.

[4] Nehdžu-l-belaga, str. 672.

[5] Mustedreku-l-vesail, sv. 2., str. 250.

[6] Isto.

[7] Mu‘džemu-l-buldan (Sihrijadž), str. 290.

[8] Er-Ra‘d, 31.

[9] Dževami‘u-l-hikajat, str. 71.