Gubitnici u historiji

Autor: Muhammed Sadik Nedžmi
Izvor: Vječna poruka
Share

Gubitnici u historiji

Časni govor Imama Husejna, a.s., na Mini, sadrži poučne lekcije iz filozofije historije i činjenice iz sociologije, u kojima se razmatraju razlozi razvoja društvenih dešavanja u islamskom društvu tokom pola stoljeća, s tri različite strane – vladavina tlačitelja i nepravednika na samom početku nastanka islama, razlozi potiskivanja Ehli-bejta sa scene i preuzimanje sudbine muslimana od strane Muavije ibn ebi Sufijana – i, u stvari, tumače na lijep i dopadljiv način časni ajet:

 إِنَّ ٱللَّهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوۡمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِہِمۡ

 Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!

(Er-Ra'd, 11)

Međutim, u isto vrijeme ovaj govor je izraz boli i dubokog nemira Husejna ibn Alija i upozorenje svim muslimanima, a posebno učenjacima i vjerskim autoritetima u bilo kom vremenu da žive.

Husejn ibn Ali se u trećem dijelu ovog govora obraća skupini muslimana, Poslanikovim ashabima i njihovoj djeci prisutnim na tom historijski važnom skupu te ljudima koji su bili poznati u društvu i uživali vjerski i društveni ugled pa samim tim mogli igrati važnu ulogu i u upravljanju ljudima jer su i njihov govor i djela, i kretanje i stajanje za obične ljude bili uzor; ljudima, koji su trebali znati svoj položaj i mjesto, cijeniti svoju ulogu i koji su se trebali brinuti o dobrobiti društva i izbavljenju obespravljenih, ali su se usljed traženja udobnosti, bježanja od teškoća i nevolja te privrženosti životu i materijalnim užicima, a ponekad i zbog uskog i površnog gledanja, oni izgubili i, da bi postigli djetinjaste ciljeve, “prilijepili su se uz zemlju”.

Oni su zaboravili svoju važnu obavezu i tumačili su Božije zapovijedi i zabrane onako kako će osigurati ispunjenje svojih želja te nastavili ići stranputicom. Ti ljudi, koji su trebali biti na strani Istine i čuvari vrlina, zbog čega su i uživali poštovanje i ugled u društvu, ne samo da nisu ispunili očekivanja islamskog društva ne braneći vjeru, ne pretrpivši na tom putu neku materijalnu štetu, nespremni prihvatiti oskudicu, muke i zatvor, ne ulazeći u polemiku sa svojim plemenima i poznanicima zbog njihovih omalovažavanja svetinja, ne cijeneći pristalice vjere, požrtvovane na putu islama niti prognane na tom putu i ne dižući glas zbog gaženja svetosti islama i Kur'ana – nego su se i pomirili s neprijateljima islama i bili popustljivi prema njima, tako da su time samo pripremili teren za prevlast tlačitelja i uništenje prava obespravljenih.

Da su bili svjesni, shvatili bi da na taj način sami sebi pripremaju najveću nevolju i udaraju temelje za svoju nesreću i poniženje, jer da se nisu udaljili od Istine i da nisu skrenuli s puta vilajeta i zapovijedi Božijeg Poslanika, nego da su pretrpjeli privremene teškoće, nevolje i oskudicu, da nisu bježali od smrti na putu Istine, da nisu bili privrženi kratkovječnom životu, moć islama i snaga provođenja islamskih propisa bi došla u njihove ruke, preko njih bi se sprovodili Božiji propisi, njihovim bi posredstvom bili spašeni potlačeni i obespravljeni, oskudni bi došli do olakšanja, a tlačitelji i nasilnici bi bili uništeni. Međutim, njihova malaksalost je promijenila scenu, razdvojenost od islama ih je oslabila i ponizila, izvršna moć pala je u ruke neprijateljima, koji su postupali s potlačenima onako kako su željeli, društvo vodili kako im se prohtjelo, omalovažavali su Božije zapovijedi i vrijeđali Poslanikov sunnet. Slijepi, nepokretni, siromašni i bijedni nisu mogli doći ni do najmanjeg prava, a u svakom području vladao je samovoljni, nepravedni namjesnik.

Odgovor Husejna ibn Alija i njegovih sljedbenika

Iako je sadržaj cijelog ovog časnog govora prisutnima prikazao ustanak Husejna ibn Alija u skoroj budućnosti, nagovijestio njegovo praktično naređivanje dobra i odvraćanje od zla i pozvao sve na spremnost i solidarnost s tim ustankom, i na kraju govora ova činjenica je opet potpuno jasno istaknuta i obznanjen ovaj historijski, revolucionarni pokret.

“Bože, doista Ti znaš da naše nastojanje nije bilo zbog natjecanja u vlasti niti traženja dodatnih dunjalučkih dobara, već da bismo pokazali znamenja Tvoje vjere, objelodanili popravljanje stanja u Tvojim gradovima, kako bismo zaštitili potlačene Tvoje robove te da se postupa po Tvojim obavezama, zakonima i propisima. Doista, ako nas vi ne podržite i ne budete pravedno postupili prema nama, tlačitelj će vas još više pritisnuti i nastojat će utrnuti svjetlo vašeg Vjerovjesnika, a nama je dovoljan Svevišnji Allah, na Njega se oslanjamo, Njemu se vraćamo i kod Njega je povratak.”

Ovaj cilj je upravo ono što je imam Husejn tri godine kasnije pri izlasku iz Medine zapisao u svojoj oporuci:

“Ne odlazim iz Medine radi sebičnosti, zabave, niti da bih širio nered i nasilje, nego je cilj ovog mog putovanja upućivanje na dobro i odvraćanje od zla…”

Ulema, sljedbenici imama su se tokom historije kretali ovim putem i u oživljavanju islama i Časnog Kur'ana nisu bili samo prvi, drugi ni treći već su sačinili veliku skupinu šehida na putu vrlina.

To su na hiljade šehida čija su imena ukras historije, nepoznati velikani o čijim imenima se može saznati samo u knjizi Ilijjin. Pred njima trebamo skrušeno reći:

“Selam ulemi, vječnim junacima, koji su svoju naučnu i praktičnu poslanicu ispisali tintom šehidske krvi i na minberima upute, savjeta i obraćanja ljudima svoj život pretvorili u svjetiljke za noćne tmine. Neka je čast i ponos šehidima iz Havze i vjerskim sveučilištima, koji su u vrijeme borbe prekinuli učenje i studije, odvezavši spone ovosvjetskih želja s nogu istina znanja pa rasterećeni požurili na gozbe kod stanovnika Arša i na skupu stanovnika nebesa pjevali pjesme dočeka. Neka je selam onima, koji su pohitali u susret otkrivanju istine spoznaje i postali svom narodu iskreni opominjatelji, čije su kapljice krvi i komadići tijela svjedočili o istinitosti svake njihove riječi. I uistinu, od istinske islamske i šitske uleme ništa drugo se i ne očekuje: da u pozivu ka Istini i na krvavom putu borbe svog naroda budu prve žrtve i da pečat na kraju njihovog deftera bude šehadet.”[1]

 


[1] Fraza iz historijske poruke imama Homeinija, r.a., upućene Havzi Ilmijje (Centar za vjerske nauke).

  • 10 Oktobra, 2019